„Gospođa ministarka – ministrica“ Branislava Nušića pohodila je Gradsko satiričko kazalište „Kerempuh“ u Zagrebu posljednji put, kao domaća izvedba, u režiji Olivera Frljića u rujnu 2012. godine. Igralo se tada u burnom, furioznom tempu Frljićevog političkog teatra kojem je imanentna žestoka, iskrena i nepatvorena pobuna protiv stanja u društvu i zemlji u kojoj obitava. Uostalom, kako i sam naglašava: „Moje kazalište ne krije svoje ideološke premise u ime koje društvene klase nastupa…“ Time je i njegov Nušić bio pomalo odmaknut od svog izvornog smisla i značenja, gurnut u ralje tada aktualnih sukoba i prijepora na društvenoj i političkoj sceni, napose na kulturnom bojnom polju, posebno kada je riječ o raspravama o jeziku, odnosno razlikama i podudarnostima između hrvatskog i srpskog jezika. No to je i dalje bio vrlo prepoznatljivi Nušić, samo motren iz jednog drugog očišta.

Ovog travnja u goste „Kerempuhu“ stigao je umjetnički ansambl Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, ugledne kazališne kuće što je „Gospođu ministarku“, posljednji put, premijerno izvela prije dvije godine, u režiji Radoslava Milenkovića. Ovaj Nušićev politički vodvilj, kako ga se najčešće karakterizira kao kazališni žanr, ima dugu i bogatu tradiciju izvođenja posebno u teatrima Srbije: od praizvedbe u Narodnom pozorištu u Beogradu iz 1929. godine u režiji Vitomira Bogića, preko izvedbi u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u režiji Bojana Stupice, odnosno Dejana Mijača sve do posljednje hit-predstave 2013. godine u Pozorištu „Boško Buha“, također u Beogradu, u režiji Tanje Mandić - Rigonat. U naslovnoj roli Živke ministarke prodefilirale su najveće dive srpskog glumišta – od legendarne Žanke Stokić u spomenutoj praizvedbi, preko Ljubinke Bobić, Mire Stupice, Olivere Marković, Mirjane Karanović sve do glumca Gorana Jevtića u predstavi teatra „Boško Buha“.

Nušić piše o našem jučer, našem danas i našemu sutra (FOTO: snp.org.rs)

Novosadska izvedba tu ulogu prepušta glumici Lidiji Stevanović, vrlo sigurnoj i nekako doista stopljenoj s likom ministarke Živke kako ga je zamislio sam autor. U samom predgovoru te britke i vrlo vješto iznijansirane komedije što se ne libi zaći u područja karikaturalnog, ali i groteske, parodije kojom obavija zbilju o kojoj govori i koju nesmiljeno raskrinkava, Branislav Nušić (1864. – 1938.), koncizno, objašnjava porijeklo i korijene djela: „Pera dobio klasu, Đoka se razboleo, Steva položio ispite, Jova premešten, gospa Mica kupila novu spavaću sobu, gospa Savka ošišala kosu, gospa Julka pravi novu haljinu od krep – de – šina, prija – Mici izgoreo kuglov … eto, to su senzacije, to emocije, to događaji male sredine. I, eto, iz te i takve sredine ja sam uzeo za ruku jednu dobru ženu i dobru domaćicu – gospođu Živku Popović – i izneo je naglo, neočekivano i iznenadno, iznad njene normalne linije života. Takav jedan poremećaj na terazijama života kadar je učiniti, kod ljudi iz male sredine, da izgube ravnotežu te da ne umeju da se drže na nogama. I eto, u tome je sadržina 'Gospođe ministarke', u tome sva jednostavnost problema koji komad sadrži.“

Radoslav Milenković, i sam rodom iz Novog Sada (1958.), prisutan u teatrima Srbije, Mađarske, Švedske, Hrvatske i Makedonije, diplomant beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, klasa profesora Dejana Mijača, i sam profesor, pedagog, redatelj i glumac, sredinom osamdesetih godina i član glumačkog ansambla Teatra &TD u Zagrebu, priklanja se upravo takvom čitanju i kazališnom promišljanju Nušićeve „Ministarke“. Prožet bogatim iskustvom rada i inscenacijama velikana europske dramske literature, od neizbježnog Shakespearea, Strindberga, Sartra i Molijera, do domaćih korifeja scene, Držića, Domanovića, Popovića ili Stefanovskog, Milenković insistira upravo na toj jednostavnosti koja je u samoj osnovi tog Nušićeva djela. A iz te jednostavnosti proniče u prepoznatljivost, tu Nušiću tako blisku i bitnu karakteristiku njegovih komada i likova. Jer, sve je tu jasno i čisto naznačeno, sve ima svoj razlog postojanja i smisao bivanja na sceni, svaki prizor, svaka slika, svaka izgovorena replika upravo zrače tom jednostavnošću u kojoj se tako lako prepoznajemo i dopuštamo da ono što gledamo doista jeste i naš život, naša svakodnevica, naša stvarnost.

Glumački ansambl pred nama stvara jedan svijet koji je nestao, ali čiji su temelji zauvijek ostali u nama i na kojima i sami danas počivamo (FOTO: snp.org.rs)

Nušić stoga i jeste naš suvremenik u najboljem smislu riječi, on jeste svevremen, on piše o našem jučer, našem danas i našemu sutra – male ljudske zloće, sitne pakosti i podmetanja, klopke koje postavljamo drugima, a u njih sami upadamo, ali i prije svega bogatstvo i ljepota života kojeg živimo unatoč svemu tome, dobrodušnost sa kojom sve to podnosimo i bezgranični humor kojim to sve zaodijevamo da bi, u konačnici, uopće mogli preživjeti, ono je što nam izvorni Nušić upravo u „Gospođi ministarki“ želi ponuditi. Redatelj, a naravno i glumački ansambl, predvođen Lidijom Stevanović, u naslovnoj roli, Aleksandrom Gajinom, koji igra briljantno Ujka Vasu, glavnog meštra obiteljskog ceremonijala, na kome dobar dio izvedbe počiva, Sanjom Ristić Krajnov, u ulozi služavke Anke te Predragom Momčilovićem, koji glumi lik nezaboravnog Pere pisara iz „administrativnog odeljenja“, takvu šansu i priliku ne propušta. Oni osvajaju komad stapajući se s tom jednostavnošću, nadograđuju je i razgrađuju, tvoreći pred nama jedan svijet koji je nestao, ali čiji su temelji zauvijek ostali u nama i na kojima i sami danas počivamo. Lagano, postupno i dozirano pred nama izranja Alkibijad Nuša i njegov humor kojim plijeni već više od jednoga stoljeća.

„Nušićevo čudo smeha je bez premca, olimpijsko – bogovske lakoće, homerovsko, neobuzdano, silovito, buntovnički usmereno protiv svih stega…“, pisao je o njemu davno Bora Glišić. Nešto od te silovitosti i neobuzdanosti Nušićeva komediografskog nerva i pera moglo se osjetiti i u „Gospođi ministarki“ u režiji Radoslava Milenkovića i izvedbi Narodnog pozorišta iz Novog Sada.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: snp.org.rs