Do 1743. kada je na zagrebačkom Gornjem Gradu zabilježena možda najstarija antikorupcijskih istraga u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, podmićivanje gradskih vlasti bio je toliko moralno nevin običaj da ga nitko od aktera nije odveć energično poricao. Tako je za hrvatsku povijest ostao pionirski spis koji nudi univerzalni recept vrlo stare korupcijske tradicije. Običaj podmićivanja u pojedinim razdobljima samo se povlačio u diskreciju, da bi opet povremeno buknuo javno, bestidno, kao simptom krajnje društvene nužde pod diktatom birokracije koja se specijalizirala za lov na vještice. Danas metaforički, nekoć doslovce.

Riječ je, naime, o nikada razriješenom slučaju „copernice“ Barbare Benšek, nadimkom Cindekovica, koja se spasila lomače podmićujući zagrebačkoga političko-sudskoga moćnika Ladislava Salija. Iz gradskih arhiva spis je izašao na svjetlost dana krajem 19. st. zahvaljujući historiogarfskom „arheologu“ Ivanu Krstitelju Tkalčiću. Iščeprkana građa poslužila je Mariji Jurić Zagorki u modeliranju jednog od likova „Gričke vještice“. Zagorka je Cindekovicu predstavila kao mladu „hljebaricu“, u romantičnoj ljubavi sa stanovitim Adamom. Adam Šulić također je postojao. Za razliku od Zagorkine sentimentalne prezentacije, sudski spis ne portretira Zagrepčana zaslijepljenog nježnim osjećajima. Jedina emocija koju slijedi 45-godišnji Adam Šulić od krvi i mesa jest nešto nečiste savjesti i smjerna bojažljivost prema instrukcijama svoje 40-godišnje „hižne tovarušice“ Kate Mlinarić. Evidentno je bila ljubomorna na svoju znanicu i susjedu Barbaru Benšek, poduzetnu u svakom smislu. A njezina ljubomora nije bez osnova.

Difamacija je počela ogovaranjem da Barbara Benšek u krušno brašno miješa mrvljenu ciglu, varajući mušterije na vagi. Objeručke prihvaćeno od svih njezinih protivnika, ogovaranje su razvilo u diskvalifikaciju sveukupnoga trgovačkog uspjeha tražene „kramarice“, navodno, nadnaravnoga i čarobnjačkoga, nezasluženoga, te u dosluhu s vragom.

„Cindekovica može svakojako i loše vino i uz višu cijenu prodavati, a svjedokinja ne može mnogo bolje uz nižu cijenu, kako je to više puta primijetila i zapamtila. I k tome je jedanput peć kruha više od tri tjedna prodavala. A kada se jedanput Cindekovici potužila zbog takvih smetnji u trgovini, Cindekovica je rekla: imate vi nekvog takvog koji vam oduzima vašu sreću i sav vam je trud ni za što.“, kaže u antikorupcijskom saslušanju Adamova „hižna tovarušica“ Kata Mlinarić.

Zapisnik, naime, svjedoči da se u hajci protiv Barbare Benšek udružila gomila društvenih faktora. No, prije svega - dvoboj dvaju vrsta žena. Jedna: na vrijeme legalno udanih, ali za rana obudovjelih. Druga: „kućne tovarušice“ ili „priležnice“, koje su godinama čekale na bračnu registraciju po milosti svojih vanbračnih supružnika.

U Zagrebu, legalni brakovi nisu bili osobito popularni, pa su zagrebačke vlasti učestalo donosile uredbe i naredbe o provođenju bračnoga zakona. Za dugo su ostale bez željenoga uspjeha. Monogamija je teško prodirala u muške redove tzv. niskoga roda, počesto orijentirane „poliandrijski“, kako se učeno nazivalo tadašnje mnogoženstvo. U takvim okolnostima, „hižnoj tovarušici“ stalno je prijetilo protjerivanja iz muške postelje i doma, dok je zakonita udovica, uz titulu „poštene“ žene, uživala imovinsko-pravne povlastice. Pravni status udovica producirao je cijelu vrstu gornjogradskih žena – pravih „muškobanja“ - koje su od pokojnih muževa naslijedile njihove profesije, alate i izgrađene poslovne veze, ukratko - poduzetničku samostalnost.

Normalno je da „kućna tovarušića“ Kata Mlinarić strahuje od činjenica da njezin Adam sa živahnom udovicom provodi prilično vremena. Premda gumbar po vlastitom zanatu, dodatno je bio angažiran kao njezin trgovački pomoćnik. Kako samog sebe predstavlja: „ja sam onaj koji za Cindekovicu obavlja poslove“. Strah neregistrirane i nelegalne „hižne tovarušice“, sudski dokazano, pojavio se kao noćna mora od fantomskoga lika Barbare Benšek Cindekovice.

„Ista je Cindekovica prošle korizme više pita na nju dolazila i noćnim mučenjem toliko je trapila i trla da je od toga imala crne pjege na sebi“, tako je Kata Mlinarić nadalje svjedočila pred tadašnjim institucijama sistema, tvrdeći ujedno da je njezina konkurentica coperničkim sredstvima dokrajčila čak vlastitoga muža, pokojnoga Blaža. Egzistencijalni očaj vanbračne družice Kate Mlinarić udružio se sa muškom poslovnom zavišću, koja je tek počela stvarati svoje ekskluzivne cehove, štiteći muške zanate od neizvjesnosti maloga liberalnoga tržišta na Gornjem Gradu. Jedno s drugim: Barbara Banšek završiti će kao „copernica“, u „lancima i negvama“ gradske kule Lotrščak.

Na korupciju se, po nekim signalima, računalo od početka. Prije njezinoga uhićenja, na Kaptolu se odvijala inkvizicijska istraga protiv četiri vještice. Jednoj od njih sugerirano je da, kao svoju „ortakinju“ prokaže upravo Barbaru Benšek. Čim je pritvorena, supruga nadležnoga suca Sailija pustila je glas među poslovnim partnerima Barabre Benšek da će je oslobađanje koštati 200 rajnskih forinti.

Ukratko, doista nije doživjela sudbinu ostalih vještica, koje su spaljene tijekom proteklih Poklada. Senzacionalno i šokantno, oslobođena je nakon tjedan dana pritvora. Purgerska javnost uzbuđeno je brujala o događaju ili zbog enormnoga iznosa (odakle joj toliki novac?) ili zbog sudačkoga ponašanja. Gornji grad po drugi se put podijelio na njezine sljedbenike i njezine protivnike, sve dok korupcijski slučaj nije prijavljen tadašnjem banu Karlu Batthyanyju. U anti-korupcijskoj istrazi, datiranoj 11. i 12. u rujna 1742., otkrivena je široka mreža posve dobrovoljnih korupcijskih pomagača Barbare Benšek, svjesnih da je riječ o jedinom načinu spašavanja gole kože od inkvizicije i lomače.

Prema najstarijem popisu gornjogradskoga stanovništva iz iste 1742., Barbara Benšek, rođena Jurković, stanovala je uz istočni rub Markovoga trga. Od pokojnoga muža Blaža Benšeka naslijedila je naoko skromnu drvenu prizemnicu na jednom „fundušu“, ali na ponajboljem mjestu za uhodani biznis „kramarice“. Markov trg, tada bez današnjega saborskoga zdanja, sa svojom tržnicom predstavljao je frekventni gornjogradski „city“. No, poslovna mobilnost marljive udovice nadilazila je socijalne kontakte koje je jamčio sjajni položaj njezine „hiže“. Uz teško prohodne ceste, „malte“, uz krajnje primitivnu transportnu tehnologiju, stizala je sve do Virovitice.

Presudnim za operaciju podmićivanja pokazala se društvena solidarnost, nasuprot političko-tužiteljskom komplotu s činovničkim plaćama. Uz mnoštvo drugih društvenih uglednika, Barbara Benšek Cindekovica poznavala je Matijasa Lenhorda, zidarskoga meštra, kojemu Zagreb duguje prve barokne „zidanice“, uključujući isusovačku kapelu na Ksaveru. Drugovala je, naime, s njegovom ženom koja će joj, u najrizičnijem trenutku, osigurati pokroviteljstvo dvojice Isusovaca, Josipa Smolea, vještičjega ispovjednika i Juraja Muliha, danas poznatoga kao autora prvoga hrvatskoga bontona. Uzgred rečeno, uz česte flagelantske predstave po zagrebačkim selima, upravo tih godina završavao je svoje životno djelo, podučavajući ljude da ne ližu prste nakon slasnoga obroka, da ne mljackaju i ne podriguju za trpezom.

Iako će službena povijest Isusovački red svrstavati među najgorljivije progonitelje heretika i vještica, u ovom slučaju iskrsavaju u potpuno drukčijem svjetlu: pošto je otac Smole uspio prodrijeti u kulu Lotrščak, Cindekovicu je savjetovao da plati tih 200 forinti, obećavši da će, sa svoje strane, o njezinom progonu izvijestiti samu Mariju Tereziju, mladu kraljicu, koja se nalazila na tronu manje od tri godine. Obećanja nisu bila nerealna. Isusovački red, specijaliziran za odgoj i naobrazbu, na Gornjem gradu držao je najstariju školsku ustanovu. Bečkom dvoru, pak, davao je osobne kraljičine savjetnike, uz koje se postepeno izgradilo mišljenje da su vještice proizvod pučkoga praznovjerja.

Gornjogradski purgeri, na čelu s Barbarom Benšek, pokazuju koliko je kraljičina teorija bila opterećena prosvjetiteljskom predrasudom. Istina, karamarica njezinoga tipa zasigurno nije bila pismena, još manje obrazovana u skladu s tadašnjim isusovačkim standardima. Vjerojatno je savladala tek bilježenje brojeva, neophodnih u njezinom poslu. Ali, ni Barbara Benšek, ni njezini pismeni istražno-sudski progonitelji nisu živjeli u iskrenoj zatucanosti da „copernice“ lete zrakom, provocirajući gromove i oluje. U protivnom, strah od vražje sljedbenice nadjačao bi glad za novcem jedne ciljano odabrane udovice.

Najzanimljivije od svega: ni Barbara Benšek nije toliko strepila od suca Salija, kako bi se danas činilo normalnim. Spretna, lukava i nadasve „šparna“, prevarila je suca čim se riješila pritvora: isplatila mu je upola manju cijenu, podnijevši vlastitu tužbu za protuzakonito optuživanje i pritvaranje. Tako je sačuvani spis krcat proturječnim tendencijama tadašnjeg zagrebačkog pravosuđa: na jednoj strani, pokušaj da se kompromitiraju vještičje hajke kao montirani postupci. Na drugoj: pokušaj da se ista vještica, ako već nije vještica, kazneno goni zbog podmićivanja. Nema nikakvoga traga o konačnom ishodu. Vrlo je moguće da su burna započeta suđenja uskoro zaboravljena bez finalnoga pravorijeka. No, jednako je moguće da je istraga završena, ali je sudski spis ostao tek napola sačuvan.

Još je otac Marije Terezije korio hrvatske „redove i staleže“ zbog aljkavoga odnosa prema službenoj dokumentaciji.

Jasna Babić

Lupiga.com via Nacional