POSLENICI ENCIKLOPEDIJSKOG NEZNANJA

Denis Kuljiš u redakciji - "novinarskoj galiji" (foto - www.javno.hr)

Kad sam prvi put nogom stupio u «Vjesnikov» neboder – limeni socijalistički toranj sa zidovima obloženim ivericom – susreo sam u liftu nekoliko urednica «Svijeta» odjevenih u dugodlake nutrije. Doimale su se kao krznašice iz centra grada, zagrebačke buržujke, iako su, zapravo, bile pripadnice ondašnje srednja klasa. List im se prodavao u gotovo 200 tisuća primjeraka, iako se još zahtijevalo da promovira «lijepo, a funkcionalno» odijevanje zaposlene žene, industrijske radnice. No, to nije značilo da ga moraju uređivati neke primitivke. Naslovnu stranicu «Svijeta», pokrenutog pedesetih, dizajnirao je pak Aleksandar Srnec, pripadnik avangardne skupine «Exat 51». Kad je osamdesetih uredništvo zadatak preoblikovanja povjerilo drugom avangardnom umjetniku, Goranu Trbuljaku, pripadniku skupine «Penzioner Vladimir Simčić», on je htio oživjeti Srnecov rukom crtan logotip glave, ali mu to nisu dopustili, jer je dotle prevagnula ideja pomodnog «modernizma» imitativnoga tipa, što se svodi na oponašanje «svjetskih» predložaka, radi kompleksa manje vrijednosti, nedostatka inovativne samosvijesti, ukratko, zbog provincijalnih hemunga koji se danas očituju u robovanju novinskim licencijama. Nije bitno što ta strategija «prekopiravanja» donosi u Hrvatskoj samo neuspjeh, pa primjerice ni jedna takva licencija za neki ženski list nije postigla trajan uspjeh, dok su izvrsno uspjeli domaći izumi poput «Glorije» ili «Storyja». «Story» je najveći izvozni uspjeh hrvatskog novinarstva, podlicenciran u devet zemalja svijeta!

Propast «Svijeta» nastupila je krajem osamdesetih. Potopila ga je plima narodnjačkih, novokomponiranih listova za žene, koji su reflektirali duhovnu klimu populizma i nacionalizma. U starom «Svijetu», umjesto populističkog treša - komunizmu i siromaštvu usprkos – bio je prisutan građanski duh. Časopis je, doduše, uređivala jedna teta, izvorna članica AFŽ-a, Antifašističkog fronta žena. U boljem društvu akronim je služio kao kolokvijalna oznaka za navalentni, retrogradni socijalistički feminizam. No, po tom građanskom duhu što je opsijedao «Svijet» i mnoge magazine koji su se kreirali u tom limenom neboderu, izdanja kuće «Vjesnik» vidno su se razlikovala od svih ostalih novina u bivšoj Jugoslaviji. Jedino je još u beogradskoj «Politici», u njihovom limenom neboderu u Makedonskoj ulici, vladao jedan građanski, dorćolski esprit koji se nije dao istjerati egzorcizmom na plenumima što bi se s vremena organizirali, kad bi se nabrijani partijski karijeristi, netom pristigli u metropolu, pokušavali ekspresno dokazati pisanjem partijskih «Bijelih knjiga». U kartuši pored zaglavlja na naslovnoj stranici, «Politika» je svakog dana objavljivala imena svojih osnivača, slovenske unitaritičke dinastije Ribnikar. Srpski i jugoslavenski patrioti, oni su izginuli na Kolubari, ili postali prvoborci NOB-a. Imena su se tu zadržala dok ih nije uklonio zagrebački ilustrator Mirko Ilić, kad je list redizajnirao prilagodivši ga duhu postmodernog urbanog četništva za vladavine novokomponiranog ravnogorskog ideologa dr. Voje Koštunice.

No, svi najuspješniji masovni ilustrirani listovi koji su izlazili u bivšoj državi, uređivali su se, ipak, u Zagrebu. Naše građansko moderno novinstvo izumio je Ive Mihovilović. Njegove predratne «Novosti» bile su prvi «journal de information», prave novine s fotografijama i velikim naslovima, a ne do tada uobičajen stranački i književni bilten u stupcim s vinjetama, gutenbergovski zaostatak iz devetnastog stoljeća. Šjor Ive pokrenuo je poslije rata «Vjesnik u srijedu» za izdavačku kuću koja se uselila u njegove vlastite prostore u Masarykovoj ulici koje su mu nacionalizirali. U privatizaciji, poslije posljednjeg građanskog rata i kontrarevolucije, pali su pak u nježne ručice krupnog zagrebačkog poduzetnika, Imoćanina tankoćutne duše, profesora francuske književnosti Ante Žužula, vlasnika «Školske knjige». No, poduzeće «Vjesnik» dotle se odselilo u moderni aluminijski neboder na Beogradskoj aveniji, koja je naposlijetku, pred dvadeset godina, postala Slavonskom, pa putokazima vodi do mjesta za koje nitko nije čuo.

Mihovilović se nije dao smesti pukim vlasničkim odnosima – za svojim stolom u «Kazališnoj kavani», uz pomoć nekolicine akolita pripremio je i stao publicirati tjednik velikog formata, «Vjesnik u srijedu», koji se ubrzo prodavao u 420.000 primjeraka. Đorđe Zelmanović, jedan normalni ovdašnji poliglotski žurnalist rodom iz Transilvanije, Sefard i autor knjige o bon-tonu koji je u pobunjenoj Budimpešti posljednji intervjuirao Imre Nagyja prije nego su ga Rusi objesili uz pomoć dizalice, pokrenuo je pak u «Vjesniku» televizijski tjednik «Studio», što se također prodavao u 300.000 primjeraka.

Prva urednica «Svijeta» bila je pak gospođa prikladnog prezimena - Mira Gumhalter. U to doba, u zagrebačkim redakcijama bilo je, naime, puno Židova, drugova koji su došli iz šume, građanski orijentiranih profesionalaca, naobraženih u skladu sa zasadama austrougarske više kulture, koja je prožimala srednju klasu. Moglo bi se reći da su oni u velikoj mjeri davali ton društvenom životu i medijima, ne doduše koliko u Budimpešti, gdje se to do danas zadržalo kao temelj liberalizma, ali ipak, bila je to dragocjena sastavnica kulturnog života Zagreba, što mu je pridavala srednjoeuropski ugođaj, čak i poslije Holokausta i masovne emigracije ostataka židovstva u Izreal četrdesetih godina.

 Zbog te građanske klime, zagrebački su listovi bili uspješni – jedino su politički dnevnici bili čista mizerija. Usprkos visokim žurnalističkim standardima nedostajala im je dimenzija slobode, odnosno političke hrabrosti. Pedesetih i šezdesetih oni koji su vjerovali i stoga bili «na liniji» sa zanosom su se predavali zadacima «obnove i izgradnje», a kod ostalih, koji su sedamdesetih i osamdesetih većinom prezirali socijalizam, prevladavao je konformizam, hrvatski spleen, pa su se «olovne godine» smjenjivale s dekadama «hrvatske šutnje», a mudri i oprezni čekali su da umre Tito (poslije će čekati da rikne Tuđman, ili ode Sanader, i stvari se riješe neumitnom slijedom koji ne zavisi od ljudske volje).

Povratak u boljševičku diktaturu početkom sedamdesetih (poslije likvidacije Savke i Latinke te partijskih revizionista, «dubčekovaca» u Hrvatskoj i Srbiji) podudarao se vremenski s globalnom šezdesetiosmaškom kulturnom revolucijom, pa su to bili porazni trenuci za građane ovog malenog grada i za njihove staromodne građanske vrijednosti. Plesni vjenčić kod gospođe Keglević na Zrinjevcu postao je out, istodobno kao reakcionarna institucija buržoaskog lajfstajla, te kao demodirani oblik zagrebačke subkulture.

Osamdesetih, scena se podijelila na lokalni seljacizam povezan s usponom nacionalističkog populizma, te na alternativu, koja je uglavnom bila apolitična. Samo u Sloveniji imaš punk koji ruši komunizam, u Zagrebu «Prljavo kazalište» koje je isprva glumilo novi val, odmah okreće sliniti za «zadnjom ružom hrvatskom». Sva je alternativa ovdje politički neangažirana, ili lijevo kulturno orijentirana, radije moderna nego demokratska. Rezultat? Potpuna pobjeda groznog domaćeg primitivizma, narodnjaštvo što je započelo kao ultrakomunizam, a završilo kao ultranacionalizam. Prva mu se priklonila – hrvatska inteligencija.

Zanimljivo je da je u Zagrebu ona bila privržena režimu, dok je u Beogradu ostala u opoziciji. Zagrebački inteligent bio je tuđmanovac, a beogradski antimiloševićevac. Pritom je Tuđman završio šest razreda osnovne škole i vojni partijski kurs u trajanju od jedne godine, a Sloba Milošević je bio je najbolji student beogradskog Pravnog fakulteta. No, naš se doktor ukrasio titulom koju mu je priskrbio akademik Brozović, a akademik Supek, instalirao ga je potom za besmrtnika u Strossmayerovo zdanje na Zrinjevcu. U Zagrebu uvijek trijumfira malograđanska forma, čak i kad se izgubi građanska supstancija.

Usprkos prividnim razlikama, rezultat je u Hrvatskoj i u Srbiji bio manje-više isti - društvo je pretrpjelo destrukciju, iz svih sfera uklonjeni su profesionalci, ponižena je srednja klasa. Kad je riječ o novinarstvu, redakcije su se nezadrživo počele puniti tipovima koji su izronili iz kloake, upali kroz dimnjak ili izašli ispod kamena. Pijanci, ništarije, propaliteti bez građanskog i gradskog zaleđa posvuda su prevaldali osim u jednom ili dva nezavisna lista, pa su nestala posljednja utočišta više ili niže kulture, znanja i samosvijesti. Novinari koji dolaze s tim nacionalističkim pokretom, nepismeni su i neobrazovani pokreteni.

To je globalni uvid, no precizno, mikropedijski, trebalo bi sad nabrojiti mnogobrojna čudovišna i nepotrebna izdanja koja su u tom dugom razdoblju zagađivala kioske, dok se ovi nisu pretvorili u sadašnja stovarišta robe široke potrošnje, ciganske dućane u montažnim kućicama koji podsjećaju na ulični ugođaj Beograda na vrhuncu Miloševićeva režima. Posade zlosretnih časopisa i novina koji se tu nude brodolomci su koji su u novinarsku profesiju dospjeli umjesto da se posvete karijeri u konobarstvu ili drugim poslovima za koje nije potrebna nikakva kvalifikacija. Svojstveno im je da ne čitaju knjige, ne znaju napisati duži tekst u gramatikalnoj formi bilo kojega hrvatskog idioma, ne govore i ne razumiju strane jezike, ne poznaju nijemi film, baroknu operu, blues, sufizam, hermeneutiku, kozmogoniju, Masadu i Hagadu, nisu čuli za Bhagavadgitu ni za američku pitu... Njihovo je neznanje enciklopedijsko.

Osim opće naobrazbe, nemaju ni specijalističku, ne poznaju tipografske fontove, fotografiju, agencijski žurnalizam, investigancijske tehnike,  produkciju difuzijskih i elektronskih medija, a zatim, ne znaju ništa o onome čime se bave i što prate, ne razumiju društveni kontekst, ustrojstvo stranaka, arhitekturu investiranih lobističkih interesa ni politički proces, ekonomiju i socijalnu stratifikaciju. Nemaju informatore, ne komuniciraju s ljudima na ključnim položajima. Nemaju šarma, niti uživaju bilo kakvu reputaciju. Kako se s gomilom takvih pizduna uopće mogu praviti novine ili televizijske emisije? Ne mogu, naravno. S njima upravljaju kao s okovanim veslačima venecijanske galije – bič i bubanj, pa lađa postiže brzinu od šest do sedam čvorova, s tim da svaki dan nekoliko iscrpljenih galiota, bez obzira na sindikalni ugovor, moraš baciti u more.

Istodobno, postoji rezidualni kulturni potencijal društva, pa su na raspolaganju svi talenti potrebni za izdavanje i emitiranje najsofisticiranijih medijskih formata. Zašto se ti resursi ne koriste? Da se to rastumači, bilo bi potrebno izvršiti obrat temeljne marksističke formule pa konstatirati – razvoj društva nadišao je stupanj razvoja sredstava za proizvodnju. Utoliko gore za postojeća sredstva za medijsku proizvodnju!

Nije problem u novinarima, nego u novinama. Novine i ostali mediji u kojima je zaposlena masovna radna snaga, zastarjeli su poput hrvatskih brodogradilišta. Treba ih sve zatvoriti kako bi započeo novi tehnološki ciklus. Javni novac treba upotrebiti za socijalne programe i poticanje poduzetništva. Lova koja se inijektira u «Vjesnik» ili u HINU nikad neće osigurati novo zapošljavanje. A tip koji pokrene svoj mali specijalizirani časopis, sajt ili bilo kakvu sličnu medijsku ujudurmu, ima barem teoretsku šansu da postane srednji, a jednom i veliki poslodavac, pa bi mu trebalo dati poreske olakšice, dok ove mrtve državne firme, uključujući HRT – to svi dobro znaju iako se prave naivni – ionako crkavaju pa nema tih milijardi i tog državotvornog čuda koje bi od njih mogle napriviti profitabilni biznis.

Najveći je vic što će nesmiljenu liberalnu politiku na odumrloj medijskoj sceni provoditi SDP, umjesto da to provede neka «kapitalistička» stranka: bit će to cijena vlasti u sadašnjem trenutku krize. Lopovska vlast bori se protiv korupcije, a komunjare će, dakle, uvoditi liberalni kapitalizam. Hrvatska je doista zemlja paradoksa, zemlja čuda – tu ljudi hodaju po vodi, djevica Marija javlja se osobno svaku večer poslije TV-Dnevnika, a na ultrakatoličkim sajtovima nudi se izliječenje uz pomoć Kurana. Inšallah, Madona!    

Denis Kuljiš  (objavljeno u listu Novinar - stručnom glasilu Hrvatskog novinarskog društva)

Lupiga.Com