U petak, 8. srpnja, sunce se nad Zagrebom pojavilo u pet sati i 15 minuta – nepun sat prije toga završila je posljednja predstava 5. Festivala Miroslav Krleža – multimedijalna scenska igra naslovljena „Od Bele do Isabelle“ u režiji Zlatka Svibena. Vrijeme odigravanja tog poetsko-dramskog kolaža oslonjenog na epistolarnu, dokumentarnu dramu temeljenu na knjizi „Bela, dijete drago“, zapravo adaptaciji prepiske Miroslava i Bele Krleže što ju je priredio i protumačio Vlaho Bogišić i više drugih izvora, prije svega memoarske proze Irine Aleksander, u prijevodu Irene Lukšić, što ih je „scenarijski replicirao i posložio“ sam redatelj. 

Time je završeno ovogodišnje izdanje tog festivala, ovaj put posvećeno ženama u životu i literaturi tog velikog pisca – kako onim zbiljskim i realnim, tako i onim fiktivnim, imaginarnim, što je čitavo događanje, zamišljeno kao trajni dijalog s Krležinim životom i djelom, smjestilo ne samo u stvarnost koju je živio nego i onkraj nje, u predjele mašte i snoviđenja. 

Krleža, barem u nekim situacijama i prigodama, ipak nije sam (FOTO: Facebook/TeatarPoezije)

Goran Matović, utemeljitelj, autor i ravnatelj festivala, u organizaciji Teatra poezije i Muzeja grada Zagreba, citirat će proteklih dana i večeri nekoliko puta znakovitu misao samog Krleže kako je istina „da sam bio prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo“, referirajući se pritom na sve one poteškoće tijekom proteklih sezona u organizaciji tog festivala, ali i dokazujući da Krleža, barem u nekim situacijama i prigodama, ipak nije sam. 

Raznovrstan i atraktivan program 5. Festivala Miroslav Krleža samo je potvrda da se u tim nastojanjima, ako se to iskreno želi i uporno, istrajno provodi, može čak polučiti uspjeh. Svibenova predstava, smještena u te kasne noćne i rane jutarnje sate, što je samo prisjećanje na vrijeme smrti Bele Krleže, tog jednog travanjskog jutra 1981. godine, odigrana je kao i većina programa festivala, u prostoru mitskog Krležinog Gvozda, u i oko vile Rein. 

Pripovijeda, uglavnom, o onim stvarnim ženama u životu Krleže – supruzi Beli, Ruskinji Irini Aleksander i Poljakinji Sofiji Nalkovskoj. Bela Krleža provela je s piscem gotovo cijeli svoj život, upoznaje ju još kao djevojku, vrlo brzo se ženi njome i ostaje u braku sve do njene smrti. Odabrana pisma – u predstavi Krležu tumači glumac Bojan Navojec, a Belu glumica Ljiljana Bogojević – svjedočanstvo su i kronika jednog života i ljubavi, doba i vremena od jeseni 1919. godine, kada je datirano prvo pismo u knjizi pa sve do travnja 1981. godine, neposredno pred njenu smrt. 

U pismu 99. iz lipnja godinu dana ranije, Krleža zapisuje: „…Na Gvozdu sve stoji i sve ide. I satovi i objedi i večere i duge tihe noći, sve prazno i sve traje i sve je dobro da je tako. Dobro je da se gnjaviš u Čatežu, da te liječe, dobro je da imaš snage i dobro je da ostaneš, da izdržiš do kraja, da se vratiš na Gvozd sa svojom radošću i smijehom i gutmorningom, sve je to nama, tj. meni hljeb naš nasušni…“. No povratka više biti neće.

Ovogodišnje izdanje tog festivala, ovaj put posvećeno ženama u životu i literaturi tog velikog pisca (FOTO: Facebook/TeatarPoezije)

Sofija Nalkovska (1884.-1954.), igra je Petra Kurtela, poljska spisateljica i dramatičarka, jedna je od tih znamenitih žena u Krležinu životu, upoznali su se u Varšavi, pripremala je i njegovu dramu „U agoniji“ za poljsku premijeru, a družili su se i u Parizu. Najzagonetniji ženski lik u Krležinom okruženju bila je ipak Ruskinja Irina Aleksander, u interpretaciji Matije Prskalo, rođena Kunjina (1900.-2002.), odnosno Fainberg, prije nego što je obitelj, budući da su bili Židovi, morala preći na pravoslavlje. Stigla je u Zagreb s ruskim izbjeglicama, bjeloemigrantima, tu se 1926. godine udala za odvjetnika i poduzetnika Božidara Aleksandera, također Židova, i tu uskoro otvorila čuveni salon, okupljalište umjetnika po tradiciji ruskih književnih salona. I sama književnica, feljtonistica, glumica, čak i špijunka, ostavlja neizbrisiv trag u njegovu životu. O tome svjedoči u memoarima naslovljenim „Svi životi jedne ljubavi“ što ih je prevela i priredila Irena Lukšić, u kojima o Krleži piše: „…Krleža se rodio kao pjesnik, a sudbina je počela od njega modelirati univerzalnoga genija. Kad je pretjerala, učinila mu je medvjeđu uslugu…“ 

Ili, na drugom mjestu, reinterpretirajući neke Krležine misli i stavove: „…Krleža nam je puno puta dokazivao da smo svi manje ili više biseksualni, da je to posve normalna pojava, nenormalno je jedino to što to ne osvješćujemo ili ne želimo osvijestiti. Da je homoseksualnost postojala tijekom cijele povijesti čovječanstva i da nikome nije smetala, da su samo dva bića pretvorila to u razvrat, pokvarenost i izopačenost: Isus Krist i engleska kraljica Viktorija. Homoseksualnost nije ni bolest ni izopačenost i glupo je boriti se protiv njega ili za nj. Postojala je i postoji – kao različite oči, različita kosa, visina i ostala ljudska obilježja…“. Krleža kakvog ne čitamo svakodnevno, beskompromisan i jasan, kao i uvijek. 

Ženskim likovima iz Krležina djela približile su se sudionice razgovora u Krležinom vrtu: Dubravka Crnojević -Carić predstavila je Kolombinu iz „Maskerate“, Lada Čale Feldman Karin iz „Banketa u Blitvi“, Sibila Petlevski Evu iz „Adama i Eve“, Iva Grgić Maroević Lauru iz drame „U agoniji“, a Nives Triva Anu Borongay iz romana „Zastave“. Potonjoj je bila posvećena, prve večeri, i kompletna kazališna predstava „Šest lica Ane Borongay“ redateljice Natalije Manojlović, realizirana u suradnji s ADU Zagreb, budući da je riječ, kako smo mogli čuti na festivalu, o jednom od najkompleksnijih ženskih likova u Krležinu spisateljskom opusu. O njoj je u Mađarskom institutu u Zagrebu govorila i Jolan Mann, spominjući mađarsku pjesnikinju, spisateljicu i likovnu umjetnicu Annu Lesznai (1885.-1966.) kao jedan od mogućih modela po kojemu je Krleža, navodno, gradio lik Ane Borongay u „Zastavama“.

Ovogodišnje izdanje festivala obilježio je uistinu bogat program (FOTO: Hina)

U Festival se, kao i do sada, uključila i Nacionalna i sveučilišna knjižnica gdje je priređena prigodna izložba rukopisa, tiskopisa, fotografskih i likovnih svjedočanstava pod zajedničkim imeniteljem, „Krležini ženski likovi“, putovalo se u Opatiju prema autorskoj zamisli i u režiji Marija Kovača, a prikazan je i film Eduarda Galića „Horvatov izbor“. 

Kazališni program festivala uključio je još tri izvedbe: „Adama i Evu“, također u režiji Natalije Manojlović, izvanredno promišljen i glumački bravurozno izveden autorski projekt (u naslovnim rolama Dado Ćosić i Anđela Ramljak) u produkciji Teatra &TD što smo ga mogli premijerno vidjeti lani, potom, slobodnu produkciju drame „U agoniji“ u izvedbi, režiji i dramaturgiji Darka Stazića, Nele Kocsis i Ozrena Grabarića, vrlo uspjelo novo čitanje tog najizvođenijeg Krležinog komada, ali i još jedan autorski projekt pristigao s ADU Zagreb. Riječ je o predstavi „Ćelava Leda“, provokativnom, intrigantnom i kazališno vrlo lukavo zamišljenom i izvedenom spoju Ionesca i Krleže. Dramaturgiju potpisuju Sara Stanić i Kristina Kegljen a igraju, spomenuta Sara Stanić iz čijeg je eseja o Krleži i Ionescu sve krenulo, potom Pavle Vrkljan, Dubravka Lelas, Luka Bulović, Domagoj Janković i Hrvojka Begović. Mentori su bili Željko Vukmirica i Slavica Knežević, a „Ćelava Leda“ izvrstan je primjer kako se, neopterećeni nanosima prošlih i okoštalih tumačenja i jalovih interpretacija Krležinog dramskog opusa, mladi ljudi mogu upustiti u čudesnu avanturu kazališnog preispitivanja i promišljanja, nadogradnje i restrukturiranja nekog njegovog djela, ne libeći se ući u prostor začudne avangarde europskog teatra pedesetih godina prošlog stoljeća, konkretno jednog Ionesca i to povezati sa silovitošću i slojevitošću ranoga Krleže i njegova glembajevskog dramskog narativa.

U svakom slučaju, predstava za pamćenje koja bi se trebala naći i na repertoaru redovne nastupajuće kazališne sezone – riječ je o živom Krleži i izravnom dijalogu i reinterpretaciji njegova djela danas, baš o onomu što je u samoj srži i Festivala Miroslava Krleže.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Saša Novković/Facebook/TeatarPoezije