Sindikatima su preostala još dva-tri dana za prikupljanje potpisa za referendum kojim bi se vlasti možda poručilo da je 67 godina previše, odnosno da mnogi od nas misle da ne možemo i ne želimo raditi toliko. Uzmemo li u obzir to da su jučer objavili kako je prikupljeno tek 247.835 potpisa, ma koliko srce htjelo nagovarati sve one koji još nisu potpisali da to učine, zapravo je jako teško reći nešto tome u prilog. Jer, čak i da se u ova tri dana prikupi preostalih 130.000 ili 140.000 potpisa, koliko ih još nedostaje, relativno mali odaziv pokazuje, zapravo, da bi referendum, da ga i održimo, lako mogao i propasti. 

RECEPT S PUNO MANA: Istražili smo koliko velikim tvrtkama znače stariji radnici

VELIKA ANALIZA MIROVINSKE REFORME: Ako nastavimo ovako propast nam je zajamčena

A onda žali Bože i tih para koje ulupamo. Jer, skupljanje potpisa za inicijativu da se dobna granica za odlazak u mirovinu vrati na 65 godina puno je više od toga. To je zapravo pokazatelj razumijevanja građana da bi neke važne stvari u državi trebale ovisiti o njima, kao i pokazatelj jalove sindikalne, radničke, pa i građanske snage. Vlast je u pravu kad kaže da sindikati prekasno udaraju u tamburu, budući da je granica od 67 godina odavno uvrštena u zakone, samo se u međuvremenu ubrzava njena primjena. Vlast je u pravu kada kaže da u okolnostima u kojima jesmo nije pitanje hoćemo li raditi do 67. godine, jer neće biti izbora. 

Realno je već sada biti svjestan da ni ta granica neće biti dovoljna, odnosno da će većina onih koji dožive 65 ili 67 još godinama morati raditi makar na četiri sata kako bi nekako preživjeli, jer od svojih mirovina sigurno neće. Gotovo 70 posto hrvatskih radnika radi za ispodprosječnu plaću, a sve ispod 90 posto te plaće svodi se na minimalnu, zakonom zajamčenu mirovinu, koja se alimentira iz proračuna da vam prihodi ne padnu ispod granice siromaštva. 

Ukratko, dobna će se granica možda još triput podizati u idućih dvadesetak godina, dok za mirovinu ne stasaju ljudi koji su tek ušli u svijet rada, ili oni koji rade desetak godina, na crno, na određeno, s prekidima u stažu, potplaćeni, zakinuti za prekovremene sate ili rad nedjeljom, ukratko: izrabljeni. Ako se granica za mirovinu službeno i ne bude pomicala, sustav će se vjerojatno svesti na to da u prvom stupu dobijemo tek minimalnu mirovinu, dok bi ostatak stizao iz drugog, ako ga ikad uspijemo ojačati tako da se podigne stopa izdvajanja s pet na sedam ili deset posto. U protivnom nas sve u prosjeku čeka siromaštvo. 

Na koncu, arče novac da bi vam spotićima s televizije poručivali zašto trebate raditi do 67. godine (FOTO: HINA/ds)

S tog stajališta, zapravo je posve nebitno jeste li potpisali, no ima i druga strana problema: Hoćemo li ikad kao građani osvijestiti da vlastima ne smijemo dopuštati baš sve, a pogotovo ne stotine slučajeva bezočne pljačke, potkradanja i izvrtanja državne blagajne prema džepovima jedne povlaštene skupine ljudi, dok nas uvjeravaju da je glavni problem stoljeća to hoće li ljudi raditi dvije godine dulje. 

Jer, dok trkeljaju da je podizanje dobne granice za mirovinu nužno da bi sustav opstao, otpisuju se milijarde kuna dugova mufljuzima koji to po svom socijalnom statusu nikako ne zavrjeđuju. Isplaćuju se ogromne otpremnine likovima koji unište tvrtke. Podiže se iznos novca koji će se utrošiti na kampanju za silne izbore koji nas očekuju, uz tezu da taj novac „ostaje u Hrvatskoj“, samo zaboravljaju reći da neće kapnuti za vašu mirovinu, već pada u džepove nekih drugih mufljuza vječno navezanih na vlast. Kupuju automobile kao da voze životno važne utrke, a ne premijera koji na pola mandata mora držati dijetu, da mu trbuh umjesto stresnog posla ne uništi zdravlje. 

Dok vas uvjeravaju da vi trebate raditi duže, iz naših se poreza članovima Vlade i Sabora na 16.000 do 20.000 kuna plaće isplaćuju naknade za odvojeni život, stanarina, dnevnice i tko zna što sve ne, valjda zato što s tolikom plaćom ne mogu platiti stan. Na koncu, arče novac da bi vam spotićima s televizije poručivali zašto trebate raditi do 67. godine, kao da vam to i nije jasno. 

I sve to prolazi, ne u jednom, ili dva mandata, zato što smo se uspavali, nego od dana kad smo doživjeli Hrvatsku. To i puno gore stvari. Kad biste potpisali, to bi značilo da ste svega toga duboko svjesni. Da ste spremni na promjenu mirovinskog zakona, ali i puno više. Da želite preuzeti odgovornost za to što se događa u ovoj zemlji. Zato je pošteno reći: Još su samo dva-tri dana za prikupljanje potpisa za sindikalnu referendumsku inicijativu, ali svejedno je hoćete li potpisati. Ionako se ništa promijeniti neće. Ili ćete potpisati?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Admir Buljubašić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"