Malo san se pripala kad mi je doša ovi pedeseti rođendan. Majke ti irudove, pedeset je teško i za izgovorit, a kamoli za proživit. Pogotovo kad tih pedeset proživiš na ovin nesritnin prostorima. Zna se da svakome rođenom ovdi ne gine bar jedan rat. A ako baš ima sriće pa i priskoči rat, neće priskočit podsjećanje na rat koje uvik traje sve do sljedećeg rata. Tako da je nama stalno rat. Rodija se ti prije rata, u ratu ili poslin rata, uvik si ratna generacija. Drugih generacija kod nas i nema.

U mojih pedeset je stalo bome dosta ratova. Čak i onaj prvi svjetski. Zato šta se moj bidni dida sića tog prvog svjetskog. Još nije bija uspija zaboravit nevolje iz toga rata, doša drugi svjetski. Taman mu se slegle malo traume iz drugog svjetskog, eto ti ovog zadnjeg, domovinskog.

Kad je doša taj zadnji rat, moj dida je u sebi već ima toliko ratova da je na vijest o novom ratu osta sidit mirno kraj peći u kužini, pućkajući svoj duvan. Možda mu je samo malo zadrhtala ruka i prsti žuti od duvana, a možda je to bilo samo zato šta je bija star.

Moja mater se sića gladi iz rata i poslin rata, sedmero dice, dida u zarobljeništvu, mater ih odgajala sama par godina, nije bilo kore kruva. Ni mojoj materi nije uspija završit onaj rat, jer je ciloga života ponavljala "Dico moja, doć će opet glad, ja vam govorim da oće".

Ja san mislila da pretjeruje s tim svojim ratnim paranojama, ali, evo, šta bi neki šaljivac reka, ako san paranoičan, to ne znači da judi ne traže kruv po kontejnerima..

Prvi svjetski, drugi svjetski, domovinski.

Sve je to u meni i u mojih pedeset. Mi na Balkanu smo ka pasi. Svaka nan se godina života zbog ratnih trauma računa ka najmanje tri. Po tome ja iman u stvari stopedeset. Sve je to u meni. Nekad gledan svog sina i bude mi žaj šta nije proba ono lipote šta su moje godine uspile ukrast. Jer, osim ratova, ja san živila i one osamdesete. Živila san i viru u čovika, u bratstvo i jedinstvo, šta god to značilo, u bolje sutra. Danas svi govoru da su to bili lažni ideali. Govoru da je na klimavin nogama bilo to naše jedinstvo. Meni u takvin prilikama dođe da se pobunim.

A onda se sitin kako smo se klali u ovome zadnjem ratu. Pa samo mučin. Znan da svako iz onih vrimena ima svoju istinu. I iz ovih isto. Moja istina iz ovih vrimena je da su nas jedan dan došli izbacit iz stana jerbo nan je na vratima od stana vrištalo pogrešno prezime. Moja istina iz onih vrimena je da san bila sritna i da se nisan bojala i da san virovala. Ali drugi imaju drugačije istine.

Bila san na primjer nedavno na jednoj konferenciji u Zagrebu šta je organizirala Documenta u okviru projekta “Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. godine do danas”. Cilj projekta je bija prikupit, zabilježit iskustva ljudi kroz sve povijesne bure i oluje na ovim prostorima. Kraj mene je sidija jedan čovik i počeli smo čavrljat čekajući početak konferencije.

- Što je Vas dovelo ovdje?

- Pa, ja sam dijete iz miješanog braka i svjedočila sam o iskustvima moje obitelji za vrijeme rata u Hrvatskoj. A Vi...?

- Moj djed je bio zatvorenik na Golom otoku. Umro je tamo.

I tako smo sidili jedno kraj drugog, taj čovik i ja, svako sa svojon verzijion onih vrimena u duši. On sa svojim mrtvim didom koji je ostavija kosti na Golom i ja s mojim didom koji je bija antifašista i najboji čovik kojeg san ikad, ikad znala u životu.

Na pauzi smo zajedno pili kavu. On je meni priča svoju priču, ja njemu moju. Na kraju smo jedno drugome pružili ruku i zaželili sve najbolje. Ima je dobre oči i rekla san mu “Žaj mi je zbog vašega dide.”
Proklet je ovaj Balkan. A opet, ja u sebi osjećan kako san svakom kapi krvi dil toga Balkana. Nekad mi je to drago, a nekad mrzin to u sebi.

Ima u meni svega. Dunava i mora, i štafeta, i ratova, i jama, i masovnih grobnica, i pisme, i bratstva i jedinstva i demokracije i sevdaha i klapske pisme i mora i soli i tužnih vrba i Zabranjenog pušenja i Idola i Azre i Olivera Dragojevića i moga lipoga grada i Bačvica i Smoje i Ćiće Senjanovića i Ferala i Darija Džamonje, ima i crkava i križeva i džamija i starog i novog Starog mosta u Mostaru i bijesa i tuge i gladi i obilja. Lipote i jada svakojakoga zbog kojih ponekad iman čudni poriv pustit “Nesanicu”, popet se na stol, plesat, plakat, smijat se i razbijat čaše do zore, do proklete, do predivne zore. Ja san hodajuća, sredovječna šizofrenija ovih prostora.

Ima u mojih pedeset godina života stopedeset godina vire, rata, jubavi i mržnje. Ima gladi koja mi ne pripada, mržnje koja mi ne pripada. Ima ideala koji su jednom bili stvarni, stvarni ka što je stvaran ovaj besmisao i praznina danas. Ovo tupilo. Ova zbunjenost nad zlom koje je šiknilo poput otrovnog gejzira iz kore balkanskog poluotoka i sve nas pošpricalo krvlju koja se neće nikada oprat. Krv koja će klizit niz naša lica, krv koja će nas gušit a čije ćemo kapljice ipak pohlepno skupljat i gutat kao da od njih, a ne od zraka živimo.

Kao da od njih, a ne od zraka živimo.