Ako pogledamo samo površinu sukoba, moglo bi se reći da je on opravdan. Naime, nakon što su Huti pobunjenici poslije dugotrajnih borbi zauzeli Sanu, a predsjednik Jemena Abd Rabuh Mansur Hadi prebjegao u Saudijsku Arabiju, zvuči ispravno da će Saudijska Arabija poduprijeti svoje saveznike u borbi za upravljanje državom. Stvari postaju malo sumnjivije kada vidimo da je Hadi pobijedio na prošlim izborima u Jemenu ispred žestoke konkurencije od ukupno nula kandidata. Saudijskoj Arabiji takve rupe u demokraciji ne smetaju budući da je riječ o apsolutističkoj monarhiji koja praktički graniči s teokracijom.

Druge monarhije poput Katara, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata su se također uključile u akciju. Naravno, bastioni demokracije poput Sjedinjenih Država i Velike Britanije velikodušno su poduprle koaliciju za napad na Jemen. Jemenu treba pravde, a tko će ju bolje dostaviti nego laserski navođene bombe ispaljene na zapovijed predsjednika u izgnanstvu i plejade zaljevskih kraljeva i emira.

S druge strane bojnog polja nalaze se Hutiji. Taj šiitski pokret (u inače većinski sunitskom Jemenu) djeluje od 2004. godine i financiran je od strane Irana. Čini apsolutnu većinu u sjevernom Jemenu, u kojem su i zauzeli glavne strateške pozicije. Izjašnjavaju se kao organizacija s vjerskim ciljevima, ali podržavaju koncept demokratske republike s povećanim pravima žena u odnosu na sadašnje stanje. Strateški, jak su saveznik Irana u južnom dijelu Arapskog poluotoka, a Saudijcima se ideja snažnog, potencijalno šiitskog Jemena zasigurno ne sviđa s obzirom da već imaju šiitima vođeni Irak (tj. ono što je ostalo od Iraka s obzirom na sukob s ISIS-om) na svom sjeveru. Kralj Salman je tek došao na vlast u Saudijskoj Arabiji, a Jemen mu je prava šansa da se dokaže. 

Pregovori SAD-a s Iranom

Istovremeno SAD vodi pregovore s Iranom o njihovom nuklearnom programu, pa je išta više od nominalne potpore svojim saveznicima jednako riskiranju prekida pregovora s obzirom na iransku potporu Hutijima. Oko te situacije Izrael pak nije sretan. Novi-stari premijer Benjamin Netanjahu je svojim rasističkim izjavama i negiranjem mogućnosti dvodržavnog rješenja palestinsko-izraelskog sukoba tijekom kampanje i izbora razbjesnio Baracka Obamu koji ga još i od prije ne podnosi. Amerikanci su počeli sve jače zazivati nužnost dvodržavnog rješenja i prestanka izraelske okupacije Zapadne Obale što je jak retorički potez s obzirom da su prije nekoliko godina sve jače krenuli gurati termin „sporni teritoriji“ umjesto „okupirani teritoriji“ po pitanju Palestine. Američka retorika je jaka, ali sve dok tri milijarde dolara godišnje iz njihovog budžeta i dalje kapa u džepove izraelske kolonijalne prisutnosti u Palestini, stvari teško da će se promijeniti, no u politici su ponekada i prazne riječi dovoljan ulog na stolu. U tom kontekstu zanimljiva je i nedavna izjava Johna Kerryja da je otvorena i opcija suradnje s Assadom u borbi protiv ISIS-a. Pregovori s Iranom i potencijalni dogovori koji su na pomolu polako tupe američku retoriku prema iranskim saveznicima na opću žalost Izraela i američkih sunitskih saveznika u regiji. 

Kao što se da primijetiti, situacija je komplicirana. Stoga nije ni čudo da je kralj Salman odlučio uzeti stvar u svoje ruke i povesti koaliciju u napad protiv Hutija u Jemenu. Regionalni igrači poput Saudijske Arabije, Katara i Irana nisu nikada u recentnijoj povijesti djelovali čvršće i sposobnije donositi vlastite odluke. Američki imperijalizam koji je u post-hladnoratovskom razdoblju bio dominantna sila na Bliskom istoku polako blijedi u vidu terenskog prisustva. No nemojmo se zavaravati i misliti da američkog utjecaja na Bliskom istoku više nema. Ima ga i pregršt, no dominantna sila na Bliskom istoku nije više američki imperijalizam već ostavština američkog imperijalizma u regiji. Nakon napada na tornjeve u New Yorku SAD je posijao smrti po Bliskom istoku kao što je to uradio rijetko tko prije njih, a eskalacija tragedije u vidu raznoraznih terorističkih i paravojnih skupina u regiji (uključujući Al Kaidu na Arapskom poluotoku koja djeluje u Jemenu kao treća sila) došla je do svog vrhunca prošle i ove godine rastom ISIS-a u regionalnog igrača.

Američka konsolidacija moći u monarhijama Perzijskog zaljeva, te u Egiptu, rezultirala je kroz godine i desetljeća prešutnim arapskim odobravanjem izraelskog kriminala u Palestini - toj Palestini koja je više od pola stoljeća bila krvava poveznica Arapa diljem regije, živa rana u njihovoj kolektivnoj svijesti, a u kojoj danas savjetnik predsjednika Abasa poziva istu ovu koaliciju koja je napala Jemen da također izgranatira Hamas u Gazi. Daleko od toga da je Hamas simbol ičega pozitivnoga u Palestini, dapače, ali moment u kojem elementi palestinske Samouprave otvoreno pozivaju Arape da bombardiraju Gazu je svojevrsni smrtni pečat na poglavlje kojeg su Sadat i Begin počeli pisati (ne toliko) davne 1978. godine u Camp Davidu i kada je Egipat bio prvi koji je rekao „u redu“ izraelskoj okupaciji Palestine.

Kriza u Jemenu možda sama po sebi nije pretjerano zanimljiva. Najmodernija vojna tehnika bombardira paravojske te usput masakrira civile - scenarij kojeg smo vidjeli već nebrojeno puta u pustinjama Bliskog istoka. No širi kontekst u kojem arapske države sada ratuju jedne s drugima kako bi se održale na površini konstantnih geopolitičkih promjena potpaljenih zapadnjačkim intervencionizmom je nešto što Bliski istok nije imao prilike pretjerano iskusiti.

Arapi su sada razapeti između svojih represivnih vlada, poduprtih zapadnjačkim tapšanjem po leđima i islamističkih organizacija kojima novci dotiču također s tog istog zapada te iz bogatih privatnih (a i obavještajnih) izvora iz zaljevskih monarhija, pa i zemalja kao što je Turska. Jemen je samo još jedno bojište na kojem će se odlučivati budućnost regije i lokalnih šerifa dok će civili bezrazložno ginuti u stotinama i tisućama. Nikada u povijesti Bliskog istoka stvari nisu bile kompliciranije i nikada nije bilo manje šanse za mir.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: FAH