Nakon judaizma, kršćanstva, islama, pastafarijanizma, da nabrojimo samo neke, svijet vjerujućih bogatiji je za još jedno božanstvo - "Lajk" iliti "Like". Iza ove religije stoji Dadara, umjetnik iz Nizozemske, pravim imenom Daniel Rozenberg, koji ovim projektom pokušava ljudske odnose vratiti tamo kamo i pripadaju, iz virtualne, u prirodnu stvarnost. Svijet, kako ga vidi Dadara, ljudsku je prirodu pretvorio u proizvod, a ljudske odnose u uslugu koja se naplaćuje, na što je reagirao zanimljivim projektom uz kratak, ali ne manje važan manifest.

Projekt Like4real Dadara je zamislio kao kritiku društva u kojem je jedan klik mišem nadomjestio tisuće godina osjećaja i interakcije. Društva u kojem je jedan "lajk" postao sam sebi smisao i opsesija milijuna koji svakodnevno provjeravaju tko ih je lajkao, a tko ne, postajući simbolom kojem se milijuni klanjaju i štuju ga.

Od majmuna do "lajka" (ILUSTRACIJA: Dadara)

U međuvremenu Dadara je skupio novac i u nevadskoj pustinji gradi oltar na kojem će stajati zlatni "lajk". No, možda je zanimljivije i vrjednije od same skulpture koja će završiti u plamenu, način na koji umjetnik razmišlja i koji ga je potaknuo na ovaj projekt.

"Živimo u zanimljivom i kaotičnom vremenu i svjedočimo tranziciji iz industrijske u digitalnu egzistenciju. Sve što smo mislili da znamo postalo je ponovo nepoznato i novo. Naše socijalne, političke i ekonomske strukture kontinuirano se redefiniraju. Mnogi od nas preslaguju svoje vrijednosti u skladu s vremenom pred plavičastim svjetlom kompjuterskog ekrana. Pitanje je, mogu li društvene mreže ojačati naše stvarne fizičke i emocionalne veze, ili će pak poremetiti našu društvenu strukturu i pretvoriti nas u autistične zombije koji klikaju lajkove", tumači Dadara koji se u svojim radovima posljednje desetljeće istaknuo interesom za društvo stalno ga propitkujući.

Zlatni "lajk" (ILUSTRACIJA: Dadara)

Na ovom linku možete posjetiti iznimno zanimljivu interaktivnu stranicu projekta like4real.com koja obiluje dovitljivim crtežima na temu koju obrađuje ali će vas natjerati i da se zamislite kako provodite svoje vrijeme. Sa stranice vam predstavljamo i "Likefesto" koji objašnjava srž problema.

Likefesto

Nekada davno živjeli smo na planeti koja nam je darovala sve što nam je bilo potrebno u izobilju. Toliko da smo međusobno dijelili mnoge od tih darova. Ako nam se sviđalo što rade drugi darivali bismo ih poticajnim zagrljajem i rekli im to. Ali uvođenje monetarnog sustava temeljenog na dugu pretvorilo je ono što smo nekada smatrali ljudskom prirodom u proizvod, a ljudske odnose u usluge.

Ne tako davno, ovaj je razvoj doveo do iznimne pojave. Nova tehnologija pretvorila je "sviđanje" u robu. Dakle u simbolički totem i novu vjeru u doba kada vjera u religiju i naš monetarni sustav kopni.

Isprva, to se "sviđanje" činilo nevino. Dar koji nam je bezuvjetno i u neograničenim količinama dan. Nekada bi se sviđanja gomilala poput poklona pod božićnim drvcem. Ali ubrzo smo počeli željeti više i više i napokon "sviđanje" je postalo opijum za mase da bi danas zaboravili na izvorni čin sviđanja.

Hoće li nam se stvari još uvijek moći sviđati ako jednog dana Facebook nestane iz digitalnog etera? Hoćemo li bankrotirati zbog naših investicija u akumuliranje "sviđanja"? Hoće li društvo ikada pogledati iza algoritama koji formiraju dušu sviđanja i otkriti čin sviđanja duboko utisnut u nama? Ili ćemo početi paničariti i postati bespomoćni jer više ne možemo izraziti naše sviđanje jednim klikom na dugme. Iako je čin sviđanja izgubio većinu svoje stvarne i osobne vrijednosti devalvirajući u besmislenu gestu klikanja i dijeljenja u nedogled, dakle postajući bezvrijedan bazen sviđanja, ipak su ta sviđanja tretirana kao vrijedan materijal koji se može zamijeniti za novac.

Umjesto da učinimo nešto da se stvar promijeni, naš se aktivizam reducirao i podredio centimetru kvadratnom plavičastog kompjuterskog zaslona na kojem je aktivizam postao kliktivizam. Izražavamo svoje neslaganje s onim što se događa u svijetu klikajući "sviđa mi se".

Mi se kao društvo moramo usredotočiti na stvarne akcije i namjere, a ne na simboličnu nagradu izazvanu klikom miša. Ne smijemo nikada zaboraviti da stvarna nagrada leži među nama i u našim zajednicama.

U našoj je percepciji "Sviđa mi se" postao novo zlato. Ipak, izgubio je svoju stvarnu vrijednost i značenje te je postao tek još jedna vrsta robe koja čeka da se podijeli. Ali ne mora biti tako, "sviđa mi se" je dio naše ljudske prirode i "sviđa mi se" je slobodan i besplatan.

Lupiga.Com