Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što sada radim, od mrtvih uspomena pravim život...

Sjećam se prve “Evrovizije”, koja je prenošena na našoj televiziji,a ako me ovo krhko sjećanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je šokirala tadašnju javnost pojavivši se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, još bosa. Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je naš predstavnik bio Baho Kurt ili “Indexi” s “Pružam ruke” - u to se ne bih mogao zakleti...

Ali, naravno, to nije poenta ovih sjećanja (ili prisjećanja, nazovite ih kako hoćete).

Oduvijek sam bio “pozorišno dijete”: i moj stric i otac su pjevali u “Narodnom pozorištu” i ja pamtim - mada je čak bilo i rano da se bilo šta pamti, kako sam se muvao iza scene; još me škaklji opori miris tapetarskog ljepila, još su mi dragi drveni mačevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus “najboljih” sendviča na svijetu u bifeu...

Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus šminke i onoga (ne znam kako se to već zove), što se koristi za skidanje šminke...

Taj svijet mirišljave jelovine dok se postavlja scena, lepršava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima nešto što će mi kasnije doći glave u životu) kako špiceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio “glumac” u “Ohridskoj legendi”, nipošto nisam htio da propustim taj ritual.

(“Igrao” sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u “Normi” i imao najtežu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-šest godina, probuditi se na određenu ariju moje “majke” Norme itd. itd.)

Moj “profesionalni angažman” u pozorištu se, nakon što sam s “Ohridskom legendom” i “Normom” obišao sva pozorišta i domove za kulturu, od Vareša do Bugojna, bližio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bonbona “505 s crtom”, što bi mi ih čika Elko, u “Ohridskoj legendi”, dok bih mu sjedio u krilu, tutnuo u ruke...

Ali tad sam već krenuo u školu.

Najprotraćenije vrijeme u mom životu, jer sam već znao čitati i pisati, a to je jedino što i dan današnji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamćenja.

 Jedina vajda je bila što sam išao u “Vježbaonu” (tadašnju “Učiteljsku školu”, a potom “Petu gimnaziju”), čije se dvorište dodirivalo s rukometnim igralištem “FIS-a”, pa bih poslije nastave, prteći besmislene bukvare (“Eso se šiša”, “Osa sisa sok” - ili, kako smo se zafrkavali “Zuca čopa karpuzu”), sveske ispunjene “tankim” i “debelim” linijama, mogao ostati na treninzima rukometaša “Mlade Bosne” i uskoro postao njihova maskota, pa su mi Ćuna, Ibe, Efi, Benco, Runjo... čak slali razglednice sa svojih putovanja.

A, onda su nas počeli voditi na “matineje” u “Lutkarsko pozorište”.

Učiteljica Mirza (a kasnije Štefica) ispred nas, a mi, kao pačići, držeći se za peševe naših “radnih odjeća”, ulazili smo u jedan novi svijet. "Kekec" i "Šuma Striborova" su predstave koje su me se bile najviše dojmile.

Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sreće kad bi Mojca progledala, sav skutren gledao kako se u Striborovoj šumi drveće kreće i prijeteći njiše, a potom izlazio na danje svjetlo i jedva čekao kad ću opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno.

(Čini mi se da se za proteklih četrdeset godina ništa nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprečna osjećanja.)

Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajući da sam bolestan, ostao kod kuće, pojeo “ajnpren” čorbu što mi je baka napravila, a čim je ona otišla do komšinice na kafu, uskočio u kratke pantalone i “zepe” i potražio pravac prema “Lutkarskom pozorištu”.

Htio sam istražiti koja je to sila što pokreće lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije

Prošao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovačku, kroz “parkić” ispod kapije bijelog jorgovana, do “Umjetničkog paviljona” (koji više ne postoji, jer - niko mi to nikad neće objasniti zašto - srušen je da bi se dobila “zelena površina”), i - zalutao...

Sjedio sam na kamenom zidiću i plakao, a onda mi je prišao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem.

“Jezero 7,” rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije čuo jer joj je ime već bilo promijenjeno u Kate Govorušić. (By the way, opet se zove Jezero.)

Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz plač, rekao:

"U pozorište."

"Pozorište???!!!"

Ja sam samo klimnuo glavom.

Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je već, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kući uplakanoj baki.  Otac je bio ljut kad je čuo šta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti šta me je na to natjeralo.  Ni sada ne znam: nestašluk? Ma, jok!

Prije će to biti neodoljiva želja da se sazna kako “mrtve” stvari postaju “žive”, kako od komada drveta napraviti biće koje misli i osjeća, jednom rječju: kako postati BOG.

Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što radim, od mrtvih uspomena pravim život, ali to više nije ni važno, jer se sjećam kako u bašti “Bagrema” sjedim sa svojom prvom curom, držim je za ruku, ona nešto priča, a onda trgne ruku i uvrijeđeno kaže:

"Ti mene ništa ne slušaš."

“Slušam, slušam, dušo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemičar' zato što te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...”, a ne mogu da joj kažem  "Volim te, dušo, ali Mojcu više."

Prošlo je još hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da učini čudo, da me pokrene, da ovom mrtvom biću vrati život.

Dario Džamonja

Lupiga.Com