Završeno je, eto, suđenje u predmetu Pukanić - Franjić, uz krajnje bijedni rezultat: nema jasnoga motiva, nema nikakvoga naručitelja,  nema razjašnjenja o ulozi Nikole Franjiću u Pukanićevim javnim i tajnim poslovima.

U konfuznoj optužnici, koja je izgrađena samo na iskazu krajnje sumnjivoga krunskoga svjedoka, već od početka je samo toliko jasno: Franjić je unaprijed izbrisan iz istražnoga interesa i predstavljen lažnom titulom šefa Nacionalovoga marketinga.

Činjenica da nije bio glavna meta egzekucije, ne znači da se uz Pukanića zatekao pukim slučajem: devedesetih je radio za tajne službe, po zadatku je emigrirao u Latinsku Ameriku, po zadatku se stavio Pukaniću na raspolaganje, pribavio je lažne latinoameričke pečate za  lažnu putovnicu  Ante Gotovine, pomažući da se pred Haagom zataškaju njegovi ovdašnji jataci.

Da podsjetimo, odmah nakon ubojstva, kuloarski su optužili Mirjanu Pukanić i njezine tobožnje kokainske dilere. Svoj obol  teoriji dao je bivši pedsjednik Stipe Mesić, nastojeći stvar istodobno predstaviti kao teroristički čin i temelj za proglašenje  izvanrednoga stanja u Hrvatskoj.    

„Kakva ti je to istraga? I ja sam imala razlog da ga ubijem. Zašto mene ne ispitaš?“, bijesno sam vikala u slušalicu Mladenu Bajiću,  koji se upravo pripremao na istragu prema uputi Stjepana Mesića. „Zašto to meni govoriš..., što se to mene tiče. Neću da  meni govoriš! Reci policiji...", panično, mucajući, izlilo se iz Bajića, prije nego će prekinuti telefonsku vezu. 

Od onda posvuda tvrdi da sam "potpuno luda". Ta stigma ludila, naime, usađena je u genezu slučaja Pukanić prije nego se razvio  u njegovu likvidaciju. Podsjećam opet: sva ta zbivanja počinju skandalom s Mirjanom Pukanić, koja je strpana u ludnicu uz asistenciju etabliranih psihijatara i policijskih institucija. Budući da je riječ o zakonitoj supruzi Ive Pukanića - nasuprot  mnoštvu njegovih ilegalnih partnera i partnerica - svađe oko nasljedstva još nisu završene.    

Od kako se iz sektora novinarstva i tržišnoga izdavaštva premjestio u prostor izdavačkih tajkuna, koji ovise o HDZ-ovom političkom milosrđu, Pukanić je za sobom ostavio veću gomilu neprijatelja nego u vremenu Nacionalovoga obračuna s HDZ-ovim režimom. Novu beskrupuloznost tumačio je postignućem poslovne mudrosti: "među zvijerima moraš biti zvijer". 

No, kako se sve više "zvijerima" divio, tako je naučenu maksimu sve češće prakticirao na uposlenicima. Ukratko, meni je ostao dužan autorski honorar za dva izdanja Zagrebačke mafije, nekih 40-tak tisuća kuna. Za novinara koji živi samo od plaće  – veliki novci, zarađeni nebrojenim satima dodatnoga grbljenja nad kompjuterom, dok Nacional svaki tjedan zahtjeva senzacionalnu priču, nikako manju od 10 kartica.

Da, istina, odnekud je izbio jaki impuls da ga ubijem. Druga je stvar što su meni nedostajala sredstva i šanse da realiziram ljutnju i što je moj gnjev ispario u dodatnom iskustvu o ljudskim profilima koji se kroje u hrvatskim uvjetima. Ne znači da neki snažniji, bogatiji i osvetoljubivi igrač iz njegovoga zvjerinjaka nije raspolagao svim alatima koji su nedostajali meni i Mirjani Pukanić, pravosudno - policijski dijagnosticiranim ”luđakinjama”. Ipak,  Bajiću i Karamarku ni jednoga trenutka nije palo na pamet najlogičniji istražni smjer u svijetu koji počiva na medijskoj moći, nekretninama i crnim izvorima prihoda. O, da, crna blagajna  također je postojala u Nacionalu, u količinama koje su bile dovoljne za isplatu desetak posto dionica na ruke.   

Ukratko, crnogorska duhanska mafija, kojoj je Nacional tijekom 2001. i 2002. posvetio serijal članaka, postala je slijedeći najpodobniji naručitelj Pukanićeve egzekucije, jer je najudaljenija od hrvatske mafijaško - tajkunske scene i svake istražno - kriminalističke logike. Osim toga, tako je atraktivno zvučalo, filmski i trilerski. Kako rekoše, mafija se Pukaniću osvetila za svjedočenje pred talijanskim istražiteljem Scelsijem. U toj završnoj teoriji nije bez važnosti da se jako sviđala novinarskoj struci: sjajno je služila u mitologizaciji novinarskoga rada kao istraživačkoga, pravedničkoga, junačkoga i opasnoga. U trenutku kada je novinarstvo palo na najniže grane sami sebi izgledali smo nekako super - vrijedni.

O duhanskoj mafiji Ivo Pukanić je objavio najmanje tekstova. Prvih nekoliko napisala sam ja, potom je serijal preuzeo Berislav Jelinić. Kada je u Italiji otvorena istraga, svo troje pozvani smo za svjedoke. Moje i Jelinićevo saslušanje bilo je zakazano za 8. rujna 2002.  Poziv sam sačuvala, proslijedivši ga poslije Rajku Mlinariću, odvjetniku Slobodana Đurovića. Nadala sam se kako će pred sudskim vijećem dokazati i prokazati svu besmislenost Bajićeve konstrukcije, koja već dvije godine prikriva nevoljkost da se dozna istina o Pukanićevoj smrti: kakva je to mafijaška pamet da likvidiraju Pukanića, ostavljajući na životu dva autora i dva svjedoka?

Sud prijedlog nije  prihvatio.

Sud je također odbio i dokazni materijal da je krunski svjedok, na kojemu optužnica počiva, žicao mito od 300.000 eura da izjavu prilagodi onom tko plati.

Jasna Babić (www.PortalOko.hr)