Bila je to jedna od najboljih utakmica koju je Hrvatska odigrala pod trenerskom palicom Slavena Bilića. Bio je 18. lipanj 2012. godine, Europsko nogometno prvenstvo igralo se u Poljskoj i Ukrajini, a Hrvatska je, unatoč sjajnoj igri, izgubila od kasnijeg europskog prvaka Španjolske. Gol za pobjedu Španjolske u 88. minuti postigao je Jesus Navas. Cijelo to prvenstvo gledao sam s prijateljima u kavani koja se nalazi na zamišljenoj crti razgraničenja između zapadnog i istočnog Mostara.

Nedugo nakon gorespomenute utakmice ulicom ispred navedenog lokala počeli su trčati pijani, agresivni klinci koji su se uputili ka Španjolskom trgu poznatom poprištu mostarskih navijačkih razračunavanja. Policija je ovaj put bila spremna, ali to nije spriječilo gomilu mamlaza da pale kontejnere i sukobe se s policijom. Ne treba ići dalje od ljudske gluposti kako bismo našli motivaciju golobradih tikvana da nakon poraza momčadi koju podržavaju izazovu nerede zbog kojih smo dobar dio večeri proveli zaključani u kavanu izbjegavajući da i sami postanemo žrtve suzavca koji je policija bacila kako bi rastjerala huligane koji su ulicu koja vodi prema glavnom mostarskom trgu zatrpali kamenjem.

Mostarci su na ovakve scene, koje izazivaju dječaci s više testosterona nego mozga u glavi, već odavno navikli (FOTO: Bljesak.info)

Dovoljna je u Mostaru, kako znamo, i utakmica između Brazila i Hrvatske kako bi se dječaci s više testosterona nego mozga u glavi odlučili sukobiti i držati grad u psihozi. Psihozu, doduše, izazivaju političke prilike koje su takve da čovjek neprestano ima dojam da sjedi na buretu baruta i da je svaki pa i najmanji incident dovoljan da se sve pretvori u opće kaos. Ovaj put navijački su neredi stvarno proizveli daljnje nerede.

Četiri dana nakon spomenute utakmice na Španjolskom trgu okupilo se nekoliko stotina građana Mostara kako bi sudjelovalo na prvim "Čokoladnim neredima" koji su bili reakcija na stalni navijački teror na ulicama Mostara. Tog 22. lipnja 2012. godine neki su mladi ljudi realizirali inicijativu kojom su htjeli pokazati drugačije lice Mostara.

Čovjek koji je pokrenuo Facebook grupu „Čokoladni neredi“, Ivan Rozić, dao je tom prigodom kratku izjavu: „Mostar zaslužuje da se o njemu piše i da ga se pamti i po pozitivnim događajima, a ne samo po izgredima“. Time je javno izrazio ono što dobar dio građana Mostara želi. Žele živjeti u pristojnom, sređenom gradu. No, problem je u tome što malo tko poduzima bilo što kako bi promijenio stanje u kom se grad nalazi.

Neki drugi mladi odgovorili su "Čokoladnim neredima" (FOTO: Bljesak.info)

Za istinsku promjenu potrebna je promjena političke klime, ali upravo bi mladi ljudi poput Ivana Rozića trebali biti nositelji onih neformalnih, vaninstitucionalnih promjena. U situaciji u kojoj se nalazi Mostar svaka pa i najmanja i najbenignija pozitivna inicijativa može barem nakratko promijeniti turobno ozračje. Zato su "Čokoladni neredi", unatoč cinizmu koji možemo imati prema toj simpatičnoj ideji, prilično bitna stvar.

A koliko je su takve stvari potrebne građanima Mostara dokazuje i činjenica da su se ove godine "Čokoladni neredi" održali po četvrti put. Pretvaraju se tako u mali neformalni festival na kojem ljudi, koji se okupe na Španjolskom trgu, razmjenjuju čokoladu umjesto da razmjenjuju udarce. 

Iste, dakle, sada već pomalo daleke i za Mostar očito povijesne godine, 2012. u Mostaru je održan prvi Street Arts Festival. Pokrenulo ga je mostarsko Vijeće mladih i neformalna grupa mladih kreativaca, grafitera, DJ–eva i aktivista. Potporu su našli i u United World Collegeu koji pohađaju učenici iz cijelog svijeta, a koji sam po sebi Mostar čini drugačijim, ljepšim i boljim gradom. Festival je doslovno obojio grad. Klinci su gradu poklonili nekoliko murala na raznim lokacijama, organizirali su partije i ulične performanse i to čine evo već četiri godine za redom.

„Festival od prve godine utječe na sliku Mostara i šalje jednu specifičnu poruku, a to je da ovdje postoji jedan nevjerojatan potencijal među mladima i da je Mostar dobra sredina za umjetničko djelovanje. Uvijek se može pročitati i čuti kako je Mostar grad slučaj zbog svoje specifične političke situacije i podijeljenosti. Međutim, nitko ne obraća pažnju na mlade koji žive ovdje bez predrasuda, kao ni na umjetnike koji ovdje stvaraju i djeluju“, tako stvari rezonira jedna od organizatorica Street Art Festivala, Marina Đapić.

Mladi su Mostaru ostavili nekoliko izvanrednih murala (FOTO: Bljesak.info)

Jednako, dakle, kao i Ivan Rozić, Marina želi drugačiju društvenu klimu u Mostaru, ali ovom i sličnim inicijativama mladi ljudi koji imaju tu (ne)sreću da žive u Mostaru žele prije svega u svijet odaslati drugačiju sliku ovog grada, jer ne postoje samo dva Mostara koja zajednički tvore jedan grad slučaj. Mostara ima koliko ti duša ište. Tri i četiri Mostara postoje. Ima u njemu ljudi koji, eto, vole čokoladu, ima mladih koji se vole izražavati kroz uličnu umjetnost, plesati i zabavljati se i koji stoje nasuprot onih koje producira službena politika, onih koji pijani, obučeni u dresove nogometnih momčadi divljaju i ruše vlastiti grad. I nisu za to dokaz samo ove dvije inicijative koje smo spomenuli.

Ima Mostar i dva poprilično ozbiljna glazbena festivala. U njemu djeluje i rock škola koja klince nastoji skloniti s ulice. Od rata na ovamo Mostar je iznjedrio i nekoliko ozbiljnih bendova poput Mostar Sevdah Reuniona, Zostera, Vunenih, Mare, u novije vrijeme i Jogi Popa. Od nedavno Mostar ima i ozbiljan književni festival, Poligon. Iza rata je u Mostaru osnovan i jedan od prvih nezavisnih kulturnih centara u regiji, OKC Abrašević. Nekad je postojao i Mostarski interkulturni festival čijim se slijednikom može smatrati i Street Arts Festival. A sve su to u proteklih dvadeset godina pokrenuli mladi ljudi koji, naprosto, žele živjeti umjesto životariti. Priznat ćete, sve to nije malo ako uzmemo u obzir da dolazi iz grada slučaja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/StreetArtsFestival

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".