Poslije terorističkih napada, poput ovog zadnjeg u Nici, reakcije ljudi u suštini se dijele na dva tabora: onih kojima je to još jedna potvrda da se, bez svoje volje nalazimo u svjetskom građanskom ratu koji ne poznaje granice, ne priznaje podjelu na borce i civile i kojem se ne nazire kraj; i onih kojima je lakše zamišljati terorizam kao elementarnu nepogodu, neobjašnjivi paroksizam nasilja, i nadati se da će proći sam od sebe. 

Reakcija potonjih, u koje spada i ogromna većina svjetskih političkih elita, svodi se na sentimentalni ritual: lamentacije nad žrtvama, deklaracije solidarnosti i odlučnosti da se prijetnja uništi i naše vrijednosti sačuvaju, opomena da ostanemo mirni i da "ne damo teroristima ono što žele". Kolektivna potreba da se nešto napravi kompenzira se slanjem specijalaca s dugim cijevima na ulice, paljenjem svijeća, osvjetljavanjem monumentalnih objekata u nacionalnim bojama, Facebook filterima i Twitter hashtagovima. Zadatak obavljen. Čekaj idući napad, ponovi postupak. 

Kolektivna potreba da se nešto napravi kompenzira se paljenjem svijeća, osvjetljavanjem monumentalnih objekata u nacionalnim bojama, Facebook filterima i Twitter hashtagovima (FOTO: Hina)

I uvijek slušamo ista objašnjenja: teroristi nisu muslimani. Nisu mogli biti muslimani jer su bili kriminalci, luđaci, jer nisu dovoljno dobro poznavali Kuran, jer se nisu držali islamskih normi o alkoholu, drogi i seksu, jer su i muslimani njihove žrtve... Kao da su vjernici (ili ljudi općenito) savršeno dosljedni, kao da nisu sposobni za licemjerje, kao da religija nije stvar nečijeg subjektivnog određenja i identiteta, a ne objektivnog zadovoljavanja kriterija. Kao da nema nebrojeno vrsta islama, kao što ima nebrojeno vrsta kršćanstva i židovstva, međusobno suprotstavljenih, zarobljenih u narcizmu malih razlika.

ISIS je krajem ovogodišnjeg Ramazana izvršio napad na Muhamedovu džamiju u Medini, u kojoj je sam prorok pokopan, jer je to šijitsko svetište, a šijiti su za njih gori od nevjernika. Fanaticima ipak nema ništa draže nego proglašavati druge vjernike hereticima i otpadnicima od vjere, uz kaznu koju takva presuda podrazumijeva. Nakon toga dolazimo na red mi ostali, kafiri (nevjernici). Krivci smo samim odbijanjem da se pokorimo. Biti fanatik i biti vjernik nije međusobno isključivo, naprotiv. A fanatizam, fundamentalizam i puritanizam pogubni su bez obzira kojom religijom (ili ideologijom) su inspirirani. Uvijek su destruktivni i autodestruktivni u jednakoj mjeri, vođeni podjednako bijesom i sramom, okrenuti protiv života (kojeg treba žrtvovati, svoj i tuđi, za nešto "više"), protiv razuma (koji nam smeta da bespogovorno usvojimo zapovijedi "odozgo") i civilizacije (koja je uvijek dekadentna jer se odrekla "viših vrijednosti" i jer ne poštuje "svetinje"). 

Ali može li itko ozbiljno negirati da je danas taj mentalni virus najjači i najrašireniji upravo unutar islama? Treba li uopće nabrajati primjere muslimana koji su radikalizirani otrovnom ideologijom ISIS-a do te mjere da su za nju bili spremni ubijati i umrijeti? Njihov poziv na džihad daje izgubljenim i ogorčenim individuama poziv, osjećaj pripadnosti, priliku za slavu. Između Dhake, Bagdada, Damaska,Tel Aviva, Mogadišua, Istanbula, Bruxellesa, Nice, Pariza i Orlanda proteže se zajednička kobna nit koju odbijamo prepoznati i imenovati. Nazvati to apstraktnim terminom kao što je terorizam, bez definiranja ideologije koja ga inspirira, ne znači apsolutno ništa. 

ISIS je krajem ovogodišnjeg Ramazana izvršio napad na Muhamedovu džamiju u Medini, u kojoj je sam prorok pokopan, jer je to šijitsko svetište, a šijiti su za njih gori od nevjernika (FOTO: Hina)

Obećanja, poput onog koje je dao francuski predsjednik Francois Hollande, o povećanju mjera sigurnosti i vojnih akcija u Siriji i Iraku, jednako su besmislena - izvanredno je stanje u Francuskoj već mjesecima na snazi, a Francuska odavno sudjeluje u zračnim udarima na ISIS. Ni jedno ni drugo nije spriječilo novi napad u Nici. Kult smrti ne može se uništiti samo bombama i mecima. 

Nakon napada na gay klub u Orlandu, Barack Obama se u svojoj reakciji fokusirao na oružje koje se može legalno nabaviti bez kontrole. Ali kako će regulacija prodaje oružja zaustaviti terorista da civilno vozilo iskoristi kao oružje? Svako je oružje samo sredstvo. Terorizam je također sredstvo. Teokracija je cilj. Sigurno nije slučajnost da je ovakvu metodu „low-tech“ terorizma već zagovarao u svom službenom časopisu, perverzno nazvanom „Inspire“. Nije slučajno ni da je Tunižanin Mohamed Bulel krenuo kamionom gaziti sve pred sobom, uključujući obitelji s djecom – baš na Dan Bastille, francuskog nacionalnog praznika. Liberté, égalité, fraternité - to je bila njegova prava meta, 84 mrtva i stotine ranjenih (deseci se još bore za život) bile su kolateralne žrtve.

Inače, Bulel je imao kriminalni dosje – među ostalim za obiteljsko nasilje i napad hladnim oružjem – i urednu boravišnu dozvolu. Je li politički nekorektno reći da je ovakva politika suluda? Pružajući i dalje gostoprimstvo takvim pojedincima, francuska se država brutalno igra životima svojih građana. Prije tri godine, sličan ljudski ološ po imenu Mohamed Merah pobio je u Touluseu i Montaubanu tri vojnika (inače muslimana) te troje djece i jednog nastavnika u židovskoj vjerskoj školi. Komentar njegovog brata pogađa bit problema konciznije nego bilo koja analiza sigurnosnih stručnjaka: „Oni (džihadisti) žele braniti islam, to je sigurno. U projektima (predgrađima u kojima pretežno žive imigranti) su selefije preuzele kontrolu. Policija je izgubila autoritet. Ovi mladi ljudi vezali su svoju budućnost i snove uz islam, i moram reći da Islamska država koristi narativ rasizma od kojeg (navodno) pate.“ 

Kako će regulacija prodaje oružja zaustaviti terorista da civilno vozilo iskoristi kao oružje? (FOTO: Hina)

ISIS je simptom, terminalna faza bolesti koju svijet ne može ili se ne usuđuje liječiti. Alžirski pisac Kemal Daoud daje sljedeću dijagnozu: „ISIS ima majku: invaziju Iraka. Ali isto tako ima oca: Saudijsku Arabiju i njen religijsko-industrijski kompleks.“ Riječ je o globalnoj mreži radikalnih džamija, imama, vjerskih škola (medresa), medija i nevladinih organizacija. Osim nafte, to je najvažniji izvozni proizvod lažnog saveznika u „ratu protiv terorizma“. 

Selefizam, ekstremna struja islama koju propagira Saudijska Arabija, ima s doktrinom ISIS-a puno više zajedničkog nego što selefije, odnosno vehabije žele priznati. U nedavnom izvješću njemačke obavještajne službe selefizam je definiran kao: „politička ideologija, čiji sljedbenici vide islam ne samo kao religiju već kao pravni okvir koji regulira sva područja života: od uloge države u organiziranju međuljudskih odnosa, do privatnog života pojedinca… Vehabizam odbacuje demokratske principe odvajanja države i religije, narodnog suvereniteta, vjerskog i seksualnog samoodređenja, rodne jednakosti i fundamentalnog prava na fizički integritet.“ 

I zaista, islamizam ovog tipa totalitarna je ideologija, suštinski ne toliko drukčija od nacizma ili boljševizma. Stoga ga treba nazvati pravim imenom - islamofašizam - i usprotiviti mu se, umjesto da mu tražimo izlike u ime lažne tolerancije i progresivnosti. Krajnje je vrijeme da poslušamo liberalne muslimane poput Maajida Nawaza kad nam kažu kako je tvrdnja da terorizam nema nikakve veze s islamom jednako opasna kao tvrdnja da sve ima veze s islamom. 

Ni sami koncepti na koje se ISIS poziva - mučeništvo (šehidstvo), sveti rat (džihad), ekskomunikacija (takfir), teokracija (šerijat) i kalifat nisu nastali u vakuumu. Postojali su puno prije nego se al-Bagdadi proglasio kalifom i zatražio od svih muslimana da mu prisegnu vjernost, i postojat će i nakon što njegova barbarska paradržava bude konačno uništena - inšalah, da iskoristim prigodni izraz. Ali dotad, ISIS ima i imat će magnetsku privlačnost za tisuće i tisuće ljudi diljem svijeta, neovisno o nacionalnosti, spolu, socioekonomskom statusu, obrazovanosti, pobožnosti i mentalnom zdravlju. Jedino što im je bez iznimke zajedničko je da se smatraju muslimanima. Svi smo za terorista iz Nice slutili, i prije nego je otkriven njegov identitet, da se radi o muslimanskom, a ne kršćanskom, židovskom, komunističkom ili nacionalističkom ekstremistu. Je li to generalizacija? Definitivno. Je li (u ovom slučaju) ispravna? Očito. 

Gdje su završili oni koje je Asadov režim trpao u zatvore još prije rata? (FOTO: Hina)

Ne treba posebno napominjati da ogromna većina muslimana nisu simpatizeri ISIS-a, dapače, da preziru ovu tvorevinu kao i svi ostali, te da su sami najveće žrtve njenog terora. Ali da bi zaista shvatili fenomen islamofašizma, moramo se otarasiti predrasuda o religiji kao paravanu, pukoj formi koja prikriva neki skriveni materijalni interes ili bunt ugroženih i obespravljenih. Ideje imaju moć same po sebi. Da, ISIS funkcionira kao mafijaška organizacija: zarađuje švercom nafte, haračem, otkupninama i trgovinom seksualnim robljem. Međutim, to ne znači da veći dio njenog kadra, od kalifa na vrhu (inače doktora islamskih nauka) do bijednih bombaša-samoubojica na dnu, ne vjeruje da zaista ispunjavaju Alahov naum i da za svoje barbarstvo imaju njegov blagoslov. Što je još gore, njihovi sljedbenici diljem svijeta ne moraju biti pod njihovom direktnom kontrolom, dovoljno je da budu inspirirani. 

Ipak, Daoudovoj jednadžbi potrebno je dodati još jednu varijablu – rat u Siriji i Asadov režim koji ga vodi. Sirijski disident Tarek Algorani ovako opisuje svoje iskustvo u režimskom zatvoru prije rata: „Bilo nas je oko 1.500.: desetak nas blogera, stotinjak Kurda, ostatak su bili normalni ljudi. Rekao bih da su, kad su ušli u zatvor, 90 posto bili normalni muslimani. Situacija unutra je bila kao u srednjem vijeku. Nije bilo dovoljno vode za piće. Nije bilo dovoljno hrane, a ono što je bilo ni psi na ulici ne bi jeli. Mučenje je bilo svakodnevnica. Nakon nekoliko godina, svi su ti ljudi postali selefije u lošem, jako lošem smislu.“ I sve je te ljude režim amnestirao 2011. godine Što mislite, gdje su završili? 

U polemikama između ateista i teista, potonji obično posežu za (po njima) ultimativnim argumentom u korist religije: čovjek mora vjerovati u nešto više od sebe; ako nema nikoga "gore" kome polaže račune, radit će što god hoće, bit će rob svojih najnižih poriva. No nije li najveće zlo koje su ljudi u stanju napraviti uvijek za neko "veće dobro": za naciju, revoluciju, obećanu zemlju, kraljevstvo Božje, kalifat? Čovjek je, u svojem najgorem izdanju, sposoban opljačkati, ozlijediti, silovati, pa i ubiti iz čiste sebičnosti i bešćutnosti. Ali da bi se opasao bombom, uzeo pušku u ruke ili sjeo za volan i svjesno otišao u smrt, s ciljem da što više života povuče za sobom, treba mu dovoljno snažna ideja: ideja mučeništva i ubijanja u ime Božje. Kako psiholog i lingvist Steven Pinker upozorava: "Svijet ima previše moralnosti, bar u smislu ljudskih moralnih instikata. (...) Ljudski moralni osjećaj može opravdati bilo kakvo zvjerstvo, u umu onih koji ga vrše, i opremiti ih motivima za djela nasilja koja im ne nose nikakvu opipljivu korist. Mučenje heretika i konvertita, spaljivanje vještica, zatvaranje homoseksualaca i ubojstva iz časti 'grešnih' sestara i kćeri samo su neki od primjera.“

Nijedna religija nije isključivo religija mira, pa tako ni islam. Da bi to zaista postala, mora proći kroz istinsku reformu. Jer, islam je taj koji se treba prilagoditi modernim vrijednostima poput demokracije i ljudskih prava - ne obrnuto. Prestanimo se praviti da nije tako, za dobro muslimana i nemuslimana cijelog svijeta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina