Ipak, i sam predsjednik Bush je ovih dana čestitao američkim momcima kada je nazvao njihovog trenera Brucea i zaželio im sve najbolje u daljnjem natjecanju. No, vjerujemo da ni nakon toga većina Amerikanaca neće znati tko su Brad Friedel (golman) ili Landon Donovan (zaista talentiran mladić). Pogotovo kad uzmemo u obzir činjenicu da gornja granica plaće jednog profesionalnog nogometaša vrijedi oko 20000 $, a znamo da Ameri ne prilaze ni blizu nečemu što ne vrijedi bar miljardu. Da stvari budu gore, zemlja u kojoj je sudar znojnih košarkaških divova ili ogled dvojice boksačkih teškaša, nacionalni pojam, nikako ne može shvatiti zašto igrači mijenjaju majice nakon susreta. Kako piše danjašnji Jutarnji list, SAD-om kruže mailovi ovakvog sadržaja "Doista, što se događa s tim dečkima? Moramo li za doručkom gledati kako razmjenjuju i navlače znojne dresove". Iako ih njihovi nogometaši pokušavaju uvjeriti da je to ritual pokazivanja poštovanja prema suigraču, Amerikance kažu to previše podsjeća na mračno doba srednjeg vijeka kada su se ratnici vraćali s bojišta s neprijateljskim trofejima. Nije dakako samo američka publika nezadovoljna razmjenom dresova, nego čak i FIFA, koja je nakon zabrane gledanja ponovljenih snimaka na velikim ekranima (to bi valjda ugrozilo integritet ove ionako pomalo mafijaške organzacije) nego je naložila sportašima da nakon završetka tekme na brzinu pokupe stvari i odu. Njih naravno ne zanima  što netko želi vlažnu Figovu majicu, nego strah da će se možda ispod neke od tih majica pojaviti kakav religiozni, politički poziv ili, nedaj Bože, još gore, neka propagandana poruka koja nije na službenom popisu FIFA-e. Ipak, za kraj želim sreću američkim mladićima u ogledu protiv Nijemaca, koji su eto ni krivi ni dužni, doma zapostavljeni, u svijetu ismijavani (čak su protiv njih u Koreji organizirane i demonstracije) uspjeli doći tamo gdje ovo prvenstvo nisu došli ni Argentinci, ni Nizozemci, a ponajmanje Hrvati.