Srećko Jurdana (foto: Durieux) 

Pokret otpora Babić s 'Bijelom knjigom' iživljava se na mrtvom Pukaniću. To je naslov Srećka Jurdane, kolumnista Nacionala, valjda jedine novinske redakcije na svijetu koju uopće ne zanima motiv, uzrok ili razlog ubojstva njihovoga nekadašnjeg vlasnika i urednika. Štoviše, najbliži krug financijskih, materijalnih i duhovnih nasljednika ubijenoga Pukanića, svaki put pobjesni kada se postavi pitanje: zašto je zapravo Pukanić likvidiran i zašto se policija nije potrudila oko njegovih naručitelja? Ta poplava gnjeva unutar sekte koja se zgurila oko Pukanićevoga groba, izbacila je moju malenkost u sam naslov vodeće Nacionalove kolumne.

Ta Babić iz naslova, naime, to sam ja. S obzirom da se moj potpis godinama nalazio na dnu Nacionalovih tekstova, veliki je to uspon. Čak sam malo i ponosna. Srećko Jurdana zapravo je bijesan na 'Bijelu knjigu', koju je, uz izdašnu financijsku pripomoć Soroševe fondacije, izdala sekcija istražitelja HND-a. Meni osobno, kako je dobro poznato njegovim urednicima, nimalo simpatičan projekat. Sastavljena je, naime, od gomile slučajeva koji novinare prezentiraju kao nezaštićene žrtve svoje profesije: prijetnje, maltretiranja, premlaćivanja. Kako ocjenjujem da je profesija posljednje decenije survana u jad i čemer iz sasvim drugih razloga - pa i zbog Pukanićeve izdavačke uloge u posljednjim godinama života - 'Bijelu knjigu' od prvoga dana smatram velikim udarom na ostatke ostataka novinarskog dostojanstva. Cviljenje nad teškom sudbinom jedne, navodno, silno junačke profesije, znači da je profesija našla udobnu formu prihvaćanja vlastite nemoći i bijede.

No, u 'Bijeloj knjizi' ipak se našao moj tekst, nipošto o osobnim iskustvima, nego o Ivi Pukaniću, čovjeku koji je značajno upisan u moj život i karijeru. Sasvim iskreno rečeno: 'Nacional je poslao prilog, očekivanoga sadržaja, o najtragičnijoj žrtvi novinarskoga samoprijegora u novijoj hrvatskoj povijesti. A mi znamo da nije tako'. 'Pa, zašto ga uvrštavate'?, pitam ja. 'Pa morali smo, sudski postupak još traje i službeno se ništa ne zna', odgovorila je druga strana, opravdano strepeći da će jednoga dana, kada Pukanićeva smrt dobije svoj epilog, projekt zaglibiti u sprdnju.

I tako je došlo do teksta zbog kojega je Srećko Jurdana svoje posljednje djelo posvetio 'Bijeloj knjizi', te sam se od nekadašnje šljakerice u Nacionalovoj redakciji vinula visoko u naslov. Druga je stvar što bih se trebala uvrijediti. Uz koješta ostalo, Jurdana piše kako sigurno izvlačim nekakvu koristi iz činjenice da mjesecima odbijam Nacionalovu teoriju o osvetničkoj likvidaciji duhanske mafije. Prije svega, ja uopće nisam povrijeđena time što Srećko Jurdana piše o meni. Koliko ga poznajem, već sutra može napisati nešto potpuno drugo, ovisno o sugestiji nadležnoga autoriteta koji u Nacionalu dila plaće i dividende. Ipak, njegov zaključak znači da sam svoju duhansku 'pinku' uvelike već razdijelila sa sutkinjom koja je donijela presudu, čak sa samim USKOK-om. Ono što Jurdana zasigurno ne zna: u USKOK-ovoj žalbi duhanske mafije više nigdje nema.

Ivo Pukanić

No, Srećko Jurdana zapravo nije novinar da barem malo zaviri u građu kojom se bavi. Koliko mene još pamćenje služi, u medijski prostor lansiran je iz HDZ-ovog stranačkog glasila 'Glasnik HDZ-a'. Pisao je o 'fenomenima' - riječ koju, jadnu, tako rado eksploatira - a da živoga čovjeka nije nikada morao vidjeti. Kamo li do njega propješačiti. Kako se svijetom i ljudima bavio u Glasniku HDZ-a, tako je  nastavio i u Nacionalu. Iz toga kontinuiranog stava u fotelji, proizašlo je jednako uporno komentiranje 'fenomena', eto, poput iživljavanja na mrtvom Pukaniću.

Ali nisam ja, ponavljam, razlog toga teksta, koliko god bilo laskavo mjesto u naslovu, nego geneza odnosa prema 'Bijeloj knjizi'. U početku, živi nasljednici Pukanićeve ostavštine smatrali su 'Bijelu knjigu' izvrsnom idejom: pravom prilikom da se jedna generacija unutar Nacionalove redakcije, uz mrtvoga Pukanića, provuče na povijesno mjesto medijskoga samožrtvovanja, uključujući, dakako, kolumnističkog fenomenologa. Očekivanja se nisu ispunila. Kada je 'Bijela knjiga' promovirana, u njoj su se našle 'obje strane', kako se veli u novinarskom žargonu.

Nadalje je valjda jasno zbog čega Jurdana fantazira o mojoj velikoj uroti s HND-om. Prava je istina da godinama nisam član novinarskoga ceha. Uz veliko Pukanićevo zadovoljstvo, HND sam napustila za predsjedničkoga mandata Dragutina Lucića, donedavnoga savjetnika na HTV-u. Naime, u toj organizaciji već tada se puno stvari nagomilalo, koje proturječe smislu novinarskoga posla. Primjerice, 2000., taj isti Lucić primio je pet tisuća kuna od Globusa, tobože za nekakav tekst, meni osobno priznajući kako je riječ o mitu usred Nacionalove afere 'ortački ugovori'. Riječ je o aferi koja je Globusovog vlasnika Ninoslava Pavića koštala lisica i pritvora.
 
Pukanić je, naravno, bio obaviješten o razlozima moga uzmaka. Lucić je znao da je Pukanić obaviješten. Još sada, dok drži predavanja o novinarskoj etici, trese se od straha da je korupcijska storija mogla osvanuti na Nacionalovim stranicama. No, između Pukanića i HND-ovog predsjednika od tada je  rođeno šutljivo razumijevanje, u kojemu je, uz Pukanićevo zalaganje, izdana lažna ICTY iskaznice za Antu Gotovinu. Na isti je način Pukanić postao nositelj sviju HND-ovih nagrada. Ne kažem da te godine Pukanić nije zaslužio svu novinarsku slavu i čas. Ali sam poprilično sigurna: nikada ne bi postao novinar godine u novinarskim uvjetima, koji su se počeli kreirati sitnim podmićivanjem predsjednika HND-a. 'U zvjerinjaku moraš biti zvijer', govorio je Pukanić tih mjeseci i godina, jako samozadovoljan što je pronašao novu formulu svoga uspjeha.

Zna li Srećko Jurdana išta o tome, dok papagajski ponavlja priču o likvidaciji HND-ovog ovjenčanoga laureata? Sumnjam. Sastavljanje činjenica zahtijeva ponešto novinarskoga truda.

Lupiga.Com/PortalOko