"Otišo za premijera u Belgiju."

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, sjedio Mujo u kafani i gledao vijesti na televiziji, pa u neka doba zazvao Sulju, što je za svojim stolom dokono analizirao rezultate skandinavskih hokejaških liga. "Suljo", doviknuo mu on, "evo, izabrali novog reisa!" "Stvarno?", podigao Suljo pogled s tablice finske lige. "A koji je?" "Neki Muamer iz Tutina", odgovorio mu Mujo. "E jebiga", rezignirano će Suljo, više za sebe nego za Muju. "Znači, opet musliman."

Rekao bi Suljo, zagledan u kladioničarsku ponudu - nema iznenađenja. Sabornici Islamske zajednice i članovi Rijaseta igraju na sigurno, baš kao i vatikanski kardinali ili beogradski Sveti Sinod, i teško da bi se njima moglo dogoditi da se više od godinu ne mogu dogovoriti oko novoga poglavara. Ono što je problem države Bosne i Hercegovine, zbog čega formiranje Vijeća ministara traje sad već oduvijek, njima bi samo olakšalo posao: dajte Saboru Islamske zajednice da novog reisa bira između Huseina efendije Kavazovića, nadbiskupa Vinka Puljića i Gojka Mrđe rečenog vladike Nikolaja, i teško da će tu biti većih iznenađenja. Ako ne računamo, jasno, Cerićev glas za reisu-l-ulemu Nikolaja.

Nije Bosna bila jedina takva, zato su joj valjda i ukinuli onu himnu. "Jedna si jedina, moja domovina" - pjevao bi Dino Merlin - "jedna si a dvije, eto i Belgije". Belgijanci su, naime, vladu dogovarali još i duže od Bosanaca i Hercegovaca. A njima je pritom čak i lakše, jer nemaju tri zainteresirane strane. Pa opet premijera nije bilo godinu i pol.

Punih pet stotina četrdeset dana trajali su ti iscrpljujući pregovori, Flamanci neće Valonca, Valonci neće Flamanca, nacionalisti neće liberala, liberali neće nacionalista, katolici neće protestanta, protestanti neće katolika, muškarci neće ženu, žene neće muškarca, i konačno u ponedjeljak, petsto četrdeset i prvog dana, skontali oni kako je jedino rješenje naći nekoga neutralnog, tko neće smetati ni Flamancima ni Valoncima, ni nacionalistima ni liberalima, ni katolicima ni protestantima, ni muškarcima ni ženama.

Tako je petsto četrdeset drugog dana pred kraljem Albertom II zakletvu položio novi belgijski premijer - Elio de Rupo, koji nije ni Flamanac, ni Valonac, niti u strogom, dakle balkanskom smislu riječi, uopće Belgijanac, već - talijanski imigrant. I koji, nadalje, nije ni nacionalist ni liberal, već socijalist, pa ni katolik ni protestant, već ateist. I najzad, u onom strogom smislu riječi, ni muškarac ni žena, već - deklarirani homoseksualac.

Talijanski socijalistički ateist homoseksualac pomirio je sve belgijske sukobljene strane, šest potpredsjednika mu je iz šest različitih stranaka, od konzervativnog flamanskog demokršćanina do valonskog liberala, pa je Bosna opet jedna i jedina, jedina na svijetu bez vlade, punih četiristo trideset dana, samo stotinu i jedanaest do belgijskog rekorda.

I da je u toj Bosni i Hercegovini pameti, pa da se ugleda na sjevernu braću, svejedno bi belgijski rekord bio srušen, ali samo zato što bi ipak malo potrajalo dok se u BiH nađe neki Elio de Rupo, netko dakle tko nije ni Bošnjak ni Hrvat ni Srbin, ni musliman ni pravoslavac ni katolik, ni ljevičar ni desničar ni Zlatko Lagumdžija.

Svakako bi, međutim, manje trajalo nego dok se nađe ono što bosanskohercegovačke etnopolitičke elite kao spasonosno rješenje traže sada: nekog desničarskog ljevičara iz socijaldemokratskog centra, dakle Bošnjaka od oca Hrvata i majke Srpkinje, tipičnog katoličkog muslimana pravoslavne vjeroispovijesti.

Petsto četrdeset drugog dana konačno bi tako parlament potvrdio novog predsjednika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine - nekoga tko nije ni Bošnjak ni Srbin ni Hrvat, niti u strogom smislu riječi uopće Bosanac, već, recimo, šta ja znam, Mozambikanac. I koji, nadalje, nije ni fašist ni komunist ni socijaldemokrat, nego, na primjer, britanski laburist, pa onda ni musliman ni katolik ni pravoslavac, već - židov. A kad se takav nađe, posve će biti svejedno je li homoseksualac, biseksualac ili transseksualac.

Da, gospodo, mozambički transseksualni laburist židovske vjere posljednja je šansa za Bosnu i Hercegovinu, i ne treba više čekati ni časa. Nekom neupućenom, istina, to bi moglo izgledati nemogućom misijom, mozambičkih židovskih laburista transseksualaca nema previše ni u Mozambiku, ali Bosna i Hercegovina je zemlja neviđenih čuda, ima tamo u Gornjoj Maoči jordanskih selefija, ima kraj Visokog i egipatskih piramida, i u Živinicama krokodila, i u Zenici mladunčadi dinosaurusa, i na Majevici krava što jedu ugljen, pa što ne bi negdje na Vranici ili Cincar-planini bilo i mozambičkih transseksualnih laburista židovske vjeroispovijesti?

- Jel mora baš židovske? - pitao bi netko u parlamentu, i to bi bila zapravo jedina dvojba.

Ne, jasno, zbog toga što je Bosna jedna netolerantna sredina sa, daleko bilo, fašistima u političkim strankama, nego zato što bi se pred njima našao težak izbor između pedeset punoljetnih mozambičkih židovskih laburista transseksualaca s Vranice. Da se traži, primjerice, mozambički transseksualni laburist šintoističke vjere, bilo bi kudikamo lakše, jer ih u cijeloj Bosni ima, što se zna, samo šest.

- Mora - kratko će onda odgovoriti Zlatko Lagumdžija.

Ne, jasno, zbog toga što je predsjednik SDP-a jedan tolerantan političar, nego zato što je cijelu mozambičku židovsku transseksualnu zajednicu već upisao u SDP u Fojnici, nudeći im upravni odbor Komunalno-zanatskog preduzeća Šćona.

I opet će pet stotina dana trajati pregovori i dogovori, sve dok se u SDP-u ne dosjete genijalnog rješenja. Zazvat će Mujo u kafani, "Suljo!", doviknut će, "evo, izabrali predsjednika Vijeća ministara!". "Stvarno?", dignut će ovaj pogled, "a koji je?" "Neki Elio de Rupo", odgovorit će mu Mujo. "A Zlajo?", pravo će se iznenaditi Suljo. "Lagumdžija?", na to će Mujo. "Otišo za premijera u Belgiju."

Boris Dežulović, Oslobođenje

FOTO: BH Dani