Moja američka asimilacija
Danas se odvozi smeće. Dan ranije, obično predveče, moja supruga spušta kantu dole do ulice, kako se to ovdje kod nas u Americi radi. Ponekad radnici gradske čistoće baš porane ujutro, da pokupe smeće, često nas bukom i probude.
Dok sam jutros pravio kafu bacio sam jučerašnji filter u našu kuhinjsku kantu sa otpacima. Bila je puna. Upitao sam se kako je to njoj promaklo. Još je veće čudo, zapravo, da sam ja to primijetio. Ali ubrzo sam nadošao. Ah, godine! (U trenu sam našao razlog.) Jednom kad zagaziš u pedesete, ne treba ti nikakav drugi izgovor za bilo šta. Sve što ti nije jasno, sve greške, sve zaborave, samo prebaciš na godinu proizvodnje. Amortizacija je neumoljiva.
Kanta sa smećem dole na trotoaru je još netaknuta, čeka čistače da dođu i istresu njenu sadržinu u onaj kamion što halapljivo guta sve što mu se ponudi. Nisam dugo razmišljao. Vadim vrećicu i njen vrh vežem u čvor. Dižem garažna vrata, obuvam “natikače” i krećem dole prema ulici, u tom trenutku još pospan i krmeljav, nesvjestan šta činim.
O čemu se zapravo radi? Asimilacija je počela gospodo! Nakon dvadeset sedam godina u Americi učinio sam taj prvi korak. A poznato je još od Konfucija, da veliki putevi uvijek i kreću sa tim početnim korakom. Bio je to (kad smo već kod citata) mali korak za čovječanstvo, ali ogroman za moju ličnost.
Šta se desilo? Pa… izašao sam (ne, ne iz ormara), izašao sam u javnost u donjem dijelu pidžame. Konačno sam postao dio nečega. Napokon sam počeo da se uklapam. Jednom kad se probije led, kažu, sve poslije toga ide lakše.
Moj sljedeći potez će biti odlazak u trgovinu u onome u čemu spavam. Logičan slijed poslije trgovine je aerodrom, pogotovo ako je duži let, pa se usput može i odspavati. I sve se to (nošenje opreme za spavanje) radi apsolutno slobodno, ovdje u zemlji demokratije. Nema bojazni da ćete čuti sirene, da će doći hitna, da će te dva momka u bijelom zgrabiti i navući onu košulju što se kopča odozada, kao što bi se onomad za onog vakta (znate vi dobro kojeg) učinilo. Kako je lijepo biti slobodan! Treba i svoju djecu učiti isto. Sad mi je krivo što nisam, sad je kasno, odrasli kenjci. Ali ću učiti unuke, oni mi neće izbjeći! Ujutro iz kreveta odma‘ u istoj obleki u školu, kakvo presvlačenje, kakvi bakrači.
Eto, kad me pitaju kako je u tim “Amerikama”, odgovaram da nije loše. Treba malo vremena (dvadesetak godina) da vidiš gdje, šta, kako, a nakon toga sve ide kao po loju. Hvala na čitanju.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Demokracija jeste sloboda ali ni ona nije neograničena.
Ustati i neumiven, krmeljav, nepranih zuba, nepočešljan pa i netuširan, otići u prodavnicu, jeste jedan loš američki običaj.
Brat mi zivi u Shicagu i dugo sam u svojim posjetama njemu i njegovoj obitelji, raspravljala o ovome.
Na ulicama Shicaga, Washingtona, ne mogu se vidjeti dotjerane djevojke( rijetko, bolje receno samo na filmu), nedepilirane su i nenasminkane.Većina ih hoda u vrećastim pantalonama i trenerkama, natikačama ili tenisicama.
Svi se osvrću i to vrlo upadljivo za urednim i pristojno odjevenim ljudima.
Prije nekoliko godina sam u Chicagu kupovala svadbeni poklon mojoj bratični, sa spiska koji mi je dala.Prodavacica me pitala zasto na dan svadbe kupujem poklon.Bila sam vrlo iznenadjena i pitala je zasto misli da je svadba danas.Odgovorila je da sam lijepo obučena .Amerikanci rezoniraju na posve drugaciji način: lijepo se obuci samo kada to prilika zahtijeva.
Europa je drugacija: Zagreb, Split, Sarajevo, Beograd, Mostar, prepun je lijepih i dotjeranih djevojaka i zena.
Asimilacija je nuzna i neminovna, ali ne i bezuvjetno i na ovaj način.