Sjećate li se koliko su nas domaći mediji bombardirali iz godine u godinu pričama o mučenim, odvođenim i ubijenim srpskim civilima, o metodološko-stilskoj strukturi zločina koji su počinjeni nad našim sugrađanima, prijateljima i susjedima, o miniranim domovima, leševima staraca, likvidiranim bakama, silovanim i masakriranim ženama, slučajno ubijenim Hrvatima sa srpskim prezimenima…

Nešto vas ne služi sjećanje? Ni ne može. Osim pokoje “Latinice” i “Feralova” pisanja, toga nije bilo. O tome se u našoj kući ne govori. Pisalo se o drugoj, neprijateljskoj strani, ali tako da se još i danas čitav jedan etnik identificira sa zločinom. Da su Srbi zločinci, usvojili smo. Da su Srbi žrtve, nismo, i izgleda da nikada nećemo.

Jel to srbi stvaraju njihovu Anu Frank?, jedan se komentar odvratnošću izdvojio od ostalih, podjednako odvratnih, upućenih na tekst objavljen u “Večernjem listu” o premijernoj izvedbi predstave “Aleksandra Zec” redatelja Olivera Frljića u Rijeci. Osim što je nepismena, rečenica je stilski motreno retoričko pitanje utopljeno u sarkazam kojem je i subjekt i objekt – žrtva. Unatoč tome što sam potpuno svjesna ukupne moralno-etičke nakaradnosti kojom je zacementirano ovo društvo, svejedno se pitam: zašto je u Hrvatskoj i dalje najdraža društvena igra kako ponovno ubiti Žrtvu? Ubiti sramom, dakako.

I dan-danas, unatoč svim poznatim jezovitim detaljima o likvidaciji porodice Zec, u društvu caruju ignoriranje, amnezija ili relativizacija ovog zločina. Ravnodušnost. Oni pak građani koji dobitkom države nisu izgubili ljudskost, njeguju spomen na najodvratniji zločin koji se dogodio u ratnoj Hrvatskoj. U te su se antidomoljube još te 1991. uvukli sram i tuga zbog svega što se dogodilo i što će se događati našim sugrađanima u godinama koje slijede.

Da sam bilježila svakog sugovornika koji je izjavio: Nisam znao, jer nije čuo, vidio, pročitao, nastala bi jedna solidna enciklopedija općeg neznanja. Evo, sad znaš, rekla bih nakon mahnitog, afektivnog pokušaja da informiram. Reakcije: potpuna nevjerica ili ustaljena kontrateza da je cijela priča krenula od druge strane. Oni su ubojice… Ako su ubojice, ne mogu istovremeno biti i žrtve.

Oni su problem, oni nisu jedan od nas. Tako ni Aleksandra nije jedno od naše djece – oko 400 njih koji su poginuli u zadnjem našem ratu, ako smijem tako ujediniti nas i njih. Tvrditi kako su to nedavno, kao po zapovjednoj liniji, činili prije svega rodoljubni “Večernjakovi” komentatori, da se priča o ubijenom djetetu pretvara u mit a šuti se o 400 ubijene hrvatske djece (o kojoj nitko ne pravi predstave), nije ni krajnji cinizam ni buncanje ni ludilo, nije čak ni dobro plaćena, ustaljena obrana zdesna, to je inzistiranje na neljudskosti, njezino potpuno odsuće.

Detalj s protesta protiv održavanja predstave "Aleksandra Zec" u Rijeci 2014. godine (FOTO: SNV)

Nije bilo lako ni ovih godina ni ovih dana, izdajnici i provokatori potkopavaju vrijednosti i svetinje Domovinskog rata: em predstava, em inicijativa za podizanje spomenika, pa ulice i trgovi s njihovim imenima, pa šta ima tu tako značajnoga, u toj jednoj priči o jednoj mrtvoj djevojčici, a toliko je naše mrtve djece, napadnute ni krive ni dužne u svojim domovima, na svojim ognjištima, možda je pokoje mrtvo među njima i tuđinskog porijekla, al’ uglavnom su to naša mrtva hrvatska djeca, a nigdje inicijative kojom bi se javnosti približila i otkrila dugo i podmuklo zatirana istina o njihovu stradanju.

Moje prvo lično suočavanje sa zločinom dogodilo se isto te 1991. godine. Stvorilo je u meni osjećaj koji me nikada neće napustiti. Tada se u mom gradu ginulo masovno i svakodnevno. Tako sam najprije čula samo da je stradala djevojka iz moje gimnazijske generacije, Nina. Naravno da sam pomislila – od granate, bombardiranja.

No u detaljima koji su mi ispričani nekoliko dana poslije rat je pronašao svoj smisao: banalno, glupo, bešćutno, dakle Zlo. Nina i njezini roditelji ubijeni su u stanu, pred televizorom, u pidžamama. Ubrzo ćemo saznati da su ubijeni greškom, kao i to da se ne zna kada će i gdje biti sahrana, smije li se doći…

Osjetila sam Strah kakav dotada nisam upoznala (iako sam već bila doživjela traumu ili, što bi se reklo, znam točno kojeg je dana počeo rat u mom životu). Zlo koje se dogodilo premašivalo je moju dimenziju shvaćanja i života i smrti. Preko noći sam morala prihvatiti činjenicu da je zavladalo Zlo, i da svatko može nešto skriviti, makar i greškom.

Nina i njezini roditelji bili su nesvjesni onoga što im se, i zbog čega, dogodilo. Sahranjeni su krajnje diskretno. I njihovi sugrađani ponašali su se tako. Šutnja, kao zavjera, bila je uobičajena reakcija u ratnom vremenu. S vremenom je ta šutnja progovorila i sada viče, iako zapravo ničim nije ni egzistencijalno ni politički ugrožena, pa makar i na umjetnost, posljednje utočište onih sa savješću u društvu u kojem je savjest odbačena.

Zar toliki katolički moral u nama i oko nas, i ravnodušne zvijezde nad nama, da bismo šutjeli o najgorem od svih grijeha za koji smo vezani negacijom: Ne ubij!

Je li ipak moguće u ime naroda pokrenuti proces u kojem bi hrvatsko pravosuđe imalo hrabrosti za jedan retrospektivni uvid u sudjelovanje u projektu Zla? Njegovo je lice dosada otvoreno pokazivalo da voli pomilovati krvnike po glavi slijedom političkog naređenja, da je empatično prema zločinu i zločinima, da prihvaća lažna svjedočenja i podmuklo utišava ona istinita, da nema problem s priznanjem da je poniklo i rukovođeno iz Hadezeova gnijezda, dakle politički navođeno, nikako autonomno.

Pravosuđe koje je dakle pomalo nepravedno i nelegalno, orvelovski artikulirano, pa čak i doslovce – jer istina je laž a laž istina, pa se u nas kaznenim progonom nagrađuje profesionalno novinarsko iznošenje istine. Hrvatsko pravosuđe ne voli istinu koja pomaže građanima, nego onu koja servisira interese političara čiji su igrači ugrađeni na svim razinama i sektorima pravosudnog sustava.

No prije ili iznad svega: pravosuđe koje je prije 23 godine proceduralno pogriješilo i namjerno se ogriješilo o dušu 12-godišnje djevojčice. Može li o tome, sjedeći opušteno u stolici, s izrazom stoika, čupkajući bradicu i duševno onanirajući na svoje bogato političko iskustvo i koloritnu memoarsku ratnu građu, nešto reći Vladimir Šeks, siva eminencija ratnog i poratnog hrvatskog pravosuđa?

I zamislite nemoguće: Trg Milana Levara u Gospiću, Josipa Rajhl-Kira u Osijeku, Gorana Alavanje u Obrovcu… ili radije ova časna imena ugrađena u pločnike naših gradova po kojima ćemo hodati uzdignutih, ravnodušnih glava, ili čitajući po kome gazimo.

Tekst je pisan u proljeće 2014. godine za Novosti, a danas ga donosimo, nažalost, povodom identično zatrovane atmosfere u društvu zbog koje je tekst prije sedam i pol godina i napisan

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay