Granice
Hrvatska je mala zemlja s gotovo četiri milijuna stanovnika, okružena susjedima s kojima se u posljednjem desetljeću, zahvaljujući povijesnim i inim ozbiljnim okolnostima, uglavnom gledala preko mušice nišana.
Naravno, politika lošesusjedskih odnosa nastavila se i u postratnom razdoblju. Naš dio jugoistočne Europe danas funkcionira na principu na kojem valjda funkcioniraju zagorska sela. Najvažnije je da dobro ispadnu i završe dvije stvari - bijelo vino i sudski spor sa susjedom.
Nakon što je završio krvavi balkanski pir, nekadašnja šatro braća dohvatila su se na sve strane, te danas imaju više međudržavnih sporova nego sve zemlje Europske zajednice zajedno. Nakon uvoda red je i da ih nabrojimo.
Po tradiciji najgore susjedske odnose imamo s ex Jugoslavijom, Srbijom i Crnom Gorom ili kako se već zove ta zajednica s kojom se dodirujemo kod Iloka i Prevlake. Podsjetimo na samo neke od njih. Šarengradska ada, na koju pravo polažu obje strane; već spomenuta Prevlaka; problem osoba nestalih u ratu, koje u posljednje vrijeme - gle čuda - sve češće ekshumiraju u unutrašnjosti susjedne države. Iako susjed još uvijek gorljivo tvrdi da početkom proteklog desetljeća nije učestvovao ni u kakvom ratu.
Dakako, nismo ni mi ostali dužni. Nakon razduživanja rodio se i problem povratka Srba u Hrvatsku. Kao ni kod ekshumacija, nije jasno otkud ovaj problem kad sredinom 1995. godine nije protjeran nitko ni od kud, a kamoli Srbi iz Hrvatske. Tu su još i pitanja ratne odštete, podjela imovine zaostale iz bivše države i još koješta.
S Bosancima i Hercegovcima također je bilo ratnih čarki, u kojima se, dakako, nije znalo tko koga i zbog čega, da bi na kraju sve bilo završeno Daytonskim sporazumom i otuđenjem hrvatskog i srpskog življa u BiH od domovine. Naime, i Hrvati i Srbi iz BiH još uvijek vjeruju da im se domovina zovu Hrvatska i Srbija, iako im u putovnicama jasno piše mjesto rođenja. Ovih dana pokačili smo se i oko nafte. Naime, BiH je donijela Uredbu prema kojem gorivo u susjednoj državi mora biti čišće od onog što ga može proizvesti hrvatska INA. Slučajno? Ni slučajno!
Najprije smo susjedu zapaprili s režimom provoza nafte kroz Hrvatsku, što je eto dovelo do neočekivanog problema s prodajom iste na BiH tržištu. Danas se za rješavanje ovog problema u obje zemlje traži modus u narodu poznat kao - jebo bi se, ali da mi ne uđe. Igra koju možemo zvati inat na inat dovela je do znatnog zahlađenja odnosa između dvije zemlje. Tu je također pitanje ratne odštete, s tim što bi u ovom slučaju naplata ispraznila hrvatsku kesu.
Niti BiH strana nije ostala bez putra na glavi. Susjed je htio nešto ušičariti s Brodom na Uni, što u Hvatskoj nije prihvaćeno s aplauzom. Shvativši o čemu se radi nadležne institucije predložile su s Hrvatske strane Une napraviti ni manje ni više nego odlagalište srednje i manje radioaktivnog otpada. Susjed se nakon toga naglo dozvao pameti, a udruge zelenih ustale su protiv sumanutog prijedloga. Brod na Uni uplovio je u Hrvatsku.
Tu je još i problem luke Ploče koju bi po Daytonu BiH strana trebala koristiti kao bescarinsku zonu, ali kako stvari stoje može se nadati free shopovima u Kardeljevu za nekih desetak godina.
Na koncu - ostao je apetitli susjed iz Dežele, kojem je za oko zapeo Piranski zaljev. U stvari, nije do kraja jasno šta je tu kome zapelo za oko i šta je čije, pa se u jednom trenutku netko prisjetio da bi pogranični problem dvije zemlje trebao biti riješen međunarodnom arbitražom, a kao arbitar predlagan je mister Ivan Pavao II. Ovo s papom je propalo, a međunarodna arbitraža još uvijek stoji kao realna opcija utvrđivanja granica. To je sve? Ni približno.
Ljubljanska banka i Krško, na koje je Hrvatska, čini se s pravom, uperila kažiprst optužujući za pljačku. U banci se prave mutavi kao Joško Joras, a o naknadi za neisporučivanje struje iz nuklearne elektrane slovenska Vlada neće niti čuti. Voljni su dati udio u nuklearci pred zatvaranjem i pola radioaktivnog otpada. Naravno ni Lijepa naša nije tu do kraja čista. Sve glasnije spominje se imovina ex slovenskih firmi koje je je netko u domaji, gle čuda, popljačkao. Za kraj, ne ostaje drugo nego da na kavu zovemo Makedonce s kojima nismo u sporu iz opravdanog razloga. Jebi ga, kad ne graničimo. Ipak, ovi s Đevđelije imaju svojih problema pa će se ona kava do daljnjeg morati kuhati u maloj džezvi.
Naravno, politika lošesusjedskih odnosa nastavila se i u postratnom razdoblju. Naš dio jugoistočne Europe danas funkcionira na principu na kojem valjda funkcioniraju zagorska sela. Najvažnije je da dobro ispadnu i završe dvije stvari - bijelo vino i sudski spor sa susjedom.
Nakon što je završio krvavi balkanski pir, nekadašnja šatro braća dohvatila su se na sve strane, te danas imaju više međudržavnih sporova nego sve zemlje Europske zajednice zajedno. Nakon uvoda red je i da ih nabrojimo.
Po tradiciji najgore susjedske odnose imamo s ex Jugoslavijom, Srbijom i Crnom Gorom ili kako se već zove ta zajednica s kojom se dodirujemo kod Iloka i Prevlake. Podsjetimo na samo neke od njih. Šarengradska ada, na koju pravo polažu obje strane; već spomenuta Prevlaka; problem osoba nestalih u ratu, koje u posljednje vrijeme - gle čuda - sve češće ekshumiraju u unutrašnjosti susjedne države. Iako susjed još uvijek gorljivo tvrdi da početkom proteklog desetljeća nije učestvovao ni u kakvom ratu.
Dakako, nismo ni mi ostali dužni. Nakon razduživanja rodio se i problem povratka Srba u Hrvatsku. Kao ni kod ekshumacija, nije jasno otkud ovaj problem kad sredinom 1995. godine nije protjeran nitko ni od kud, a kamoli Srbi iz Hrvatske. Tu su još i pitanja ratne odštete, podjela imovine zaostale iz bivše države i još koješta.
S Bosancima i Hercegovcima također je bilo ratnih čarki, u kojima se, dakako, nije znalo tko koga i zbog čega, da bi na kraju sve bilo završeno Daytonskim sporazumom i otuđenjem hrvatskog i srpskog življa u BiH od domovine. Naime, i Hrvati i Srbi iz BiH još uvijek vjeruju da im se domovina zovu Hrvatska i Srbija, iako im u putovnicama jasno piše mjesto rođenja. Ovih dana pokačili smo se i oko nafte. Naime, BiH je donijela Uredbu prema kojem gorivo u susjednoj državi mora biti čišće od onog što ga može proizvesti hrvatska INA. Slučajno? Ni slučajno!
Najprije smo susjedu zapaprili s režimom provoza nafte kroz Hrvatsku, što je eto dovelo do neočekivanog problema s prodajom iste na BiH tržištu. Danas se za rješavanje ovog problema u obje zemlje traži modus u narodu poznat kao - jebo bi se, ali da mi ne uđe. Igra koju možemo zvati inat na inat dovela je do znatnog zahlađenja odnosa između dvije zemlje. Tu je također pitanje ratne odštete, s tim što bi u ovom slučaju naplata ispraznila hrvatsku kesu.
Niti BiH strana nije ostala bez putra na glavi. Susjed je htio nešto ušičariti s Brodom na Uni, što u Hvatskoj nije prihvaćeno s aplauzom. Shvativši o čemu se radi nadležne institucije predložile su s Hrvatske strane Une napraviti ni manje ni više nego odlagalište srednje i manje radioaktivnog otpada. Susjed se nakon toga naglo dozvao pameti, a udruge zelenih ustale su protiv sumanutog prijedloga. Brod na Uni uplovio je u Hrvatsku.
Tu je još i problem luke Ploče koju bi po Daytonu BiH strana trebala koristiti kao bescarinsku zonu, ali kako stvari stoje može se nadati free shopovima u Kardeljevu za nekih desetak godina.
Na koncu - ostao je apetitli susjed iz Dežele, kojem je za oko zapeo Piranski zaljev. U stvari, nije do kraja jasno šta je tu kome zapelo za oko i šta je čije, pa se u jednom trenutku netko prisjetio da bi pogranični problem dvije zemlje trebao biti riješen međunarodnom arbitražom, a kao arbitar predlagan je mister Ivan Pavao II. Ovo s papom je propalo, a međunarodna arbitraža još uvijek stoji kao realna opcija utvrđivanja granica. To je sve? Ni približno.
Ljubljanska banka i Krško, na koje je Hrvatska, čini se s pravom, uperila kažiprst optužujući za pljačku. U banci se prave mutavi kao Joško Joras, a o naknadi za neisporučivanje struje iz nuklearne elektrane slovenska Vlada neće niti čuti. Voljni su dati udio u nuklearci pred zatvaranjem i pola radioaktivnog otpada. Naravno ni Lijepa naša nije tu do kraja čista. Sve glasnije spominje se imovina ex slovenskih firmi koje je je netko u domaji, gle čuda, popljačkao. Za kraj, ne ostaje drugo nego da na kavu zovemo Makedonce s kojima nismo u sporu iz opravdanog razloga. Jebi ga, kad ne graničimo. Ipak, ovi s Đevđelije imaju svojih problema pa će se ona kava do daljnjeg morati kuhati u maloj džezvi.
dobro