Ilko Ćimić

Osim očigledne svijetle uloge novinarstva u raskrinkavanju kriminala te posebice korupcijske hobotnice Ive Sanadera, čini mi se kako je puno dominantnije crnilo u samim medijima i to prije svega zbog vlasnika koji su bili i još jesu sastavnim dijelom koruptivnog lanca u cilju podizanja vlastitog profita.

Stječe se, nažalost dojam, kako borba protiv korupcije, zahvaća velike djelove društva, ali ta se borba se uporno odbija prenijeti na teren medijskog prostora pa danas imamo slučajeve da su upravo hrvatski mediji ostaju najgora Sanaderova ostavština. S obzirom na aktualne dealove sadašnje vlasti, državnog odvjetništva i policije s medijskim moćnicima ne samo da se ne nazire kraj korupcije nego ne vidimo ni naznake početka borbe s korupcijom u samim medijima.  

Ovdje su, valja iskreno reći, osim policije i DORH-a, zakazali i novinari iako se volimo predstavljati kao korektiv vlasti. Rezultat toga je da šira javnost ne samo da ne prepoznaje važnost raskrinkavanja korupcije u medijima nego ne vide ni korupciju koja se i dalje kroz privilegirane informacije upitnog i vjedodostojnosg sadržaja odvija pred njihovim očima onog trenutka kada otvore, pročitaju ili čuju vijest.    

Novinari koji čvrsto grizu na svaku naznaku kriminala od strane Sanadera, Barišića, Jurak, Mladinea, čelnika HEP-a ili možda Hrvatskih autocesta "ne skaču" niti objavljuju priče i informacije kada je riječ o vlasnicima medija pa i kada je riječ o konkretnim dokumentima i autentičnim izjavama svjedoka. Da se razumijemo, nije ovdje riječ o novinarima koji u vlastitoj kući ne mogu objavljivati tekstove o vlasnicima tog istog medija, niti govorimo o pojmu autocenzure nego je riječ o pričama koje ne izlaze ni u konkurentskim mainstream medijima.

Primjerice, unatoč javno poznatoj stvari i potvrdi da DORH istražuje sumnjivu privatizaciju Slobodne Dalmacije i iako je u javnost izašlo niz autentičnih dokumenata o kupnji tog splitskog dnevnika kao i izjava nekih od aktera, malo se medija odlučilo na objavu i analizu istih. Ostaje i pitanje što Bajić čeka kada istraga traje već gotovo dvije godine.

Mjesecima prije nego što će Robert Ježić, vlasnik Novog lista biti uhićen, teško da ga se diralo. Prema dosadašnjim informacijama DORH ga za sada tereti za gotovo nebitne stvari kada ih usporedimo s tabu temom i aferom svih afera i početku i začetniku korupcije  - Aferi Hypo banka. Aferi koja u "silnoj" borbi protiv korupcije nije ni dotaknuta ni pokrenuta istraga dok je suđenje u Austriji s glavnim hrvatskim likovim-svjedocima-akterima već u zamahu. 

Isto tako priča o propalom projektu Otoka znanja teško se probijala dok je jedan od najutjecajnijih ljudi Hrvatske radiotelevizije bio zamjenik predsjednika Vijeća HRT-a, Siniša Grgić. Već šest godina, još od početka kupnje pod Sanaderovim patronatom govori se o nezakonitostima a o Grgiću kao Sanaderovom čovjeku. Sva tri aktera dokazano su predmet interesa Državnog odvjetništva od kojeg je jedan već u Remetincu, drugi se, čini se sprema, a treći strahuje od tog scenarija. 

Mediji kako smo vidjeli pokazuju prave bravure kada je riječ o slučajevima kada su glavni akteri medijski moćnici. Naime, u posljednje vrijeme "moderno" je prenositi strane medije kada se spominju "naši" osumnjičeni kriminalci. Događalo se tako da su se prenosili samo djelovi tekstova gdje su namjerno preskakali neki od vlasnika medija.

Ekstremni slučaj, koji ide u domenu obračuna među medijima, bila je objava teksta u Novom listu koliko se puta primjerice Ninoslav Pavić sastao s bivšim šefom Hypo banke Wolfgangom Kultererom gdje je namjerno preskočeno da se taj isti Kulterer susreo gotovo tri puta više s Robertom Ježićem vlasnikom tog istog Novog lista.   

Valja reći da su u dosta slučajeva tekszovi u tim stranim tiskovinama vrlo upitni ali njihove priče postaju naslovnice hrvatskih portala i tiskovina te predmetom analiza redovnih koluminista. Tako će Jutarnji list, baš danas, objaviti priču iz Die Zeita o Miomiru Žužulu kao Sanaderovom kuriru, a primjerice prešutio je priču o svom svom vlasniku Paviću iz niza austrijskih medija gdje je upravo on prikazan kao kurir koji je navodno preko granice odnosio oprani novac.

Koja je razlika između te dvije priče? Izvor je isti, odnosno nedefiniran vrlo upitne vjerodostojnosti, obje priče ne pozivaju se na izjave niti imaju sugovornike. Sve je isto osim jedne stvari. Žužul trenutno ne posjeduje ni jedan medij, Pavić ima EPH. Da i ne govorimo o tome da je priču objavio bloger Domagoj Margetić prije gotovo dvije godine a da je tada bila preušućena. Ako postoji termin pranje novca, ovo bih se usudio nazvati, pranjem informacija.

Otvara se i pitanje dosljednosti medija kada se očigledno objavljuje ono što im ide u priloga i svjesno prešujuće ono što im ne ide. Osobni interes vlasnka ovdje je čini se jedini kriterij za objavu. 

Nemam ni dovoljno vremena otvoriti priču o svemogućem Ivici Todoriću. Kako objasniti da se o priči o nestanku 18 tona žita uporno preskače činjenica da je ono završilo u Agrokoru. Za medije to nije priča čak i kada je Agrokor izdao službeno priopćenje u kojem stoji da nisu ni znali da su kupuju ukradeno. Tko danas u šamaranju po Bandićevim aferama uopće spominje Kulmerove dvore, da i ne govorimo o Hypo kreditima ili slovensku priču o preuzimanju Mercatora? Ovi primjeri otvaraju niz pitanja.  Je li riječ o pukoj kolegijalnosti ili strahu ili poruci nekim budućim korupcionašima da se od javnosti i čačkanja po vlastitim poslovima  mogu sigurno skloniti kao vlasnici nekog od jakih medija  ili je još uvijek jaka korupcijska spona koja se iz Sanaderovih dana nastavlja i danas?

Državno odvjetništvo na čelu s Mladenom Bajićem voli lijepu sliku u medijima. Mediji opterećeni aferama svojih vlasnika često mu izlaze u susret. Upravo ti mediji imaju priče o slamanju svjedoka pred inspektorima DORH-a, eskluzivna izvješća, saznanja i informacije o istragama koje bi trebale biti tajna. Štoviše, ako treba, u tim istim medijima pročitat ćemo na prednjim stranicama analize s radnim naslovima: Bajić ne smije otići, zašto je bitno da Bajić ostane, Bajiću ne pakirati...itd itd.

Državno odvjetništvo preko medija kreira mišljenje pa tako nije ni čudno da se nova kletva u Hrvata naziva: "Dabogda te Barišić u novinama spomenuo". Mediji danas umjesto da prenose izjave Mladena Barišića oni prenose što je Barišić navodno rekao u DORH-u i policiji. Takve tekstove ne mogu potvrditi ni demantirati u DORH-u ni akteri same priče. Ovdje se čak može govoriti i manipulaciji od strane državnih institucija pa javnost na kraju ne raspoznaje je li neka priča pakirana od strane aktualne vlasti ili je stvarno to dio iskaza i istine.

Kada znamo sve ovo trebala li nas uopće čuditi vijest da Agencija za tržišno natjecanje odjednom istražuje ( a to kako oni istražuju jednom drugom prigodom) tko je zapravo novi vlasnik tjednika Nacional ako već nije vremešni švicarski odvjetnik. Priča o Stanku Subotiću Canetu kao jednom od vlasnika, ne ulazeći sada u to je li ona istinita ili ne, znajući za sve ovo - više ni ne zvuči tako čudno.

Na javnoj sceni Hrvatske postoji šefica Vlade Jadranka Kosor koja često kaže "Nema nedodirljivih!". Ne ulazeći sada u motive i samo politikanstvo te izjave moramo se zapitati zašto nitko do sada iz krovne novinarske udruge nije rekao ništa slično. Ne vidim pomake, ne vidim ni želju a nisam ni optimist pa bih završio sa zaključkom: Vođa je pao, ako sustav u medijima ostane isti, samo nam nedostaje ime novog gazde, nekog novog Sanadera.

Ilko Ćimić

Lupiga.Com