Nataša Bijelić članica je izvršnog odbora Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), feminističke organizacije koja se zalaže za unaprjeđenje društvenog položaja žena te ostvarenje spolne i rodne ravnopravnosti, kao i za puno provođenje svih zakona i međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava. Diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala iz područja roda na The London School of Economics and Political Science.

Zajedno s kolegom Amirom Hodžićem, Bijelić je uredila publikacije Siva zona: pitanje abortusa u Republici Hrvatskoj i Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji što je čini savršenom sugovornicom na temu ugroženog prava na pobačaj i neokonzervativnih prijetnji autonomiji ženskog tijela i prava na izbor. 

"Upozoravali smo da će nakon ograničavanja prava LGBT osoba, na red doći i ostale skupine 'nepoćudnih' i naše predviđanje se u potpunosti ostvaruje" - Nataša Bijelić (SCREENSHOT: etalks.tv)

Zadnjih tjedana ponovno se užario javni prostor oko pitanja pobačaja usred početka pro-life kampanje obilježene spotom „Želim živjeti“ na koji je sad već bilo puno reakcija, od pravobraniteljice Višnje Ljubičić do „male noćne inicijative“ čiji su aktivisti/kinje malo „preuredili“ anti-choice plakate. I CESI, organizacija u kojoj ste zaposleni, reagirala je kontra-spotom. Kako biste opisali situaciju u kojoj se trenutno nalazimo? 

- S obzirom na sve ovo spomenuto, trenutnu bih situaciju opisala kao „veliko finale“ u nametanju jednog fundamentalističko-klerikalnog stava vezanog uz pobačaj, gdje akteri koji se zalažu za ograničavanje ljudskih prava - neokonzervativne udruge i inicijative bliske katoličkoj crkvi - u maniri prokušanih američkih militantnih anti-choice metoda manipuliraju činjenicama, stigmatiziraju i diskriminiraju žene nazivajući ih ubojicama, vršeći time pritisak na javnost, ali i Ustavni sud koji uskoro treba donijeti odluku o Ustavnosti zakona o pobačaju. Prije nekoliko godina u vrijeme referenduma o braku, mi iz ljudsko-pravaških organizacija okupljenih oko Kampanje PROTIV upozoravali smo da će nakon ograničavanja prava LGBT osoba, na red doći i ostale skupine „nepoćudnih“ i naše predviđanje se u potpunosti ostvaruje. Na red su došle žene i njihovo zakonsko pravo na legalan i siguran pobačaj na zahtjev, a već sutra na redu može biti neka druga skupina građana i građanki čija će se prava htjeti ograničiti. Očito je da je konačni cilj neokonzervativnih nastojanja stjecanje političke moći i uključivanje katoličkih religijskih vrijednosti u javne politike i zakonodavstvo, što predstavlja napad na demokratski koncept sekularne države. Vidljivo je i da neokonzervativni akteri ostvaruju veći utjecaj nego što realno iznosi njihova brojčana snaga te da se zapravo radi o maloj, marginalnoj, ali vrlo dobro organiziranoj i financiranoj grupi zagovarača jedne fundamentalističke religijsko-političke agende. Evidentna je i „uvozna“ metodologija djelovanja, prvenstveno, američka, a možemo pretpostavljati da se radi i o inozemnom financiranju u što, naravno, ne možemo biti sigurni, jer je jedna od glavnih odlika ovih organizacija financijska netransparentnost. 

Kad je prije nekoliko mjeseci dignuta velika buka oko kurikuluma, izjavljivali ste da je seksualnost u njemu minimalno zastupljena i kako je očigledno da je prešućivanje ovih tema posljedica popuštanja radikalno konzervativnim udrugama i političkim strankama – kako se još sve ogleda ta popustljivost? 

- Točno, seksualnost je u kurikulumima zastupljena na vrlo konzervativan način i isključivo kroz medikalizaciju seksualnosti pa je naglasak stavljen na „odgovorno spolno ponašanje“, “upotrebu zaštite“, i „rizike od spolno prenosivih bolesti“. Ovakav jednodimenzionalan pristup isključuje druge važne dimenzije seksualnosti kao što su sociokulturna ili psihološka te zanemaruje važne aspekte kao što su primjerice osjećaji, vrijednosti, stavovi, zatim komunikacija, donošenje odluka i druge vještine važne u seksualnosti. Edukacija djece i mladih o seksualnosti nije samo prevencija spolno prenosivih bolesti i neželjenih trudnoća, nego i učenje o komunikaciji, osjećajima i seksualnosti kao izvoru užitka, ali i uklanjanje rodnih stereotipa i uvažavanje različitih seksualnih orijentacija. Ako govorimo o obrazovnom sistemu, onda je ta popustljivost vidljiva i u (ne)provedbi Zdravstvenog odgoja odnosno pogotovo tzv. „spornog“ modula „Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje“. Zdravstveni odgoj je uveden još 2012. godine i predviđeno je da se provodi kroz satove razredne nastave u opsegu do 12 sati godišnje i putem sadržaja koji već postoje u kurikulumu pojedinih predmeta. Proces njegovog uvođenja obilježio je snažan napad fundamentalističkih i klerikalnih institucija te organizacija na sadržaj kurikuluma u dijelu koji govori o spolnoj i rodnoj ravnopravnosti. Kao posljedica pritiska organizacija bliskih Katoličkoj crkvi i same Katoličke crkve došlo je do uvođenja apstinencijskih sadržaja u kurikulum Zdravstvenog odgoja i izbacivanja dijela stručne literature za nastavnike/ce koja je bila predmetom napada istih organizacija. U međuvremenu je provedena i evaluacija Zdravstvenog odgoja od strane Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja koja je ukazala na manjkavosti i propuste u provedbi te donijela zaključke i preporuke za poboljšanje provedbe, a te rezultate evaluacije ministarstvo nikada nije javno objavio. Danas, četiri godine nakon uvođenja Zdravstvenog odgoja ne postoje javno dostupni podaci o njegovoj provedbi, načinu monitoriranja provedbe te daljnjeg stručnog usavršavanja nastavnika/ca. Na temelju naših informacija i izvora s terena, on se uglavnom ne provodi, pogotovo ne teme vezane uz četvrti modul „Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje“. Stoga, pozitivnom smatram činjenicu da je nedavno Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora donio zaključak kojim poziva Ministarstvo znanosti i obrazovanja da Odboru dostavi izvješće o provedbi zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama za prethodne dvije školske godine. 

"Ultrakonzervativne udrugama i inicijative, s jedne strane manipuliraju religijskim diskursom, a s druge prisvajaju diskurs ljudskih prava istovremeno manipulirajući i njime" (SCREENSHOT: etalks.tv)

Zašto Katoličkoj crkvi i povezanim konzervativnim udrugama toliko smeta spominjanje termina rod i koji su izvori borbe protiv „rodne ideologije“? 

- Općenito rodna teorija i kategorija roda izjednačava se sa izmišljenim pojmom „rodne ideologije“. Pod pojmom „rodne ideologije“ njeni tvorci označavaju postignuća feminističkih, LGBTI i ljudsko-pravaških pokreta, kao i korpus akademskog znanja koji dekonstruira, uglavnom biološki utemeljene pretpostavke o kategorijama spola, roda i seksualnosti. Radi se o potpunoj manipulaciji, odnosno o alatu za zastrašivanje koji je skovala Katolička crkva, a nedavno se počeo naveliko koristiti i kod nas u Hrvatskoj pojavljujući se paralelno s neokonzervativnim organiziranjima i mobilizacijama u društvu. Dakle, pojednostavljeno, sve ono što nije muškarac, žena i heteroseksualna obitelj predstavlja, tzv. „rodnu ideologiju“, odnosno prema neokonzervativnoj interpretaciji, to znači negiranje muškosti i ženskosti, brisanje razlika među spolovima u cilju dokidanja spolova, promicanje homoseksualnosti, i preodgoj djece, odnosno obrazovanje koje nije u skladu s vjerskim i filozofskim uvjerenjima roditelja. Ili, u prijevodu, misli se na prihvaćanje osoba različitih seksualnih orijentacija i rodnog izražavanja, istospolnih i transrodnih obitelji, prihvaćanje seksualne edukacije u školama, prihvaćanje ravnopravnosti svih ljudi. Pojam rodne ideologije izmišljen je kako bi se osporila ljudska prava, posebno, ženska i LGBT prava, te pravni napredak učinjen na tom području, kao i da bi se zaustavio daljnji razvoj i ostvarivanje prava na seksualne i reproduktivne izbore. U posljednje vrijeme koncept „rodne ideologije“ doživljava kritike i iz teoloških krugova, a upućuje se i na ispraznost, selektivnost i neznanstvenost logike argumentiranja, kao i na nedostatno objašnjenje i manipuliranje pojmovima koje koriste Katolička crkva i njeni saveznici, autori/ce poput Gerharda Marschütza i Rebeka Anić. 

Konzervativne udruge preuzele su diskurs ljudskih prava pakirajući svoje ideje u „životne, a ne ideološke“ pa se tako bore za „nerođeni život u Hrvatskoj“, za „najranjivije članove“, a to su „nevidljive bebe“ te pro-life kampanju nazivaju „zadnjom velikom borbom ljudskih prava za jednu diskriminiranu skupinu ljudi“, tvrdeći da je sadašnji zakon koji regulira pitanje pobačaja u neskladu s vrednotama hrvatskog Ustava kao i da „Moje tijelo, moj izbor“ nije valjani argument za abortus. Koji su mogući načini odgovora na ovakav način borbe protiv autonomije ženskog tijela i prava na izbor? 

- Radi se o ultrakonzervativnim udrugama ili inicijativama koje, s jedne strane manipuliraju religijskim diskursom, a s druge strane prisvajaju diskurs ljudskih prava istovremeno manipulirajući i njime. U samim počecima pojave i djelovanja ovih organizacija, bila je vidljiva njihova nepripremljenost i nedostatak vještina potrebnih u zagovaraju vlastitih ciljeva koja je dolazila do izražaja u konfrontaciji s ljudsko-pravaškim organizacijama civilnog društva. Ali u posljednjih nekoliko godina, raste brojnost konzervativnih organizacija civilnog društva, a njihova pripremljenost i konsolidacija doseže zavidnu razinu što upućuje na proces pripreme i vanjsko „mentorstvo“. Ove organizacije preotimaju diskurs ljudskih prava i koriste demokratske procedure i mehanizme za vlastite nedemokratske ciljeve kao što su napadi na zdravstveni odgoj, građanski odgoj i pokretanje referendumske inicijative za zaštitu braka te najnovije, napadi na žensko pravo na izbor i legalan abortus. Argumentacija se uokviruje kao pitanje ljudskih prava s naglaskom na tradicionalne, kršćanske vrijednosti, a taktike i metode djelovanja i mobilizacije se uvelike mijenjaju pa uključuju i korištenje društvenih mreža i e-peticija, pravne akcije i tužbe, te zastrašivanje i difamaciju opozicije. Početni primjer ovog zaokreta u djelovanju predstavlja pokušaj zaustavljanja zdravstvenog odgoja u školama 2012. godine od strane grupe neokonzervativnih organizacija civilnog društva bliskih Katoličkoj crkvi i podnošenje ustavne tužbe vezane uz proceduralnost uvođenja seksualne edukacije. Međutim, ogroman zaokret u djelovanju ipak predstavlja neokonzervativna inicijativa „U ime obitelji“ koja je 2013. godine putem referenduma uspjela u Ustav Republike Hrvatske uključiti diskriminatornu odrednicu braka kao zajednice muškarca i žene. Osobno smatram da se takav „uspjeh“ postignut oko bračnog referenduma ne može više ponoviti, pogotovo ne u ovoj situaciji gdje se nastoji ugroziti pravo na izbor i dostupnost pobačaja. Mogući načini borbe i strategije djelovanja uključuju stalno i kontinuirano reagiranje na manipulacije i iskrivljavanje činjenica i obmanjivanje javnosti, zatim reafirmacija naše vlastite agende kroz umrežavanje i stvaranje novih savezništava, ali i efikasnije i inovativnije strategije i metode zagovaranja. Potreban je i proaktivan pristup osiguravanju podrške, povećanju broja saveznika i uključivanju građanstva oko ljudsko-pravaške agende vezane uz pitanja seksualnosti i reproduktivnog zdravlja. Također, tu je važna i uloga institucionalnih mehanizama gdje bi država trebala konačno prestati sa politikom i praksom narušavanja seksualnih i reproduktivnih prava te uvažiti preporuke CEDAW odbora i preporuke UN-ovog Povjerenika za pravo na zdravlje koje govore da je neophodno osigurati ženama neometan pristup uslugama vezanim uz reproduktivno zdravlje, odnosno pristup sigurnom pobačaju i kontracepciji te poduzeti neophodne korake u smjeru punog ostvarenja seksualnih i reproduktivnih prava žena. 

Nedavno je u Zagrebu u sklopu Human Rights Film Festivala održana tribina „U dobroj vjeri: vjernici koji žive svoju vjeru uvažavajući uvjerenja drugih“ u sklopu koje je prikazan film katoličke udruge vjernika laika Chatolics for Choice pod nazivom The Secret History of Sex, Choice and Catholics u kojem se, između ostalog, tvrdi da većina katolika zapravo ne prihvaća striktni nauk Katoličke crkve kad je riječ o seksualnosti i reproduktivnim pravima žena odnosno da ih jednostavno ignoriraju. U Hrvatskoj se na popisu stanovništva skoro 90 posto građana izjasnilo da su katolici – predstoji li nam još vidjeti kakva je zapravo situacija s razinom sekularnosti kod većinski deklarativnih vjernika u Hrvatskoj? 

- Ovaj događaj smatram izuzetno važnim i vrijednim jer je otvorio javni prostor za glasove progresivnih i liberalnih vjernica i vjernika što, također, predstavlja jednu od strategija kako se nositi sa fundametalističko-klerikalnim društveno-političkim agendama. Sasvim je jasno da deklarativno izjašnjavanje na popisu stanovništva i sama religioznost nemaju baš previše veze jedno s drugim. Sociološka istraživanja religioznosti govore nam da, iako religiozniji u većoj mjeri prihvaćaju tradicionalne vrijednosti, što se tiče učinka religioznosti na svakodnevni život, tu zapravo funkcioniraju liberalne, moderne vrijednosti. Te liberalne vrijednosti su posebno prisutne u sferi seksualnosti. Postoje podaci koji govore da mladi koji sebe smatraju religioznima imaju suprotne stavove o seksualnosti od onih koje zastupa njihova vjera i Crkva, odnosno imaju sekularne stavove. Za većinu religioznih mladih predbračni seksualni odnosi su prihvatljivi, velik dio njih koristi kontracepciju, mnogi odobravaju abortus, a protive se diskriminaciji homoseksualnih osoba, prihvatljiv im je razvod braka, veze s osobama koje su u braku, rađanje izvanbračne djece i život u izvanbračnoj zajednici - dakle sve ono što je u suprotnosti sa crkvenim naukom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Dražen Kokorić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".