Senad Milanović (FOTO: Batoo/Lupiga.Com)

Međunarodni festival poezije i kratke priča Vojislav Despotov, u Novom Sadu održao se drugu godinu za redom, a organizatori su si kao primarni cilj zadali promociju književnog stvaralaštva kod mladih naraštaja. Tročlani žiri nakon nekoliko tisuća pročitanih radova, u kategoriji srednjoškolaca, najbolju kratku priču prepoznali su u onome što im je poslao Senad Milanović. Godinu ranije ovaj je gimnazijalac pokupio i nagradu na Susretima Zija Dizdarević, također u srednoškolskoj konkurenciji. Talent je tada prepoznao žiri u sastavu Ivan Lovrenović, Hadžem Hajdarević i Tanja Stupar Trifunović. Osim književnošću, mladi Bugojanac aktivno se bavi i kazalištem, i to kroz bugojansku kazališnu trupu Teatar Fedra, koja je već godinama ponajbolja amaterska skupina na prostoru bivše Jugoslavije …

Mladić za kojeg ćete, uvjereni smo, još čuti (FOTO: Batoo/Lupiga.Com)

Jedan (ne)običan … nešto

Kod sebe imam samo dvolisnicu, hemijsku, upaljenu lampu i sam sjedim u spavaćoj sobi, u kući moga dede. I tako odlučim da vam napišem jednu (ne)običnu priču. Zbog ograničenosti papira, potrudit ću se da priča bude kraća.

Prvi tok misli koji mi navire jeste ona, kod nas u raji čuvena: „Joj, da mi je sad ona svemirska kaciga (po mogućnosti nevidljiva), al' samo da hvata misli. Da ih sve uvijek imamo tu, u kacigi, da nam ne mogu pobjeći ...“
 
Sanjao sam (tačnije izmislio, zamislio, kako god hoćete, možda čak i doživio, da ja i Dario Džamonja sjedimo za istim stolom. Negdje, ispred neke sićušne kućice, u bašti, na selu, za drvenim stolićem i klupama (slično onome u „Ono malo duše“ kad rahmetli Zajim Muzaferija priča o nastanku čovjeka), pijuckamo kafu (Daco ne bi bio Daco da uz to ne pije neki vinjak i ne gleda na flašu ispred sebe kao „polupraznu“ i žmari cigarete pripaljivajući ih jednu na drugu ...) i razgovaramo.
 
Već je kasno, ili rano, ne znam (tražim mobitel ...), 5:07 je ujutro ...

Idealna prilika da odzvonim djevojci, zatvorim oči, zamislim njen i lik i polako se ušunjam u san. Papira mi svakako ponestaje (manje od stranice i po), a kao sam autor ove priče, ideje (za koju ne znam ni otkud mi), ne znam kako će se ovo završiti i koliko će trajati taj naš dvoboj. Jebaji ga, ako nestane papira, pisat ćemo po koricama od knjige „Priče“, pa po komodi, jorganu, i tako dalje ... i tako dalje.
 
- Daco, da se kladimo da će me sutra probuditi pisamce na displeju od moje djevojke?

Prešutio je ... Da razbijem tišinu, nastavljam:

- Znaš i ona je ista kao tvoja Lin.

- S  Taiwanda?

- Jok bolan, iz Hercegovine.

Nasmijao se ... Nastavljam:

- Ona je isto onako divna, sa njom sam uvijek nasmijan. Zamjera na ponekim sitnicama, al' valjda se samo brine. Ja njoj nemam šta zamjerit', osim što je mrzim jer je udaljena tih nekih stotinjak kilometara, a što ja nisam neki rokfeler i što nemam položeno (nemam ni 18) pa ne mogu da joj idem svaki dan i da je grlim i ljubim. Da je opet sjedeći u „konceptu – javnoj galeriji“ u Mostaru (ne na istoku, ne na zapadu, nego baš u Mostaru), gdje je pila kolu sa puno leda, upitam, onako dok me pažljivo gleda:

- Jesi li moje?

- Najtvoje.
 
- Znaš li Daco, da smo mi isto biće, samo suprotnih spolova. Potpuno isti. Identični. Čak joj je i ruka skoro ko moja (a u raji sam uvijek imao tu titulu: čovjeka sa najvećom rukom) ... Da ti ne govorim o načinu odijevanja, razmišljanja, kako spavamo i tome slično (ha ha ha … Đole)

- Zove se Tea. Zaključili smo da joj je ime multifunkcionalno. Kao TEAatar. Ona jeste moj teatar. I ice TEA koji pijem. Dobro, sad sam malo TEAtralan ... al' to je kad se insan zaljubi. I znaš šta je u ovoj ljubavi jedinstveno? (postavljam retoričko pitanje, pa nastavljam)

- Jedinstveno je to što sam se ovoga puta ja zaljubio. Ne moja muška potreba, strast, požuda, nego baš ja. Dobro mislim, ima i toga ... Ne bježim ja od istine. Al' ovoga puta sam se zaljubio ja. I ona je. Znam to. Isti smo.
 
Daco je pripaljivao cigaretu na cigaretu, već pod dozom opijata, zamišljeno se razapinjao između misli i uspomena, onda je prozborio:

- Znam da se sjećaš one moje rečenice, onog mog pitanja, pa evo, postavljam ga tebi: „Zašto uspomene za sobom uvijek vežu osjećaj sujete?“

- Ne znam, pitaj Miljenka Jergovića (koristim se njegovim forama)

- Hahaha, upitat ću ga.

(muk)

- Nego Daco, sjetih se Avdine rečenice, pa ću je malo preformulisati: „Jesi li se to ispisao iz 'mrtvih'“?

- Nisam ja. Vi ste me ispisali. Moja Nevena i moja Vesna. Moje Sarajevo. Sarajlije. Ti. Svi ostali koji imaju moj lik, moje riječi, zarezane duboko u sebi ...

- I kako je gore?

- Ne žalim se. Fino je. Rajska raja. Vina – rijeke i rijeke. Al' ne opija, malo mi toga fali. I Sarajevo mi fali. Igramo remija, Mika i ja. Vidio sam i Majkl Džordana, ha ha ha, i šta da ti kažem ... Ima ga. Tu je i moj stari. Lijepo je. Svaki dan gledam svoja dvoja imena: Nevenu i Vesnu kako rastu. I sretan sam. I tebe sam budalo, gledao neki dan, kad si čitao onu priču „Ako ti jave da sam pao ...“. Dobar si bio, dobar ... Samo, polahko kroz život. Osmisli sebi tu kacigu. Bježi od samoće. Ona je najgora, pogotovo kad si sam. Veži se za ljude. Koliko god da se sralo i filozofiralo, ljubav je najbitnija. Nek' ti budu idoli ove stvaralačke „bitange“. Dobre su to duše, stvarno dobre. I gaji uspomene. Slaži ih na jednu posebnu stranu. Nakon svega, samo još one ostaju. Samo još uspomene vrijede ...
 
Nasuo je sebi još jednu, pripalio napola ugašenu cigaretu – i šutili smo.

Osjećao sam se sretan. Kao trgnut sa lutkarskih konaca. Slobodan. Vjetar je nosio sve sretne uspomene. Obitelj. Raju. Miris kose i dodir njen...

- Znaš li Daco, zašto uspomene uvijek vežu osjećaj sujete?

- Zašto ?

- Ne znam. Pitaj Miljenka Jergovića ...

Dario mi dođe nešto kao lektor mog života. Sve gdje bih trebao griješiti, nalazim u njegovim greškama

Ja kolika je ova hartija, svašta na nju može stat'.

Lupiga.Com