Nije lako ovih dana biti Amerikanac, kaže moj kolega Car (Ivor). No, zaista gledano kroz povijest, nije nikad lako bilo biti Amerikancem. Uz sve kritike koje dobijaju na svoj račun, to je zemlja kratke, ali burne povijesti kroz koju se provlače otkrivanje, koloniziranje i stvaranje američkog modela demokracije. Obilježilo je tu povijest i nekoliko ratova na njihovom tlu, uključujući i onaj građanski, ropstvo, gradnja velikih gradova i sudjelovanje u manje više svim svjetskim sukobima. Zemlja je to bogatih ljudi, ali i siromaha koji spavaju u kartonskim kutijama na rubovima gradova. Imamo tu glamurozni Hollywood i crack u crnim kvartovima. Imali su oni do kobnog 11. rujna i drugih terorista koji su bili njihovi domaći, kao npr. crne pantere ili KKK. Kako onda uz sve njihove domaće probleme shvatiti ponekad opravdan, a ponekad neopravdan bijes svijeta na jenkije i kako razumijeti američko nepovjerenje prema ostatku kugle zemaljske.
Razlozi su isprva geografski ili zemljopisni. Amerikanci su na svome kontinentu zaboravili na ostatak svijeta. Uz brzi način života, zasnovan na grubljem obliku kapitalizma, Amerika je putem izgubila azijske i afričke zemlje koje su se početkom stoljeća tek vadile iz ralja kolonijalizma, pokušavajući tek preživjeti, a o nekakvom kapitalizmu tu još i dan danas nema govora. Kako su mudri ljudi rekli, terorizam se ne riješava bombardiranjem nego kruhom, a takva nerazvijena područja gdje je AIDS, neuhranjenost, nepismenost i neznanje glavni suputnik moraju naći neprijatelja. Neki od njih su vidjeli Ameriku, gledajući iz svoji straćara kako iznad njih rastu simboli Coca-Cola i Agasijeve slike. Naravno, ni oni sami nisu svjesni da u Americi ima oko 40 miljuna socijalno nezbrinutih ljudi, koji isto možda ne vole američku Vladu ili predsjednika, no što im to sve vrijedi kada je ostatak izabrao Busha. A baš on je drugi razlog, koji neki zovu i geopolitički ili vojno strateški. Pokušavajući se osigurati, ljudi nekada pretjeraju, pa su tako i Amerikanci zahvaljujući ranijim predsjednicima koji su sudjelovali u trci naoružanjem, stvorili ogromnu vojsku, koja više ne ovisi od nekog vojnog partnera. Naravno, da bi sačuvao Ameriku, gradiš baze i u Turskoj, i u Japanu, a sada i u Afganistanu. Ima jedna i u Tuzli, i tako gdje god dođeš, neki je američki vojnik tamo. No, usprkos svemu, ljudi koji su prije godinu dana poginuli u WTC-u ipak su bili nečiji očevi, majke, djeca, prijatelji, ljubavnici ili samo frendovi. Neki od njih nisu ni znali gdje je Afganistan, Bosna, Nepal, Saudijska Arabija ili Irak. Neki od njih su vjerovatno baš taj dan odlučili nekoga zaprositi, a neki su se baš taj dan rastajali. Neki nisu ni trebali biti tamo, a neke je baš bolila briga za američku vanjsku politiku. Nesretna je činjenica što i ova velika nesreća za američki narod neće otvoriti oči nacije koja se proglasila za osovinu dobra, nego i dalje nezaustavljivo stupa prema riješenju za koje se misli da je najbolje. Nevjerovatna je činjenica da na dan spomena na mrtve američki predsjednik poziva na osvetu i na rat za istrebljenje neprijatelja, gdje čak i ja ispred TV-a vidim vojske fundamentalista, desničara, paranoika, mentalno poremećenih političara koji su stvoreni takvim govorom i koji su jedva su čekali da svojim istomišljenicima kažu: "eto, on misli na nas". Zemlja izgrađena na temeljima europske kršćanske tradicije, nažalost ne poziva se na tu tradiciju, nego na spomen svojim mrtvima obećaje još mrtvih. To me podjsjetilo na retoriku koju sam i sam mogao čuti još do prije nekoliko godina, gdje se pozivalo na nož, a rušili su se tuđi grobovi. Da bi bilo mjesta za naše.