"Između Bošnjaka, Srba i Hrvata, shvatili ste, nema razlike, osim kod glasanja. Različito bleje" (FOTO: 123rf)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pročulo se da na Igmanu živi baba od devedeset četiri godine što sama samcata čuva golemo stado ovaca, pa reporter Federalne televizije krenuo da napravi priču. I zaista, našao on babu gdje sjedi pod stablom i prede, a na proplanku pod njom ogromno stado ovaca.

"Baba, koliko imaš ovaca?", pita novinar. "Kojih, crnih ili bijelih?", odgovori ona ne dižući pogled s prediva. "Pa recimo bijelih", reče novinar. "Bijelih? Šest stotina." "Jel ih ima toliko?", iznenadi se reporter, pa upita: "A crnih?" "Isto", kratko će ona.

"Koliko, baba, daju vune?", pita dalje novinar. "Koje, crne ili bijele?", opet će starica. "Pa recimo bijele", reče on. "Tako, oko tri kila godišnje", odgovori baba i dalje ne dižući pogled. "Ajde?!", iznenadi se novinar, pa upita: "A crne?" "Isto", kratko će ona.

"A meso", dalje će reporter, "koliko daju mesa?" "Koje, crne ili bijele?", opet će baba. "Pa recimo bijele", reče on, sad već ispod oka gledajući jel ga to baba zajebava. "Bijele, dvaespet-tries kila, tako." "A crne?", nesigurno će novinar. "Isto", kratko će ona.

Shvatio konačno reporter Federalne da ga baba zajebava, pa ko malo i podviknuo. "Dobro, baba, koja je onda razlika između crnih i bijelih ovaca, kad me stalno pitaš 'jel crne ili bijele'?"

"Kako koja?", podigne najzad starica pogled s prediva, pa će jednostavno: "Bijele su moje." "A crne?", upita novinar. "Pa isto", kratko će ona.

Babine crne ovce oslikavaju sav apsurd, ali i objašnjavaju suštinu ključnog problema Bosne i Hercegovine, sadržanog u svakom jasnom uzroku i svakoj nejasnoj posljedici već historijskog slučaja Sejdić - Finci. Bosna je, naime, jedina zemlja u kojoj crnih ovaca ima koliko i bijelih. Jedina je stoga pouzdana metoda da se uoči razlika između SDA-ovaca, SNSD-ovaca, HDZ-ovaca, SDP-ovaca i ostalih ovaca – dosadašnji izborni sustav. Između Bošnjaka, Srba i Hrvata, shvatili ste, nema razlike, osim kod glasanja.

Različito bleje.

Koncept je, jasno, idiotski, jer subjekt takvog uređenja nije čovjek, nego nacija, odnosno etnička grupa. Izabrani predstavnik nema tako nikakvu obavezu prema glasaču, nego prema njegovom, odnosno svom etničkom porijeklu. Bilo bi to dovoljno glupo sve i da u Bosni nema nijednog prema kojemu Bošnjak, Srbin ili Hrvat u parlamentu ne bi imali nikakvih obaveza, ali eto na sreću ima, pa je barem zabavno – a ne samo tragično – gledati kako se sad traži model da se nekako ima obaveza, ali da se nema pravo.

Ilustrirana povijest ostalih u BiH by Boris Dežulović

Demokratska obaveza je, naime, forma, ona je deklarativna, a demokratsko pravo je sadržaj. Zato su u bosanskom modelu uloge podijeljene obrnuto: čovjeku, pojedincu pripada obaveza, i to prema svojoj etničkoj grupi i njenom predstavniku, dok svako pojedino pravo pripada tom predstavniku etničke grupe, i to prema njenom pripadniku. Bilo bi to, rekoh, dovoljno glupo sve i da nema nepripadajućih, jer prostor odlučivanja tiče se glasača, a ne njegova porijekla: niti je hrvatski narod dužan tri plaće na kreditnoj kartici, niti je srpska nacija ostala trudna pa dobila otkaz, niti je bogami bošnjačka završila fakultet pa deset godina radi kao konobarica.

Kad bi, uostalom, sustav kakav funkcionira u paralelnom političkom svemiru bio moguć i u fizičkom životu, ljudima-narodima stvar bi bila mnogo jasnija. Evo jednog jednostavnog i svima razumljivog primjera: Leo Messi, recimo, iznenada poludi i odluči potpisati za FK Sarajevo. Novac nije problem, igrat će za petsto maraka mjesečno. Uprava je oduševljena, suigrači su oduševljeni, svi su oduševljeni, jedino navijači popizdili. Ne žele Horde zla ni čuti da Messi igra u bordo dresu. On je, vele, Argentinac. Da, ali prije svega najbolji nogometaš u povijesti igre. Možda, opet će oni, ali ipak Argentinac. Kakve to veze ima? Ima, jer nije Bošnjak. Jebe se Argentinca Messija za položaj Bošnjaka u BiH. On zna samo igrati nogomet.

Gdje je dakle greška?

Navijači FK Sarajevo, naravno, ne bi popizdili da Leo Messi iznenada poludi i potpiše za njihov klub. On je ipak najbolji igrač u povijesti igre. A ovdje je riječ o nogometu. Nije dakle na Messiju da brine o položaju Bošnjaka u BiH, nego da uvali sedamdeset golova po sezoni. I jebe se navijače Sarajeva je li on Argentinac, Moldavac ili, štajaznam, Hrvat.

U nogometu te stvari već funkcioniraju, i funkcioniraju bez greške. Nema u Bosni kluba bez barem jednog stranca, i nikome ne smeta. Isto je u košarci, ili – da se maknemo od sporta – u medicini. Biste li nakon infarkta operaciju srca radije povjerili pripadniku svoje etničke grupe ili možda najboljem kardiokirurgu na svijetu?

U politici, međutim, to ne fercera. Da u Kaknju, recimo, živi neki Židov sa kvocijentom inteligencije tristo pedeset, dobitnik četiri uzastopne Nobelove nagrade za ekonomiju, po dvije za književnost i fiziku, te jedne za mir – što ju je onomad dobio za uspješno rješenje izraelsko-palestinskog pitanja - on svejedno nikada ne bi mogao biti član Predsjedništva BiH.

Što bi, jasno, bilo dovoljno glupo čak i da politika nije važnija od nogometa – barem u onom dijelu gdje ne gubi FK Sarajevo, nego njegovi navijači - pa da je važnije hoće li Messi Širokome zabiti odlučujući penal u finalu Kupa nego hoće li ljudi imati djeci za kruha.

Pa ipak, iz nekog razloga u Bosni nije važna nacionalnost centarfora, ali jest člana Predsjedništva.

Kako je takav sustav moguć, a kamoli održiv? Tako što se pretvaranjem čovjeka u pripadnika mijenjaju i demokratski vektori, pa birač više ne daje povratni glas političkoj ideji, nego jednosmjerni glas nacionalnom programu.

Pogledate li, naime, malo bolje, vidjet ćete da on uopće i ne daje glas, nego vunu i meso.

A oni drugi?, pitate.

Isto.

Boris Dežulović, Oslobođenje