Nalazimo se u vremenu totalne promjene paradigme novinarstva, svojevrsnog terora slike i realnog vremena, pogotovo kad se radi o izvještavanju s ratnih područja, zaključak je tribine održane u Hrvatskom novinarskom društvu u organizaciji Centra za slobodu izražavanja, pod nazivom Izvještavanje o oružanim sukobima, izbjegličkoj krizi: profesionalnost, humanost, sigurnost. U sklopu tribine predavanje je održao bard vanjsko-političkog novinarstva, stručnjak za Bliski istok i diplomat, Zlatko Dizdarević. 

Dizdarević je proveo godine na Bliskom istoku, prvo u svojstvu vanjskog dopisnika za sarajevsko Oslobođenje, a kasnije kao ambasador u Libanonu, Siriji, Iraku i Jordanu. Ovom prilikom prisjetio se svojih početaka kao ratnog dopisnika dok su još vrijedila drugačija pravila profesije i dok su se ratni izvjestitelji još uvijek pripremali za odlaske u ratna područja na klasičan način – obimnim pripremama u obliku obrazovanja i informiranja o svim segmentima sukoba, stanja i odnosima unutar zemalja u koje su odlazili. Ono što iz današnje perspektive izgleda potpuno nevjerojatno, za svoj prvi odlazak u Kairo u osamdesetim godinama, pripremao se godinu i pol dana. 

"Imao sam sreće da sam počinjao raditi ovaj posao u drugim vremenima i na drugi način. Uplivao sam u vode tzv. ratnog novinarstva i kad su ratne situacije bile različite od današnjih. Znao sam otići na 15 dana da pratim događaje na Bliskom istoku i ostati tamo 6 mjeseci jer je netko procijenio da trebam ostati". Po njemu, ključna je razlika tadašnjeg rada na terenu što nije postojao današnji teror slike u novinarskom poslu, kao što je to slučaj danas.

U radu vanjskopolitičkih redakcija postojao je plan, projekt i dobra konkurencija, što je omogućavalo održanje visokih standarda novinarskog izvještavanja (FOTO: Hina)

"U radu vanjskopolitičkih redakcija tog vremena postojao plan, projekt i dobra konkurencija, što je omogućavalo održanje visokih standarda novinarskog izvještavanja", kaže Dizdarević koji je glavnu lekciju vezanu za Bliski istok naučio od čovjeka koji je pola svog života proveo na tom području, koji je znao arapski i brojne druge jezike. "S njim sam se nalazio svaki dan prije odlaska u Kairo i satima pričao o svemu što se tamo događa i što bi morao znati. Taj čovjek, istog prezimena Dizdarević, rekao mi je da nikad ništa neću shvatiti o Bliskom istoku ništa ako ne naučim prepoznavati njihov način razmišljanja i što je uopće u osnovi takvog razmišljanja".

Citira poznatog britanskog novinara Roberta Fiska s kojim je bio u Bejrutu i koji je tvrdio da je novinarska drama nastala u onom trenutku kad se iz poznatih 5 novinarskih pitanja izgubilo pitanje zašto jer za njega više nitko nema vremena. "To pitanje se više ne uklapa u naloge redakcija i to je ono što je zabilo nož u leđa tradicionalnom reporterskom novinarstvu. Mi smo se bavili izvještavanjem s lica mjesta kroz priču i klasičnu reportažu, kroz kopanje o istoriji te zemlje u kojoj smo se nalazili i propitivanje korijena onog što se tamo dešavalo. Jednostavno imam utisak da je tehnologija u značajnoj mjeri suzila prostor za tu vrstu novinarstva".

"Radio sam za novine, ali sam pratio razvoj ulaska slike u cijelu priču. Bilo je puno manje kamera pa čak i fotoreportera, ali sam vidio što znači kad iz redakcije kažu da imaš par sekundi ili par minuta da kažeš što se zbiva i mislim da je to bila ogromna nepravda prema ljudima koji su u teškim okolnostima vrlo ozbiljno radili svoj posao". 

Jedno od prvih ratnih izvještavanja bilo mu iz Izraela i Palestine za vrijeme 1. intifade, kada mu je zapravo i bilo najteže raditi jer su pri samom dolasku u Izrael novinari bili prisiljeni potpisati da neće objaviti ništa što prethodno neće odobriti izraelska cenzura. 

"Kontrola našeg rada bila je surovo profesionalna, tehnički savršena i organizacijski vrlo striktna. Da smo poštivali sve te regule od našeg posla ne bi bilo ništa, a rizik da uradimo nešto mimo standarda koje se od nas tražilo bio je ogroman i značilo je imati velikih problema". 

"Cilj je dovesti gledaoce u stanje ispranog uma kako bi na ukalupljeni način gledali na zbivanja u Siriji, Ukrajini i drugdje" (FOTO: journalistjan.wordpress.com)

Potpuno kaotično bilo je izvještavanje iz Libanona za vrijeme rata 1982. i 1983. jer su zemljom vladale mnogobrojne različite frakcije i nebrojene različite milicije. "Postojao je taj hotel Commodore koji je najviše nalikovao filmu "Casablanca". U tom hotelu bili su svi veliki novinari tog vremena, a ja sam u to vrijeme bio mali od palube koji je pokušavao shvatiti što se događa. I onda sam shvatio da se ti veliki novinari nisu mrdnuli od šanka i da su s njega izvještavali cijelo vrijeme dok smo mi malo savjesniji i mlađi zujali okolo, gurali glavu tamo gdje je trebalo i nije trebalo i saznavali što smo trebali i nismo trebali".  

Dizdarević kaže da smo u današnjoj situaciji došli do toga da bi se skoro s nostalgijom trebali sjećati Hladnog rata jer su tada barem postojala neka pravila, dok danas pravila služe samo da bi se proizvodio dodatan kaos odnosno poredak kaosa. "Korporativni neofašizam i ISIL danas imaju isti cilj- proizvodnju haosa u kojem se onda dešava ovo šta se dešava".

"Mediji su u toj priči izgubili svoju ulogu i novinari danas imaju potpuno drugačije zadatke. Korektnog i profesionalnog izvještavanja ima samo zahvaljujući  pojedincima koji u sebi i dalje nose osjećaj duga prema svojoj profesiji i svom zadatku, sve ostalo je najbrutalniji domaći zadatak po nalogu politike". 

"Umu kojeg jednom ispereš možeš ubacivati koje god hoćeš informacije" (FOTO:wikipedia.org)

Prema njegovom mišljenju tome najviše doprinosi činjenica da danas na svijetu više nema velikih političara i velikih politika, a to je zato što se više ne odlučuje u političkim vrhovima nego samo unutar korporativnih, imperijalnih poslovnih krugova koji se vode samo brutalnim interesima.  

"Novinarstvo  je pod užasnim terorom korporativnih interesa. Jedini koji se tome uspijevaju othrvati su pojedinci zahvaljujući svojim pojedinačnim redakcijama koje gaje profesionalni odnos prema profesiji i zanatu. Ovo je početak kraja novinarstva zasnovanog na nekim premisama koje su nas činile ponosnima što smo novinari“.  

Smatra da je imao veliku sreću što je imao priliku biti u diplomaciji: "Da nisam imao to drugo iskustvo Bliskog istoka, umro bih uskraćen za mnoge istine o novinarstvu i svemu onome što se oko njega vrti", kaže uz napomenu da je najsramotnije novinarske epizode vidio baš od strane najpoznatijih svjetskih reportera i redakcija koje kad dođu na teren inzistiraju samo na jednoj strani priče.

"Nije više samo stvar u laganju. Jednostavno je cilj dovesti čitaoce i gledaoce u stanje ispranog uma kako bi na ukalupljeni način gledali na zbivanja u Siriji, Ukrajini i drugdje. Umu kojeg jednom ispereš možeš ubacivati koje god hoćeš informacije".

Osvrnuo se i na HRT-ov način praćenja situacije u Ukrajini koje je, po njegovom mišljenju bilo potpuno prilagođeno diktatu politike Europske unije. "Bilo je vrlo zanimljivo gledati ljudi koji vode Dnevnik HRT-a kako ulaze u priču s već oblikovanim, definitivnim stavovima o tome što se i kako tamo događa. Onda se javi reporter s lica mjesta koji priča potpuno drugu priču zato što je stvari vidio na svoje oči, ali za to se onda više nema vremena jer je već unaprijed određeno kako će priča biti usmjerena", zaključio je Dizdarević.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina