Posljednjih sedam godina Josip Mlakić svaku je subotu proveo na radnom mjestu, kao inženjer strojarstva u tvornici čeličnih konstrukcija i tehnološke opreme u srednjobosanskom gradiću koji od prošlog rata nosi dva imena - Gornji Vakuf/Uskoplje. Subotnju poštedu imao je tek za vrijeme godišnjeg odmora. Usprkos tome u tom je periodu na police knjižara poslao pet svojih romana, koji u javnosti nisu prošli nimalo nezapaženo. Navodno svaki trenutak slobodnog vremena koristi za pisanje, a zaljubljenik u književnost postao je još za vrijeme fakultetskih dana kada je, i danas se sa smiješkom sjeća, u sarajevskim knjižarama znao potrošiti cijelu stipendiju na knjige. S ovim smo se piscem susreli na terasi jednog od mnogobrojnih uskopaljskih kafića i pročešljali mnogobrojne teme, a razgovor je dijelom objavljen i u Novostima. Dok sjedimo na svibanjskih 29 stupnjeva i hladimo se pivom, gledajući vrh Vranice još uvijek prekriven debelim slojem snijega, Mlakić će nam otkriti gdje u Bosni i Hercegovini postoji segregacija i pokušati objasniti zašto je ona bolja od njene jedine alternative.

Josip Mlakić (FOTO: Lupiga.Com)

U zadnje vrijeme ste nabili opasan tempo. Sve češće na policama knjižara možemo pronaći vaša djela.  Nedavno je objavljen Vaš posljednji roman, „Mrtve ribe plivaju na leđima“, a već sada raditi na nečem novom.

Istina. Kod mene je to dosta zanimljivo. Nekad radim i na tri knjige istovremeno. „Mrtve ribe plivaju na leđima“ je zapravo prvi iz serije tri romana koja sam radio istovremeno, tako da već za par mjeseci planiram izdati novi roman. To će biti jedna distopija i izaći će kod Seida Serdarevića, u izdavačkoj kući Fraktura. Roman će se zvati „Planet Friedman“ i tu se pomalo referiram na današnje stanje u društvu koje je obilježeno neoliberalizmom. Ukratko, roman opisuje jedno antiutopijsko društvo u kojem vlada radikalna neoliberalna koncepcija. Roman je idejno na tragu Huxleyjevog „Divnog novog svijeta“. Tamo budućnost oblikuje Henry Ford i masovna proizvodnja, dok je kod mene riječ o Friedmanu koji je u toj zamišljenoj distopiji jedino božanstvo. Za treću knjigu iz ovog ciklusa dobio sam i potporu od hrvatskog Ministarstva kulture, odnosno polugodišnju stipendiju za pisanje. I nju već pomalo privodim kraju. Mogu zapravo reći da neprestano na nečemu radim, a najviše mi je stalo da knjiga zadovolji neke moje kriterije, jer danas više ne možete pisati za tržište, budući da tržište kao takvo ni ne postoji, a osim toga, kad bi i postojalo, ne može svatko pisati za tržište, bez obzira što taj pojam značio. Često je to jedno veliko ništa. Tako da se pomalo isključujem iz toga svega. Rade Jarak je u jednom nedavnom intervju književnu kritiku nazvao trgovinom. To je to.

Vaši romani su vrlo „filmični“, neki bi rekli kako žude za ekranizacijom. Uskoro bi trebalo početi i snimanje filma prema vašem romanu „Čuvari mostova“, a dogovoreno je i snimanje prema posljednjem romanu. Postoje li još neki planovi?

Snimanje „Čuvara mostova“ trebalo bi krenuti najesen. To je posljednja informacija koju sam dobio od Branka Ištvančića koji je redatelj filma. Radnja filma se i događa otprilike u to vrijeme, a većina lokacija na kojima će se snimati bit će oko Slunja. „Mrtve ribe plivaju na leđima“ režirat će Kristijan Milić, s kojim sam već radio na filmu „Živi i mrtvi“. Tu bi prva klapa mogla pasti tek dogodine. Inače, mislim da je ovaj moj novi roman, „Mrtve ribe plivaju na leđima“, najfilmičnija moja knjiga, nekakva ovdašnja verzija altman-carverovskih „Kratkih rezova“. Osim ova dva, dugometražna, snimat će se i jedan kratki film po mojoj priči „Ponoćno sivo“. Radi se o jednom dosta starom scenariju, a snimat će ga također Branko Ištvančić.

Mnogi će Vam zamjeriti da se držite isključivo ratne tematike. Što mislite koliko još zapravo rat može prolaziti kao glavna odrednica vaših djela i koliko još to publiku može zanimati?

Ne znam koliko zanima publiku, ali ja uvijek polazim od sebe. Pravo je pitanje koliko rat zanima mene i ima li nešto što čovjek može novo o tome reći. Ali, recimo, moj posljednji roman i nema previše veze s ratom, iako se čita u tom ključu. Mišljenja sam da se naša tranzicija ne bi bitno drugačije odvijala i da ni nije bilo rata. Bili bismo podjednako siromašni i podjednako na margini kao što smo to i sada.

Ipak ne bi bilo toliko mržnje, koliko je na ovim prostorima ima danas.

Istina, mržnje ne bi bilo, barem ne u tolikoj mjeri, ali mislim da često stvari promatramo s krivih aspekata, zanemarujemo mizantropiju koju je donijela tranzicija i koja nema mnogo veze s ratom. To najbolje možemo vidjeti prema odnosima unutar jedne nacionalne skupine, najbolje tamo gdje drugih nema. Koliko su oni pogoršani u međuvremenu? Na taj način, isključujući relativizam, možemo shvatiti, čini mi se, da ti odnosi, paradoksalno, u postratno vrijeme nisu bitno pogoršani.

Prošlo je već 17 godina od završetka rata. Koliko dugo će ljudi njime biti obilježeni?

Ljudi koji su bili u ratu danas bježe od te teme i nerado će vam govoriti o ratu. Ja se, recimo, ne sjećam kada sam posljednji put s nekim razgovarao o ratu. U svakom slučaju razmjeri rata u BiH su ogromni. Recimo, tu je obližnje Bugojno posebna priča. Jednom prilikom mi je Mile Stojić ispričao svoje dojmove o tome kada je prvi put poslije rata došao u Bugojno. Rekao je, otprilike, i to je bila sjajna opservacija, "da onaj tko je poznavao Bugojno prije rata i ako danas dođe u taj grad, najbolje može vidjeti destruktivnu moć proteklog rata u Bosni i Hercegovini“. Nigdje se to toliko ne vidi kao u Bugojnu, iako je Bugojno iz rata izišlo relativno očuvano u odnosu na neke druge gradove. To je destrukcija ljudskog materijala.

"Mile Stojić mi je jednom ispričao svoje dojmove kada je prvi put poslije rata došao u Bugojno: onaj tko je poznavao Bugojno prije rata i ako danas dođe u taj grad, najbolje može vidjeti destruktivnu moć proteklog rata“ (FOTO: Lupiga.Com)

Neprestano ponavljate da je ovaj mir samo nastavak rata. Je li to tako?

"BiH-Budućnost nedovršenog rata", tako se zove jedna od posljednjih knjiga Ivana Lovrenovića, i to je otprilike to. Jednostavno, sve je ostalo na istim pozicijama. I sada, primjerice, ako gledate Dnevnik Federalne televizije imate osjećaj kao da je rat tek jučer stao. I danas je najvažnije što se događalo u ratu, odnosno sve se odvija prema onome što politici u danom trenutku treba, SDP-ovoj u ovom slučaju. U toj optici biste Ante Pavelića i svastike uopće nisu u konfliktu sa "socijaldemokracijom". S ovakvim konceptom, sve će se još dugo vrtjeti u mjestu. Jedina koncepcija današnjih važnih političkih stranaka je strah od drugog, a rat je naličje našega straha. A to je ništa drugo nego goli nacionalizam. I SDP BiH je protekle izbore dobio na tom konceptu. Najčešća manifestacija ovdašnjih nacionalizma temelji se na principu „neka komšiji crkne krava“. Na tom principu je, primjerice, izabran Željko Komšić. Razmišljalo se „mi ćemo im izabrati Komšića, pa nek' Hrvatima crkne krava“, bez obzira što je svejedno jesu li Hrvati sami izabrali svog komšićoida, ili su im ga drugi nametnuli. Zapravo, nejasno je čija je tu krava crknula. To ne mijenja ništa na stvari. Ali taj princip stvara mržnju i pokazuje s kojim prezirom SDP gleda na druge. Ne radi se tu o HDZ-u, iako je on izlika za sličan politički koncept. Međutim, ovdje se radi o nacionalističkoj razgradnji fundamenata na kojem počiva ovdašnje društvo.

Do posljednjih parlamentarnih izbora u BiH držalo se da je SDP jedina opcija onima koji ne žele da ih se svrsta u nacionalne torove. Pokazalo se da to nije tako.

SDP je nacionalna stranka. Definitivno. I to nacionalistička stranka. Tu dolazimo do jednog malog paradoksa: SDP-ovci u većini slučajeva nisu nacionalisti, ali koriste bošnjački nacionalizam kako bi se dočepali vlasti. Tu se otprilike može povući paralela sa Slobodanom Miloševićem, koji možda i nije bio nacionalist, barem ne u onoj mjeri u kojoj ga percipiramo nacionalistom, ali ga e koristio da bi osvojio vlast. Mislim da su se danas svi pametni ljudi u ovoj zemlji distancirali od SDP-a, koji jeste dugo važio kao jedina alternativa, iako su svi koji su dobro poznavali situaciju znali da ta stranka zapravo nije bila nikakva alternativa. Jedina kvalitetna alternativa mogla je biti Naša stranka, ali se ona jednostavno izgubila, i čini mi se da uopće nije pokušavala koristiti greške SDP-a. Zapravo, kao da nisu pokušavali ništa, i ta njihova pasivnost pred izbore me poprilično začudila.

Prije nekoliko godina sredine u kojima žive Hrvati u BiH uspoređivali ste s čekaonicama za odlazak. Je li još uvijek tako?

Jeste, još uvijek je tako. Međutim, taj proces je gotovo dovršen ili je u laganom zastoju. Ni u Hrvatskoj ne cvjetaju ruže, i teško je pronaći neki posao, tako da se događaju i obrnuti procesi. Hrvatska više nije obećana zemlja kao što je bila. To je, možda, jedini razlog.

"Hrvatska više nije obećana zemlja" (FOTO: Lupiga.Com)

Kako danas funkcionira taj podijeljeni grad Gornji Vakuf/Uskoplje? U kojem smo mi zapravo sad dijelu?

Trenutno smo u Uskoplju, odnosno u hrvatskom djelu. Ova fontana na uglu je granica, pa je, dakle, gore Gornji Vakuf, odnosno bošnjački dio. Ali tu nema nikakvih problema, i to je danas malo kome bitno. U glavama još uvijek postoji podjela, čini mi se, ali nije nikakav problem otići u „drugi dio“ grada. Kad čovjek ide nekim poslom na „drugu stranu“, uopće niti ne razmišlja da odlazi u „tuđi“ dio grada. Neke vidljive podjele zapravo nema, baš kao što nema nikakvih trzavica.

Ali ovdje su još uvijek dvije škole pod jednim krovom. U istoj školskoj zgradi funkcioniraju dvije odvojene škole, jedna za male Hrvate, a druga za male Bošnjake. I vaša djeca također idu u takvu školu.

Taj fenomen dvije škole pod jednim krovom se koristi kao ogledni primjer ovdašnje segregacije. To ustvari i jeste segregacija. Međutim, kada pogledamo alternativu, stvari se mogu bitno drugačije sagledati. Jedina alternativa našoj segregaciji je dominacija jednih nad drugima. Kada bismo te dvije škole pod jednim krovom sveli pod jednu, na krovu bi moralo pisati ime "vlasnika". Tako u ovoj zemlji sve funkcionira, u svim segmentima života, pa tako i u školstvu. Borbu protiv dvije škole pod jednim krovom je svojevremeno započeo Haris Silajdžić, čini mi se, s ciljem da se te škole ujedine, a to bi rezultiralo time da bi jedni uvijek bili podređeni drugima, a to je, po meni, nažalost, gore od onoga što trenutno imamo. U ovoj zemlji se prvo trebaju postaviti fer i korektni odnosi, zapravo pravila civilizirane igre, da se sve ne koristi u političke svrhe, jer dvije škole pod jednim krovom nije pitanje obrazovanja, već isključivo političko pitanje. To je vidljivo i sada kada se približavaju lokalni izbori i kada se, nakon dugačke šutnje, ponovno poteže ta priča, koja se kod neobrazovanih birača percipira kao „ujedinit ćemo škole, pa ćemo im pokazati“. To je samo populistički način za dobivanja glasova. U tim političkim glumatanjima nema ni zrna iskrenosti. Čim prođu lokalni izbori, o tome će se privremeno prestati govoriti. Nikome tu nije stalo do djece, i baš tu je vidljiva ta budućnost nedovršenog rata i težnje za novim zauzimanjem teritorija. To da imamo segregaciju koja je bolja solucija od onoga što je njena alternativa, to je jedan tragičan primjer koji bolje od bilo čega govori o ovdašnjoj stvarnosti. Živimo zapravo u stvarnosti koja je dnevnopolitička tvorevina.

Kao i kod velikog broja književnika iz BiH, a takav je slučaj i kod vas, u javnosti i u medijima postoji potreba da ih se striktno odredi kao pisce jedne nacionalne književnosti. Bezbroj smo puta čuli pitanje čiji je Ivo Andrić. Čiji je Josip Mlakić?

Pisac može biti svačiji. Ivo Andrić je svjetski pisac, a i da nije, ja znam da je moj pisac. Pisca se ne može određivati samo po jeziku ili po mjestu u kojem stanuje ili po zemlji u kojoj živi. Mislim da biti bosanskohercegovački i biti hrvatski pisac ne isključuje jedno drugo.

"U književnosti možete igrati za više reprezentacija" (FOTO: Lupiga.Com)

Kako bi Vas se onda trebalo titulirati u najavi ovoga intervjua?

Nemam pojma. Mislim da su to zastarjeli koncepti, anakronizmi iz prošlosti, otprilike kao ove recentne unutarhrvatske priče o "crvenoj nemani". Mogu biti bosanskohercegovački pisac, jer tu živim, ako gledate kategoriju jezika, onda sam hrvatski pisac. E sad, hoćemo li pisca određivati po jeziku kojim piše ili po mjestu u kojem živi, pitanje je, a po meni pisca je puno bolje odrediti po više stvari. Ove spomenute su samo dvije od valjda stotinu mogućih odrednica. Treba književnost prestati tretirati kao nogomet. U književnosti možete igrati za više reprezentacija.

Dojam je da ste ipak zastupljeniji u hrvatskoj javnosti i medijima negoli u BiH.

Tu se radi prvenstveno o tome da književna scena u BiH ne postoji, dok u Hrvatskoj ipak postoji. Jednostavno,  književnost je vidljivija u Hrvatskoj nego u BiH. Situacija je takva da gotovo svi pisci u BiH, koji nešto vrijede, danas objavljuju u Hrvatskoj i više primjeraka prodaju u Zagrebu nego u Sarajevu. U svemu su određenu ulogu odigrali i sami mediji koji smatraju da vam čine uslugu ukoliko pišu o vašoj knjizi. Meni nitko ne čini nikakvu uslugu ako piše o mom romanu, jer bi mediji trebali pisati o nekoj knjizi zbog sebe, odnosno zbog svojih čitatelja, a ne zbog autora. I tu, opet, dolazimo do Jarkove trgovine, i jedino je pitanje želite li pristati na nju.

Koliko su Vas smetali oni napadi, koji su bili posebno učestali na početku vaše književne karijere, a koji su polazili s pozicije da ste vi ipak samo inženjer mašinstva?

Nije me to puno smetalo. I inače me takve stvari ne pogađaju previše, jer živim van svega toga i ne uzdržavam se od pisanja, već sasvim lijepo živim od nekih drugih stvari. No, svi koji takvo što govore trebali bi znati što je to strojarstvo i da je to otprilike primijenjena matematika, kao i to da je matematika za svakog pisca izuzetno moćan alat. Ukoliko je za nekoga strojarstvo tek šaraf, to je njegov problem.

Prvi ste pisac koji je pokupio obilnu nagradu V.B.Z.-a od 100.000 kuna. Koliko nagrade mogu pomoći u promociji autora i njegovih djela?

Zahvaljujući toj nagradi moj roman „Živi i mrtvi“ dobio je sjajnu promociju, i na koncu je to  ispalo odlično, ali mislim da bi to i dalje bilo vrlo čitano djelo i da nije dobio nagradu. Problem je što danas ne postoje književne nagrade kojima bi publika toliko vjerovala da bi samo zbog činjenice da je neki roman nagrađen ljudi kupili i čitali tu knjigu. Nema više nečega kao što je bila, na primjer, NIN-ova nagrada u bivšoj državi. Međutim, tu se radi i o kriterijima književnih žirija, koliko netko uopće želi nagradu koju dodjeljuje profilirati na taj način. Vrlo često je onaj tko dodjeljuje nagradu neusporedivo važniji od nagrađene knjige. Knjige su tu zapravo sporedne.

Lupiga.Com