'O Ostalima, najzad, nema pouzdanih historijskih izvora ni pisanih tragova: nitko ne zna otkud su i kada točno došli na područje Bosne i Hercegovine'

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, dobio Mujo na lotu dva milijuna konvertibilnih maraka. Voditeljica ga na televiziji dovela pred kamere, pa mu nakon frenetičnog aplauza publike u studiju svečano uručila onaj ogromni kartonski ček.

- Gospodine Mujo - okrenula mu se ona na kraju. - Šta planirate s ovolikim parama?

- Pa... - zbunio se Mujo još uvijek u nevjerici gledajući one silne nule na čeku. - Prvo ću vratiti neke dugove.

- Bravo, bravo - zapljeskala je voditeljica, pa se cvrkućući okrenula opet prema Muji. - A šta ćete s ostalim?

- Ostali neka čekaju - spremno će on.

Ostali su, eto, u Bosni vazda jebena strana. I prije će, kako stvari stoje, dočekati Mujine pare, nego da se Bosna i Hercegovina dosjeti kako da provede presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po tužbi bosanskog Roma Derve Sejdića i bosanskog Židova Jakoba Fincija, i osigura "ostalima" osnovno demokratsko i građansko pravo da kao "ostali" - a poput ostalih - jednako biraju i budu birani. Da Bosna i Hercegovina, ukratko, postane građanska država.

Zato Muji i ne pada na pamet da im vrati pare. Sam bog zna na što bi ličila građanska Bosna i Hercegovina, opći je javašluk u tim građanskim zemljama, u kojima se ne zna ni tko za koga glasa, ni tko koga predstavlja. Zna Mujo, rekla mu jednom Fata da je pročitala u Oslobođenju, kako svaki drugi građanin Bosne i Hercegovine umire od bolesti srca i krvožilnog sustava. Tri je dana Mujo dobrom Allahu dž. š. zahvaljivao što je Bošnjak, a ne građanin.

Pa se sve otada krije od utjerivača dugova, ne izlazi iz kuće i čeka da pomru od infarkta.

To što u Bosni i Hercegovini svaki drugi građanin umire od bolesti srca i krvožilnog sustava, trenutačno je, eto, problem samo Derve Sejdića i Jakoba Fincija. Za razliku od njih, Bošnjak, Hrvat i Srbin, naime, biraju, bivaju izabrani i ne umiru od bolesti srca. Od srca, lijepo kaže statistika, umire svatko drugi. Znao je Mujo da ima neki razlog što Bosna i Hercegovina nije građanska država.

Lijepo su se tako zajebali Sejdić i Finci tražeći kao građani svoja, dakle građanska prava, u državi koja građanska nije niti će ikad, bogu hvala, biti. Ima vic i o tim, kako se zovu, građanima BiH. Kad je ono sin Židovke i Roma pitao roditelje što je sad on, Židov ili Cigo.

- Zašto pitaš? - iznenadili se mama i tata. - Odakle ti sad to?

- Ma prijatelj mi hoće prodat biciklo - odgovorio mališan. - Pa ne znam dal da se cjenkam il da ga prosto ukradem.

Rekli bi neki da je to politički krajnje nekorektan vic, ali to je zato što ne znaju ništa o građanima BiH.

Svaki građanin u Bosni i Hercegovini, recimo - čitala Fata u Oslobođenju - troši stotinu četrdeset maraka mjesečno na antidepresive. Nije ni čudo, jer prema istraživanjima, čitala dalje Fata, svaki drugi građanin u BiH pati od psihičkih poremećaja zbog stresa. Ni to, naravno, ne čudi, jer po statistikama svaki građanin u Bosni i Hercegovini duguje komercijalnim bankama gotovo devet stotina eura, svaki peti živi u siromaštvu, od tri marke dnevno, a svaki deseti ne može vraćati kredit. Pa im djeca kradu bicikle.

Zato bi valjda, kažu ankete, svaki peti građanin pobjegao iz Bosne i Hercegovine glavom bez obzira, samo kad bi imao bicikl. Zato se svaki četvrti suočio s korupcijom i davao mito. Zbog toga, najzad, svaki građanin u BiH statistički popuši dvije hiljade cigareta godišnje, zbog toga je svaki peti patološki ovisan o kladionicama i igrama na sreću, a svaki šesti alkoholičar. Pa nije nikakvo čudo ni to da svaki drugi, kako smo vidjeli, umire od bolesti srca.

Pa ti sad traži građansku BiH. Građani su siromašni, gladni, zaduženi, korumpirani, bolesni, psihički poremećeni i depresivni patološki kockari koji puše, piju, vise u kladionicama i kradu bicikle. Sačuvaj nas bože građanske Bosne i Hercegovine. Da je po građanima, Bosna i Hercegovina bi bila potpuno disfunkcionalna država.

Bošnjaci, Srbi i Hrvati, s druge strane, nisu građani, već Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Oni biraju kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, i kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati imaju pravo biti birani. Oni su dobrostojeći, imućni, pošteni i psihički stabilni, ne žive pod stresom, ne kockaju se, ne puše i ne piju. I nikad ne bi otišli iz Bosne i Hercegovine.

Tko bi, najzad, iz takve Bosne i Hercegovine - bogate, nekorumpirane i zdrave - uopće ikad otišao? I gdje? U neku od onih građanskih država u kojima ne žive narodi, nego ljudi?

U BiH, recimo, po popisu stanovništva iz 1991. žive tri naroda. Niti minutu nije trajao popis. Problem je ispao kad se otkrilo da pored njih žive i građani BiH, takozvani Ostali, neobičan narod prilično nejasnog porijekla i povijesti. Prema popisu, Ostalih u BiH ima čak osam posto, dakle više od tristo pedeset hiljada. Govore ostalskim, nekom čudnom mješavinom južnoslavenskih jezika i konfesionalno su prilično neodređeni: neki vjeruju u boga baš kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi, neki u sasvim neke četvrte bogove, a neki uopće ne vjeruju. Ostali nemaju svoje spomenike, nema ostalskih stranaka, akademija, kulturno-umjetničkih društava i nogometnih klubova. I nemaju predstavnika u izvršnoj vlasti.

O Ostalima, najzad, nema pouzdanih historijskih izvora ni pisanih tragova: nitko ne zna otkud su i kada točno došli na područje Bosne i Hercegovine.

Postoji tek zgodna legenda koja kaže da su nekoć davno, davno, kad je razdvojio svjetlost od tame, pa stvorio svijet, onog sijedog gospodina gore pitali što će s tolikim zemljama.

- Pa - pogladio je on bradu - najprije ću napraviti jednu republiku i jednu federaciju.

- A šta ćete s ostalim? - pitali ga onda.

- Ostali neka čekaju - odgovorio je, kaže legenda, Richard Holbrooke.

Boris Dežulović, Oslobođenje