Trčanjem sam se zarazio na drugoj godini faxa u Zagrebu. Iz čiste nužde. Živjelo se na cigarima, kafama sa šlagom i brzoj menzi u Cvjetnom. U stanu od 25 kvadrata u kojeg vikendom stane studij dizajna i pola arhitekture (65 ljudi je rekord). Do petog kata u Turininoj 7 ispustim dušu. Vidim, vrag odnio šalu i ako se ne movim ubit će me studentski život doslovno. 

Prvih dana krepam do nasipa i nazad, pa počnem malo cupkat, pa 200 metara i grč, 400 - poštena upala, 800 - Bogu dušu, Bog je neće, kilometar – hitna … I tako, malo-pomalo, navuče se čovjek na svakakve pizdarije. Kontam proći će i ta nevolja.

Prođe otad 30 godina, ali nevolja ne pušta. Još 3.000 kilometara, koliko mi fali da pretrčim ekvator, i ja sam svoju dionicu odradio. Mislim, ima to i nekih prednosti. Recimo možeš jesti koliko, kad i što hoćeš, a da se ne debljaš. Bezbolno protrčiš kroz mamurluke, stresove i gradove.

Prošli vikend nađem se na mjestu zločina u Sopotu. Dan savršen. Srknem kafu u lokalnoj betuli, par cigara da pročistim pluća i trk preko Bundeka do nasipa. Bocu Coca-Cole napunio vodom. Zaboravio šugaman i kapu u Dubrovniku, pa uzeo kćerkin s lila pumpulinima i zamotao glavu nekom krpom. Nitko me ne poznaje i ništa mi neće ovaj dan pokvarit. Ni neke trake “zabranjen smjer” na skalama za nasip. Znam ja tajne puteljke i brzo se nađem na nasipu, pa pravac prema Hendrixovom mostu. Sunce grije, niđe nikoga. Milina. Nema ni onih koji cijeli dan bacaju frizbi jadnim kučkima.

Kraj mosta slobode skontam da se nešto čudno događa. Kamere i fotografi svakih par metara. Mahnem, a oni nešto lamataju rukama. Čudan svijet ti kreativci. Napokon, iz drugog smjera stiže par ovisnika. I sve ih je više. Stotine. Sa naljepnicama na prsima trče k'o da ih Torcida ganja i baš se nasmiju kad se mimoiđemo. Malo me guraju udesno prema Savi, ali, sve u svemu, dragi ljudi. 

Čujem neke uzvike i tad skontam napuhanu binu na drugoj strani nasipa koja glumi cilj. I masu kamera i ljudi na mostu ispred mene. Fiksiraju neku budalu koja sa bocom Coca-Cole, Fax helizim kapom i mobitelom u ruci trči utrku u suprotnom smjeru.

Sprint do ispod mosta gdje me ne vide, pa nazad na ispravnu stranu. Pucajte sad u leđa, medijski gadovi. Preteknem par umirovljenika sa pomagalima, a volonterima koji dijele vodu samo onima koji idu u ispravnom smjeru, poklonim praznu bocu Coca-Cole. 

Provučem se ispod trake kraj hipodroma, kimnem tipu u fluorescentnom prsluku i ne obazirem se na njegovo: “Ovim putem gospon, ovim putem …” I skontam da sam istrčao svoj prvi polumaraton. U suprotnom smjeru, naravno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Davor Denkovski/FacebookHoljevka