U novinskim rubrikama posljednjih tjedana sve se češće može uočiti jedno pitanje: bliži li se kraj „Islamskoj Državi“? Odgovor na tu zagonetku dvoslojan je. 

U jednu ruku, „Islamska Država“ je na uvjerljivoj defenzivi još otkako je tijekom kraja 2014. i početkom 2015. godine neuspješno pokušala zauzeti kurdski grad Kobane u sjevernoj Siriji, na granici s Turskom. Kurdi su „Islamskoj Državi“, uz američku zračnu potporu, zadali prvi ozbiljni poraz u njihovoj kampanji koja se rasplamsala 2014. godine i koja je na svojem vrhuncu držala gradove poput Ramadija, Tikrita, Faludže, Mosula, Al Kaima, Rake, Al Baba i Manbidža, dok niti napad na Bagdad više nije izgledao kao tako nevjerojatna opcija. 

Do danas je gotovo sve navedene sirijske i iračke gradove „Islamska Država“ izgubila; posljednji od njih Mosul, dok je njihova metropola Raka pod potpunom opsadom od strane SDF-a predvođenim kurdskim YPG-om, a koji dobiva potporu od artiljerijske jedinice američkih marinaca, kao i od američkih zračnih snaga. Pad Rake neminovan je epilog koji se može očekivati gotovo sigurno do kraja ove godine, ako ne i znatno prije. 

Irački vojnici u središtu oslobođenog Mosula (FOTO: Hina/EPA/STR)

Raspad „Islamske Države“ u urbanim centrima reflektira se i na njihove teritorijalne posjede. IS teritorij gubi rapidno, i to u tisućama kilometara kvadratnih mjesečno. Nakon što su turska vojska i sirijski oporbeni borci financirani od strane Turske, a predvođeni radikalnim islamistima iz Ahrar al Šama neuspješno opsjedali „Islamsku Državu“ u gradu Al Bab, IS-ovi borci su se povukli iz toga grada tek nakon što je sirijska vojska započela, južno od grada, zatvarati zadnji teritorij dostupan za bijeg. Nakon tog poteza, „Islamska Država“ polako je izgubila sav teritorij u alepskoj provinciji, a jednaka sudbina zadesila ih je i u centralnoj i južnoj Siriji. 

Nastavak borbe drugim metodama

Sasvim izvjesna smrt teritorijalnih ambicija ovoga kalifata u pokušaju ne znači da će se Bagdadijeva družina (ukoliko je dotični uopće više i živ) tako lako predati. Ekstremistička interpretacija islama koju su potpalili u pustinjama Iraka i Sirije zavela je neznatni promil muslimana, ali on je sasvim dovoljan da i dalje prave probleme na Bliskom istoku, čak i kada im ponestane gradova i sela koje mogu proglasiti svojom metropolom. IS-ove zastave se još uvijek vijore u izbjegličkom kampu Ain al Hilve u libanonskom Sidonu, kao i stotinu kilometara sjevernije, u nekim kvartovima Tripolija. 

Iračka Al Kaida, IS-ova majka i otac, još je prije deset godina ispekla groteskni zanat pobune niskog intenziteta u borbama protiv američkih vojnika, kao i u terorističkim napadima protiv šijitskih civila na ulicama Bagdada, Faludže, Nadžafa i Karbale. U potpunosti je objektivno za očekivati da će slični modus operiranja po regiji usvojiti i ostatci ostataka simpatizera „Islamske Države“ diljem cijelog Bliskog istoka, od Bejruta do Bagdada, kako bi terorizmom i hit and run napadima na vojne i civilne mete nastavili s pokušajima destabilizacije država regije i potencijalno probali ponoviti istu priču u drugom pokušaju. 

Europski faktor

Sasvim je moguće da će se i u Europi i SAD-u dogoditi neki teroristički napad, iako je indikativno za primijetiti da u trenutku kada je „Islamskoj Državi“ pomoć najpotrebnija, a to je upravo sada dok je u očajničkoj defenzivi, teroristički napadi u Europi i SAD-u su znatno slabiji nego prije. Dok je „Islamska Država“ u naponu snage imala kapaciteta organizirati složene terorističke napade koji su uključivali eksplozive i duge cijevi, sada se sve više oslanjaju na organizacijski banalne napade vozilima i noževima. Takvi napadi jesu lakši za izvesti, ali gotovo sigurno indiciraju smanjene organizacijske kapacitete terorističkih ćelija. 

Stoga je tragično da je Europska Unija odlučila svoju borbu protiv džihadizma usmjeriti u potpuno krivom smjeru. Prihvat izbjeglica iz Sirije, Libije, Afganistana i ostalih ratnih zona otkrio je svu jalovost priče o ujedinjenoj Europi koja se, ispada, kada joj je dobro grli i slavi, a koja kada zagusti, okreće leđa ne samo ostatku svijeta nego i međusobno. I dok je nekoliko država, predvođeno Njemačkom i Švedskom, odlučilo pokazati humanost i prihvatiti ljude kojima je u životu ostalo samo ono što su stigli natrpati u ruksak prije odlaska, dobar dio članica EU na prvi je znak ičega osim navodnog prosperitetnog meda i mlijeka Unije počeo graditi žilet žice i odbijati kvote za prihvat izbjeglica. Velika Britanija je otišla toliko daleko da je u rasističkoj histeriji koju je potpalilo nekoliko profesionalnih lažova odlučila i napustiti Europsku Uniju. 

U naponu snage "Islamska država" imala je kapaciteta organizirati složene terorističke napade koji su uključivali eksplozive i duge cijevi, sada se sve više oslanjaju na organizacijski banalne napade vozilima i noževima (FOTO: Hina/EPA/WILL OLIVER)

Odjednom je gotovo svaki političar Europe, od Mirele Holy do Nigela Faragea, preko noći postao stručnjak za terorizam. Mjesecima su se ponavljale parole da će se Europa maltene raspasti pod naletima agenata „Islamske Države“ ubačenih među izbjeglice, dok su se uporno ignorirale studije akademskih stručnjaka, nevladinih organizacija i institucija same Europske Unije koje decidirano tvrde da terorizam u Europi u velikoj većini izvode mlade osobe koje su u Europi rođene i koje su se u toj istoj Europi, iz cijelog niza socijalnih i drugih razloga, radikalizirale. 

U isto su vrijeme članice Europske Unije (primarno Velika Britanija i Švedska) prodavale oružje državama za koje je dokazano ili za koje postoje čvrste i opravdane sumnje da podupiru ili imaju poveznice s terorističkim organizacijama. I hrvatska je kaplja pomogla taj slap tkati desecima tona oružja, avionima poslanim u Jordan, a od kojih je jedan dio (uglavnom u vidu snajperskih pušaka i bacača raketa) završio u rukama boraca „Islamske Države“ i drugih radikala, kao i preko sedamdeset milijuna dolara teškom prodajom oružja Saudijskoj Arabiji, koja je jedna od država za koju je kabinet bivše američke državne tajnice Hillary Clinton kategorički smatrao da, uz Katar, podržava „Islamsku Državu“ i druge terorističke skupine. Velika Britanija, usput budi rečeno, još uvijek nije javno objavila studiju naručenu još 2015. godine, a koja se bavi upravo državnom potporom terorističkim skupinama. Možemo samo pretpostaviti da nisu voljni riskirati da im izvoz oružja pretrpi gubitke u desecima milijardi funti.

Stoga, europska politika prema Bliskom istoku, ukratko rečeno, u sadašnjem obliku je neodrživa. Nažalost, nema pretjeranih naznaka da se planira promijeniti, no kada je riječ o regiji kao što je Bliski istok, svaki dan donosi nova iznenađenja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/EPA/FRANCIS R. MALASIG/Twitter

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"