„Saudijci? Rat? Ne!“, odmahuje rukom palestinski vozač taksija iz libanonskog Sidona, na naše pitanje. Njegova je to reakcija na saudijski pokušaj destabilizacije Libanona. 

Taj je pokušaj za sada propao. To je ukratko zaključak događaja koji su se odvijali posljednjih dva tjedna otkako je libanonski premijer Saad Hariri misteriozno podnio ostavku. Nije to bila standardna ostavka. Hariri se nije došetao do podija i pred predstavnicima medija objavio da se povlači s dužnosti premijera republike Libanon. Ne, Hariri je učinio nešto daleko bizarnije. Svoju ostavku pročitao je s papira dok je sjedio u glavnom gradu Saudijske Arabije, Rijadu, i to pred televizijskim kamerama Al Arabiye, televizijske postaje u saudijskom državnom vlasništvu. Bliskoistočna regija i svijet ostali su zatečeni.

Hariri je i dan danas u Saudijskoj Arabiji, odakle se jučer oglasio saudijski ministar vanjskih poslova, Adel al Džubeir, ustvrdivši da libanonski premijer može napustiti Saudijsku Arabiju kad god zaželi te da su neistinite tvrdnje da je on tamo zatočen. Pojavile su se i informacije kako će već ovaj tjedan Hariri odletjeti put Pariza, a potom u Libanon.

Atentati kao rješavanje političkih pitanja

Hariri je u svojoj ostavci kao razloge koji su doveli do nje spomenuo rastući iranski utjecaj u regiji koji je, kaže on, rezultirao sijanjem razdora i propasti u arapskom svijetu. U svom govoru je napomenuo i kako Iran upravlja svim granama libanonske vlasti te kako mu u tome pomaže Hezbolah, libanonska politička stranka i paravojska. Također je zavapio da je u strahu za svoj život jer naslućuje da ga trenutna atmosfera u Libanonu podsjeća na atmosferu koja je vladala prije atentata na njegovog oca, tadašnjeg libanonskog premijera Rafika Haririja, a koji se dogodio 2005. godine. 

U sunitskim dijelovima Bejruta vise posteri Haririja, najčešće s hashtagovima Svi smo mi Saad i Svi smo uz tebe (FOTO: Hina/EPA/Wael Hamzeh)

Atentat na Haririja bio je prvi u seriji od 15 atentata i bombaških napada koji su potresli Libanon 2005. godine (atentata i bombaških napada u Libanonu bilo je i prije i nakon 2005. godine, ali ne toliko učestalo) u kojima su stradali, između ostalih, i novinar Samir Kasir te političar George Hawi, obojica istaknuti kritičari sirijske višedesetljetne okupacije sjevernih i centralnih dijelova Libanona. Za Haririjevo ubojstvo najčešće se krive sirijske i libanonske sigurnosne službe koje su navodno djelovale uz pomoć Hezbolaha iako se pravno razrješenje još uvijek čeka. U tijeku su procesi u kojima se nekolicini članova Hezbolaha sudi dok se nalaze u odsustvu s obzirom da je ih je Hasan Nasralah, Hezbolahov glavni tajnik, odbio izručiti međunarodnom tribunalu.

Libanonska vojska veoma je brzo odgovorila na Haririjeve tvrdnje da se nalazi u opasnosti. Konsenzus je u vojno-obavještajnim krugovima u Libanonu jasan: nikakve prijetnje Haririjevom životu nema. Haririjev ton je također bio kontradiktoran onome što se smatralo smjerom u kojem država ide. Prije mjesec dana pričao je o mogućnosti da se njegova stranka pod nazivom Pokret budućnosti pridruži libanonskoj vladajućoj koaliciji u kojoj se, između ostalih stranaka, nalazi i Hezbolah. Bila bi to šansa da se u vladajućoj koaliciji okupe najprominentniji parlamentarni predstavnici tri najveće religijske skupine u Libanonu: kršćanski Slobodni patriotski pokret pod vodstvom predsjednika Michela Aouna, sunitski Pokret budućnosti te šijitski Amal i Hezbolah.

Loša saudijska partija šaha

Konfuzija je pomalo prešla u bijes kada se otkrilo da je Mohamed bin Salman, prijestolonasljednik trona Saudijske Arabije i princ za kojeg se općenito smatra da je trenutno vodeća osoba u toj apsolutističkoj monarhiji, zatvorio 11 saudijskih prinčeva u potezu koji je vrlo vjerojatno bio konsolidacija moći u državi. Nekoliko dana kasnije Saudijska Arabija, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati pozvali su svoje građane da što brže napuste Libanon, no nije se ostvarilo ono čega se Libanonci zaista boje - izbacivanje nekoliko stotina tisuća državljana Libanona iz zemalja Perzijskog zaljeva. Takav potez bio bi veliki udarac zemljama u kojima ti državljani Libanona žive, ali bi bio još veći udarac za libanonsku ekonomiju.

Kada su pobunjenici u Jemenu lansirali balističke rakete na Rijad, Saudijska Arabija je objavila da smatra Libanon izravno povezanim s time (pretpostavka je da Saudijci aludiraju na povezanost Hezbolaha i Hutija, dok istovremeno izjednačavaju Hezbolah s libanonskom vlašću) te da smatra da joj je Libanon objavio rat. 

Pristaše Hezbolaha okupile su se kako bi putem video linka čule obraćanje svog vođe Hasana Nasralaha koji im je poručio da je premijer zatočen i prisiljen da podnese ostavku (FOTO: Hina/EPA/Nabil Mounzer)

Neki libanonski politički akteri su Haririjevu konfuznu promjenu retorike probali odmah iskoristiti za skupljanje političkih poena. Tako su čitatelji libanonskih dnevnih novina na francuskom jeziku, L'Orient-Le Jour, imali priliku vidjeti kako Samir Geagea, vođa Libanonskih snaga, kršćanske političke stranke i bivše paravojske, poziva Hezbolah da se povuče iz svih sukoba u regiji. No većina političara u Libanonu je shvatila da je situacija u kojoj se zemlja našla konstruirana u palačama Rijada. Saudijska Arabija je ta koja je, po svemu sudeći zatočila Haririja i natjerala ga da pročita govor dijametralno suprotan njegovim dotadašnjim političkim planovima, i Saudijska Arabija je ta koja je pokušala raznim diplomatskim pritiscima stvoriti razdor u već podijeljenoj unutarnjopolitičkoj sceni Libanona koji bi potencijalno rezultirao sukobom sunitskih i kršćanskih političkih opcija s Hezbolahom. 

Međutim u tim trenutcima, barem za sada, razne frakcije su uglavnom uspjele naći zajednički jezik koji osuđuje saudijsko uplitanje u libanonsku unutarnju politiku. Saudijci mogu još eventualno probati slomiti političko jedinstvo u libanonskom parlamentu pokušajem uvođenja blokade Libanona poput one koje su uveli protiv Katara, dok im se želje ne ostvare, ali upitno je jesu li saudijske zemlje saveznice voljne otići toliko daleko.

Podijeljene ulice Bejruta

Nominalna podrška glavnih političkih aktera u Libanonu nešto se slabije vidi na ulicama. Dok u sunitskim dijelovima Bejruta, kao i na glavnim prometnicama vise posteri Haririja, najčešće s hashtagovima Kulna Saad (Svi smo mi Saad) ili Kulna maak (Svi smo uz tebe), u ostalim dijelovima grada potpora Haririju nije toliko očita na ulicama. U južnim predgrađima Bejruta poput Burž el Baražne i Bir Hasan nećete vidjeti Haririjeve postere. Lokalna ikonografija se svodi na zastave Amala, Hezbolaha, postere Muse al Sadra, Hasana Nasralaha i Ajatolaha Homeinija te razne šijitske zastave posvećene imamima Aliji i Huseinu. U selima i gradovima smještenima u brdima južnog Libanona uz ceste se redaju bezbrojni posteri Hezbolahovih vojnika koji su poginuli u Siriji. U kršćanskim dijelovima Bejruta tu i tamo se sramežljivo pojavi zastava ili poster sve manje relevantne falangističke stranke koja je nekada bila jedna od najjačih političko-paravojnih snaga u Libanonu. 

Majke i supruge Hezbolahovih vojnika koji su poginuli u Siriji (FOTO: Hina/EPA/Nabil Mounzer)

Neke ljude naprosto nije briga što se događa. Palestinski vozač taksija iz Sidona nije zadovoljan kada spominjemo Saudijsku Arabiju. Ne zanima ga rat, kaže, ima prečih problema: „Moram raditi i zaraditi za hranu“. 

U Bejrutu su ljudi izuzetno oprezni kada pričaju o tim temama s nepoznatim ljudima. Na sam spomen Haririja mašu glavom i okreću se. Oni koji jesu spremni za komentar imaju poprilično snažna mišljenja. Džavad, mladić iz Bejruta je siguran da se Hariri ubrzo vraća, ali nije optimističan po pitanju epiloga: „Mislim da će ga Saudijci ubiti i okriviti Hezbolah“.

Šadi, mladić iz Damaska koji živi i radi u Bejrutu uvjeren je da će Haririju trebati duže vremena da dođe u Libanon. 

„Boji se Hezbolaha i boji se Sirije, osobito Asadovog brata“, govori Šadi pritom misleći na Rifata al Asada, brata pokojnog predsjednika Sirije, Hafeza al Asada, i ujaka Bašara al Asada, za kojeg kruže nepotvrđene glasine da je bio umješan u atentat na Haririja starijeg 2005. godine.

Libanon će preživjeti i ovu krizu, najozbiljniju od one posljednje koja je završena kada su libanonska vojska i Hezbolah očistili istočnu granicu države sa Sirijom od boraca HTS-a i 'Islamske Države'. Krize u Libanonu su učestala pojava, ali Libanonci uvijek nekako prežive i nastave dalje. Pitanje koje se uporno postavlja je samo to kada će napokon imati državu kojom se neće manipulirati izvana, bilo s jedne, bilo s druge strane. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/EPA/NabilMounzer