Božji šalteri za loptaše, pjesnike i za čabar - glavu!
"Daj mi, Bože - čabar blaga!", kaže, tako, naša narodna pričica, odomaćena posvuda gdje se shvaća riječ čabar. Protumačena drugim općeprihvaćenim regionalizmom to bi bio 'škaf' iliti veća, ali niska, drvena posuda s dvije uške, služi za vodu i za pranje, a uglavnom je zamašna. Nalazi se čabar i svim slavenskim jezicima (osim ruskom) i po tome je, vjerojatno (kako piše važni nam P. Skok), baltoslavenski i sveslavenski termin iz praslavenskog doba. E, kaže pričica, da je o jednom takvom čabru, prepunjenom zlatnicima i inom zvečećom valutom, možda draguljima ili što se već moglo zamisliti, jedan sirotan godinama i desetljećima sanjario. Kruha ili zlata bez motike - to nije ništa posebno. Mnogi sanjare o blagu koje im sa neba pada u krilo, a oni nit' orali, nit' se ikako trudili ("kad bih bio ja, bogataš!"), pa ne otkrivam nikakvu toplu vodu ako ovo navodim (a pročitat će se zašto). No, da u toga, navodnoga, svepodariteljskoga boga ima i ironije kazuje jedna druga pričica, u kojoj neki škrtac godinama moli svojega boga neka mu udijeli dobitak na lutriji. I tako, jedne noći, kad je opetovano tražio mukte sreću, otvoriše se nebesa (nešto kao one 'crvotočine u modernoj ZF) i glas velikoga brata promumlja: "Tražiš dobitak na lutriji već pedeset godina? Pa, kupi, napokon, barem - jednu srećku!"
Pustimo, sad, ovakve pučkoškolske pričice, kad je u Hrvatskoj baš moguće i da nam čabar bude pun blaga i da dobijemo na lutriji (ne kupujući srećke), jer je to - Božja volja!? Tako barem zaključuje naš eminentni večernjakovski pisac Milan Ivkošić (VL, 18. IX. o.g.) koji je u svojem neumjerenom ispisivanju već, očito, ostao bez ideja, pa se za njega može reći da je "došao ili pao u čabar". Naime, kad u članku pod naslovom "Zaboravit ćemo poraze košarkaša, nogometaša i Čilića, jer za naš sport radi - "Božja volja", onda je umalo stidno za jednoga takvoga intelektualca da pod otrcanim skutima patriotske euforije prodaje "Milanov novčić" oprosta, svima koji će i nadalje vjerovati u sportaše, unatoč njihovim aktualnim slabim/lošim rezultatima..., jer da nam je "sport najveća utjeha" (dakle, umjesto vjere u Boga i Majku Božju?; strašno je i pomisliti op. I.M.) Uspoređivanjem naših davnoprošlih sportskih uspjeha s istim takvim našim ratnim pobjedama, Ivkošić militarizira sport, a od rata pravi igru. "Uspjesi sportaša dolazili su kao emotivna duhovna obnova nacije, kao povratak vjere u ovu državu... a slavljenje hrvatskih sportskih pobjeda bila su nalik slavljenjima hrvatskih ratnih pobjeda." Dakako, od pisca u čabru teško je očekivati smisleno i sustavno teorijsko izvođenje ove usporedbe (koja bi ionako bila besmislena i pogrešna), jer on sve to piše pod dojmom navijačke euforije (u sportu i ratovanju) podilazeći masi (rekao bih prije - rulji) zaluđenih. A, taj, fakin', sport za njega je, ipak, samo - loptanje, tj, onaj infantilni nagon dodavanja, prebacivanja, šutiranja kakve lopte, mjehura, plastične igračke, nagon koji je lukavi moderni menadžment pretvorio u globalnu religiju. Ali, svećenici loptanja (koje NIJE SPORT), ustrajno se regrutiraju po seminarima VIP loža, pa poneki od njih nudi i prodaje i "Murti - Bing" pilule za prenošenje "svjetonazora" organskim putem (o čemu piše Czeslaw Milosz; 1911-2004.; Nobelovac 1980. g; u knjizi "Zasužnjeni um", i kod nas srećom prevedenoj!).
Evo kako djeluje ta pilula u verziji "Milanova novčića" (oprosta za sumnjičave): razočaranje skorašnjim neuspjesima naših sportaša (čitaj: dobacivača lopte iliti napuhanoga svinjskog mjehura) mi ćemo "preboljeti..., jer Božja volja stvara velike sportaše" (zar samo naše, a ne i tuđe?, op. I.M.)... "kao utjehu u nevoljama, siromaštvu i oskudici, što nam ih donose politička vodstva kojima, nesposobnima i pokvarenima, ni Bog ne može pomoći". Dakle na jednom nebeskom šalteru dotični gospodin bog dijeli licenciju za naše sportaše (sa 100 % garancijom za uspjehe), a na drugom šalteru - onom za sposobne i nepokvarene vlade - obješen je kartončić s natpisom "Žalim, kvota popunjena, već sam takvu licenciju dao drugim vladama, a hrvatska, sa svojim SDP-om na čelu, neka se žali sv. Petru!"
Ne bih se suviše šalio da ne uviđam kako ovaj bogobojazni kolumnist - koji je upao u čabar, pa mu bogobojaznost još jedina preostaje - i inače ne prodaje svoje pilule i novčiće. Tako se oglasio i povodom smrti A. Dedića, ali samo zato da se još jednom obruši na R. Šerbedžiju (svoju omiljenu metu). U notici (VL, 22.VIII. o.g.), "molitva za dušu čovjeka čije je djelo bilo molitva", on zamjera dotičnome glumcu što je, zatečen viješću o prijateljevoj smrti, u bolnom osjećanju ex abrupto rekao kako se "dogodila strašna smrt, smrt koja sve uništi, koja razori sve oko sebe, smrt koja te baci u beznađe", ali to po teološkom obrazovanju našega čabar-kolumniste nije bilo dobro rečeno. Ne ostavljajući (mojem drugaru) R. Šerbedžiji pravo da se osjeća kako mu je pravo, on njegov pogrešni "svetonazor" ispravlja ovako: "Za kršćanske vjernike, što su bili i Arsenovi roditelji, pravoslavci" (eto ga, ponovno Arsena želi načiniti 100 % pravoslavnim, da bi onda mogao to plačevnije uživati u svojoj tolerantnoj sućuti, premda je Arsenova majka bila katoličke vjeroispovijesti, što (mi) je Arsen milijun puta ponavljao, kao da je to uopće važno, op. I.M.), "osim što će obitelji i mnogim drugim nanijeti bol" (pa, to je isto rekao i R.Š., op. I.M.), "ta smrt Arsenova neće ništa razoriti (pa, to R.Š.. nije ni rekao, op.I.M.). "Po Božjoj odluci" (a liječnike se nije ništa pitalo, op. I.M.) "on je prešao u drugi život" (bla, bla, za babe koje sline s katekizmom u ruci, op. I.M.), "a s Božjim darom kao glazbenik i pjesnik" (evo, opet nam se daje na znanje, kako u božjoj administraciji postoji šalter za izdavanje tapije na talent, a taj šalter funkcionira još davno prije rascjepa Crkve na Istočnu i Zapadnu; je li? op. I.M) "stvorio je djela neprolazne vrijednosti što će ih smrt afirmirati na mnoge načine" (lako je hvaliti pokojnike i lasno je uživati u njihovim djelima ostvarenima za života; op. I.M.). "Takva smrt ne može bacati u ateističko beznađe, nego je razlog za molitvu." Evo, čemu je vodila ova invektiva na račun R. Šerbedžije: naime, samo da se dokaže kako su svi pravoslavci - automatski i ateisti. Ako ovo nije katolički fundamentalizam, a onda je poanta u pričici kojom sam otpočeo ovaj tekst. Naime, siromašku koji je vapio "čabar blaga" jedne se noći ukazala dobra vila (ili zla, tko bi znao sa ženama?) koja ga je uputila da neke olujne noći, kad se na nebu otvori 'crvotočina' proturi glavu kroz prozorčić svoje kolibice i da gromoglasno izrazi svoju želju, koja će mu biti i ispunjena (vjerovatnost je tolika koliko netko vjeruje da je vila nevina). I zaista, siromašak je hodao po svojoj izbici i stotine puta ponavljao rečenicu koju treba izgovoriti (čabar-blago), ali kad je kucnuo odlučni čas, savladala ga je trema i on je, s glavom izvan prozorčića zavapio: "Daj mi Bože - ČABAR-GLAVU". Tako se i zbilo, pa je ostao zaglavljen u prozorčiću, što je samo alegorija i kriv bio onaj koji pomisli da se to isto odnosi na našeg čabar-kolumnistu!
Lupiga.Com
Čitati ono što piše taj debeli Milan Ivkošić je doista mukotrpna rabota i autoru se divim na tom naporu, kao što sam mu se divio kada se svojedobno bavio "pismima seoskog župnika" u Glasu koncila. U svakom slučaju autor je vrstan i talentiran polemičar bio i ostao.