Elem, tražim način kako se obratiti, i u vaše i u svoje ime, vrlim političarima, ne nekima prošlima kojih zapravo i nema, jer za njih važi deviza: jednom političar, uvijek političar, već svima onima što mi svakodnevno upadaju u dom. Posebno u dnevni boravak. Da im kažem kako me moraju poštovati i podsjetim da je ulazak u moju sobu nepristojan sa šeširom na glavi. I sa sunčanim naočalama.

Bezuspješna obrana (FOTO: Vancouveropera)

Pozdravljaju me, a ne skidaju kapu. Govore nešto, kao podučavaju me, tvrde, ubjeđuju, žele da im vjerujem, a istovremeno se sakrivaju iza velikih sunčanih naočala. Da ne vidim njihove oči u kojima je jedino istina, jer tako dobri glumci ipak nisu. Da ne razaznam dokle seže njihov pogled, ne primijetim pretjerano žmirkanje, skretanje pogleda, unezvjereno traženje slaganja s onim što govore. Nisu to sunčane naočale kao obrana od sunčevih zraka, to su sunčane naočale kao njihova obrana od mene, od nas. Bezuspješna obrana, jer mi vidimo i kroz njihove sunčane naočale.

Kako veliko bude moje razočarenje u nekome za koga taman mislim da je kulturan i da me poštuje, bar zbog toga što sam ga pustila u svoju blizinu, a on se ubrzo, čim sunce malo pojača, pojavljuje sa tamnim, pretamnim, velikim, prevelikim naočalama, pa vidim samo usta koja se hitro ili lijeno miču, pokušavajući me u nešto uvjeriti. Ali, kasno je, ne ide to tako. Morate me gledati u oči, ne skretati pogled, pa onda obećavati, ako baš želite, a za to ste i plaćeni. Prije ću preći preko te sumnje i lakše ću glumiti da sam shvatila da je obećanje iskreno i da razumijete moju situaciju u kojoj ni jedne minute svoga života niste bili.

ROBERT PERIŠIĆ: Evo zašto nas politika i mediji uvjeravaju da smo lijeni!

POUČAK FERDELJI: Molim bez poštapalica, engleštine i bez podcjenjivanja

(PRE)ŽIVJETI U HRVATSKOJ: Dosta mi je svega, želim otići što dalje odavde!

Kadgod mi televizijskim putevima, odnosno kanalima, muška politička osoba uđe u dnevnu sobu sa šeširom na glavi, pa bio to i najskupocjeniji panama šešir, ili sa sunčanim naočalama, zavisno od godišnjega doba, ili, nedajbože, s oboje na maloj glavi, ne slušam više puno što govori, jer joj odmah ne vjerujem. Da ne bude zabune – šešir, kapa i svako drugo pokrivalo za glavu odnosi se samo na muški spol. Dok se sunčani cvikeri ili đozluci odnose i na dotjerane dame. Kojima se onda, umjesto pogleda što kaže više od riječi, bolje vide bore i botoksirani kapci. Ni broševi ni šljokice ni štikle nisu ravni tamnim naočalama iza kojih kao da je – ništa. A budući da nisam političarka, što mi je neizmjerno žao, hrabro gledam u oči onima koji se sakrivaju iza šešira i naočala.

Sunčane naočale kao obrana od nas? (FOTO: Arhiv)

A kako vam se sviđa kad političar, dok vam se obraća, drži jednu ruku u džepu? Svejedno da li preuskih traperica kupljenih dok još nije bio političar, što znači onda kada je bio mršaviji i prirodno elegantniji, ili u džepu sakoa od najfinije runske vune. Da li je to možda figa za nas ili se samo pridržava sam za sebe, da se ne sruši u nesvijest od tolikih obećanja i spoznaje da neće biti ostvarena. Ne samo zbog njega, nego zbog niza razloga na koje neće moći utjecati. Pa, kad već pametujem, idem do kraja. 'Ajmo ponoviti gradivo iz osnovne škole. Sklanjanje glagola BITI. Domaća zadaća – naučiti napamet, onako, kad te u pola noći probudim, da ide k'o po loju:

Ja biH - ti bi – on, ona, ono bi

mi bismo – vi biste – oni BI.

Dakle, nemojte da slušamo kako b i h oni, a i ti b i h… Nije teško, pa H je samo kad govorite – ja.

Rekoh, nije ovo politička tema, ali, ne želim da mi bude neugodno pred tom damom Europom, kad me već uvjeravaju da smo s njom u bliskom odnosu godinama, samo to nismo znali. Pokažimo da smo kulturni, pametni, jednostavni, umjereni i dobro odgojeni. Prilično sam glupa pa mi vrlo često treba pokazati neki predmet i za njega reći: to je „to“. Situacija i stanje ne mogu biti – „to“ i ne mogu nam se pokazati. Moraju se objasniti i nazvati pravim imenom. Pri objašnjavanju ne želim u svakoj rečenici slušati: „ovoga“ ili „onoga“. Jer i one su, kao i – „to“ - pokazne zamjenice i zna se kad im je i gdje mjesto. Većina političara u prijašnjem političkom sustavu govorila je – „ovaj“. Ne bi bilo politički oportuno istu tu beskorisnu i besmislenu poštapalicu koristiti i danas. Zato mnogi misle da su pravopisno i gramatički sigurniji s – „ovoga“ i „onoga“. Avaj, ne razumiju koliko gube na vjerodostojnosti i kako im rečenice dobivaju lažnu patetiku kad u jednoj nekoliko puta kažu – „ovoga“. Znači, ne znaju što zapravo hoće reći. I jako iritiraju puk, bar sam tako čula od mnogih poznanika. Onako, najjednostavnije kazano: kako mi ide na živce kad stalno govori – „ovoga“, pa „ovoga“.

Sve spomenuto moj je preduvjet da političaru vjerujem ono što govori. Kad nađem takvoga, javit ću vam. A do tada, ako zaključim da je potrebno, osnovat ću grupu na Facebooku: poklonimo našim političarima bonton. Znam da će mi se pridružiti svi koji ne pozdravljaju s rukama u džepovima i ne ulaze u tuđu, pa ni u vlastitu sobu, sa šeširom na glavi. I ne razgovaraju o ozbiljnim temama tako da jedni drugima ne vide oči i, ah, taj pogled. Koji je, ipak, pogled, a ne – „ovoga“, i to je „to“. Još samo fali: čiča – miča – gotova je priča.

Lupiga.Com