Sharon je premijer koji vjeruje samo u čist fajt. Sudjelovao je u svim izraelskim ratovima i za njega rat nije nikad ni prestao. On pokazuje samo ono što je u svom životu i viđao, a to je stalno nasilje, uz manje ili veće eskalacije sukoba. Njegova politička povijesti pamti i dane kada je bio ministar obrane 1982. godine, kada je potjerao Arafata u Tunis i izazavao eskalaciju sukoba sudjelovajući u pokolju dva palestinska izbjeglička kampa. Tada su ga sramno otjerali, a Sharon dolazi drugi put da kaže da je u pravu. Za njega postoji samo pobjeda.
Arafat se pak kao otac palestinske države našao u problemima oko ideje same države. Ako sada odustane u poznim godinama pod izraelskim pritiscima ode njegov san o državi. Sharon ga neće pustiti na miru dok ovaj ne pristane na više nego nepovoljne ugovore o naseljavanju novih Izraelaca na zapadnu obalu. Samo za podsjetnik ugovor isto obvezuje i arapske izbjeglice da zaborave na UN-ov ugovor iz 1948. godine po kojem se mogu vratiti svojim kućama. No njegova do sada više puta isprobana politika da silom odgovara na silu ovaj put je prešla u krvave samoubilačke napade kojih svakim danom ima sve više i više. Njegovu jakost i odlučnost od prije dvadeset godina preuzimaju mlađe, jače i još ekstremnije palestinske frakcije koje predvodi Hezbollah.
Gdje je kraj sukobima u ovom trenutku više je nego nemoguće odgovoriti. Nekada moćna američka diplomacija pod vodstvom Billa Clintona, jednostavno je posustala pod palicom Busha, kojem se mnogi podsmijavaju, ali mnogi ga se i pribojavaju. Bush još dolijeva ulje na vatru pozivajući u rat protiv Iraka što samo ujedinjuje Muslimane.
Znamo da se Palestinci neće predati, ali i da Izraelci neće prestati. Nije više pitanje tko je u pravu, a tko ne, nego tko će na kraju slaviti, a tko plakati.