Neil Datta, tajnik Europskog parlamentarnog foruma o populaciji i razvoju (EPF), napunio je u ponedjeljak veliku dvoranu Novinarskog doma prilikom tribine "Europski fundamentalizam protiv ljudskih prava: Tko, zašto, kako i čijim novcem napada europske vrijednosti?" u organizaciji Faktografa, a u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom, GONG-om i Centrom za mirovne studije.

EPF predstavlja kao organizaciju koja radi na poboljšanju reproduktivnog i seksualnog zdravlja te prava, ne samo u Europi, već i svijetu. Surađuju s članovima parlamenta, kako bi prikladnim zakonima, politikama i sredstvima adekvatno zaštitili reproduktivno i seksualno zdravlje i prava, pojašnjava Datta. 

"Svoje pravo, bazirano na religiji, smatraju nadređenim, važnijim od prava drugih ljudi" - Neil Datta (FOTO: Lupiga.Com)

Kada se, primjerice, u Hrvatskoj spominje "populacija" i populacijska politika, obično se misli na rađanje i borbu protiv "bijele kuge", koja će nas sve istrijebiti. Kako biste vi ljudima koji to očekuju od populacijske politike objasnili da su i zaštita reproduktivnih prava i kontracepcija - zapravo mjera takve politike, a ne depopulacijski pritisak?

- Mi u EPF-u čvrsto vjerujemo da svatko mora imati pravo planiranja svoje obitelji. To podrazumijeva odluku o tome tko će vam biti bračni partner, kada ćete osnovati obitelj i koliko djece želite imati, puno djece ili malo. Kontracepcija se, začudno, doživljava kao nešto što ide protiv demografskog rasta, a zapravo je suprotno. U Europi se može zamijetiti da države s vladama koje osiguravaju najviše informacija i najjednostavniji pristup kontracepciji u javnom zdravstvu, poput Švedske, Belgije i Francuske, imaju najviše stope nataliteta. Ako pogledate što kontracepcija radi dugoročno, to je daleko više od kratkoročnog efekta sprječavanja neželjene trudnoće. Ona parovima omogućava da imaju koliko god djece žele imati. 

Što je po vama glavni motor demografije u Europi? Je li to vezano za sigurnost žena na poslu, pristup vrtićima...?

- U Europi je to kombinacija različitih faktora, među kojima je i dozvoljavanje parovima da imaju onoliko djece koliko žele. Jedan od tih stupova je i dostupnost informacija i usluga potrebnih za planiranje reproduktivnog zdravlja. Drugi stup je ženska emancipacija - mogućnost da žena uđe i prilagodi svoj profesionalni život, kako bi on bio u harmoniji s obiteljskim životom. Ali to ne vrijedi samo za žene, već i muškarce, očeve. Porodiljni dopust i njima omogućuje da budu bolji očevi. Treći stup je otvorenost prema seksualnosti te medicinskom i znanstvenom napretku, kako bi se djeci osiguralo razumljivo, cjelovito seksualno obrazovanje. Ono je nužno da bi djeca bila svjesna razvoja vlastitih tijela, a sukladno tome će znati donijeti bolje, informirane odluke kao mlađi ili stariji tinejdžeri, ponašati se odraslo dok sazrijevaju. Otvorenost društva prema seksualnosti tu puno pomaže.

Kako neokonzervativne snage, često povezane s religijskim autoritetima, utječu na politike koje promiče EPF?

- Organizacije koje se spominju kao anti-choice, anti-ljudskopravaške, neokonzervativne ili kako ih već želite nazvati, pokušavaju utjecati na razne načine. Jedan od njih je širenje lažnih narativa, svojevrsno širenje lažnih vijesti (fake news). Primjerice, povezivanjem stvari među kojima nije utvrđena nikakva suvisla veza.

Poput povezanosti pobačaja i određenih tipova raka?

- Tako je, raka dojke. Tu imamo još jedno lažno izjednačavanje, odnosno povezanost broja pobačaja i stope nataliteta. Tvrdi se kako bi se eliminiranjem pobačaja te brojke pretvorile u nove, rođene bebe, ali to su neželjene, neplanirane trudnoće i povijest nas uči da će žene, u takvoj situaciji, pronaći način da ih prekinu. Dakle, pitanje nije hoće li se to dogoditi, već u kojim okolnostima i s kakvim posljedicama za zdravlje žene.

U svojim radovima spominjete da u Bruxellesu postoje lobiji, koji proizlaze iz ovakvih inicijativa što se protive izboru žene. Jesu li takvi lobiji i inicijative uvijek vezani za religijske organizacije ili samo dovoljno često da se stekne takav generalni dojam?

- Saznanja o tome mogu formulirati rečenicom, u kojoj su oba dijela jednako važna: sve anti-choice grupe su religiozne, ali sve religijske grupe nisu protiv prava na izbor. Dakle, sve anti-choice grupe su inspirirane religijom, samo je pitanje do koje mjere to pokazuju javno. U SAD-u je, primjerice, široko prihvaćeno da se to otvoreno pokazuje, ali u sekularnijim državama poput Francuske i Švedske, to je manje prihvatljivo pa se inicijative na pozivaju na religiju. No, ako zagrebete ispod površine, vidite da su iza njih iste ultrakonzervativne grupacije. 

Što smatrate njihovim najvećim pobjedama u europskim politikama i zakonima?

- Ne bih to sa sigurnošću nazvao trijumfom, koliko profesionalizacijom, koju su provele pogotovo u zadnjih pet godina. Sada imaju profesionalne lobiste, odvjetnike i pravnike, u svim važnim mjestima gdje se donose odluke i gdje je koncentrirana moć, kako u Bruxellesu, tako i diljem Europe. Također su poradili na umrežavanju i utvrdili infrastrukturu, pa su u stanju lansirati europske inicijative, primjerice građansku peticiju, s objektivnom nadom da će prikupiti milijun-dva potpisa, kako bi s njima izašli pred institucije EU sa svojim zahtjevima. Drugo polje na kojemu se vidi njihov napredak je infiltracija ultrakonzervativnih nazora u srednjostrujaške politike pojedinih zemalja EU. Vidjeli smo to u Poljskoj, u Mađarskoj, a sada vidimo i zabrinjavajuće znakove ovdje u Hrvatskoj. 

Faktografova tribina "Europski fundamentalizam protiv ljudskih prava" na kojoj je govorio Datta napunila je HND (FOTO: CMS)

Poznato vam je da je Hrvatska u fazi pisanja novoga zakona kojim će se urediti pitanje pobačaja.

- Da, znam da se to događa nakon dugogodišnjeg odlučivanja Ustavnog suda. Odluka je donesena u zadnjih nekoliko mjeseci i obvezuje parlament na razjašnjavanje određenih područja vezanih za pobačaj.

Trenutno je sve otvoreno. Ustavni sud je kazao da ne možemo zabraniti pobačaj, međutim moguće ga je ograničiti. Na koji bi se način civilno društvo, koje se zalaže za izbor žena, trebalo nositi s ovim pitanjima uoči donošenja zakona, po vašem mišljenju?

- Bit će napora da se nametnu restrikcije, koje neće izgledati kao restrikcije, već izgledaju kao legitimne metode, a već ih spominju organizacije poput "U ime obitelji" ili slične njima. Sve su one već p(r)okušane u drugim zemljama, zato će te restrikcije biti lako prepoznati u njihovom stvarnom obliku. Primjerice, to je prigovor savjesti zdravstvenog osoblja, možda i čitavih institucija, jedinica lokalne samouprave ili administrativnih tijela. To je jedno područje. Drugo su rokovi čekanja i odlaganja postupka. Kada žene zatraže prekid trudnoće, moguće je da će im se govoriti da pričekaju određen period vremena. Treće je obvezno savjetovanje: u trenutku kada žena zatraži pobačaj, ona će biti prisiljena na razgovor o vlastitom privatnom životu s nekom osobom, koja će biti nadležna da potvrdi je li to ispravna odluka ili nije. Bit će niz različitih pokušaja ograničenja, koje morate prepoznati, a na feminističkim grupama je da vide koje je kompromis po pitanju prekida trudnoće prihvatljiv. 

Trenutno se privodi kraju jedna peticija koja se protivi pravu žene na izbor, ali sam tekst u osnovi pita jeste li za zaštitu života prije rođenja te posebnu zaštitu trudnica. Pored toga je istaknuta mala zvjezdica, koja omogućuje anti-choice organizaciji što prikuplja potpise da koristi vaše podatke za promociju svojih ideja, uz napomenu da će biti kršćanske. Kad pogledate sâmo to pitanje u obrascu, ispada da bi to potpisao bilo tko, jer zvuči u potpunosti plauzibilno, kao i većina stvari koje dolaze iz takvih inicijativa. Kako polemizirati s takvim "pozitivnim" narativom, koji "nije za zabranu" već "za zaštitu", a iza kojega se krije dokidanje temeljnih prava?

- Stvar je u tome da su ultrakonzervativne, religiozne grupacije u zadnjih deset do 15 godina odustale od otvorenog, javnog stava protiv pobačaja. Jasno im je da je to nemoguće i da je to bitka koju su izgubili. No, razvili su novi, umilniji i proaktivniji narativ, koji se svodi na to da oni govore kako su za život. Svi smo mi za život, samo ga oni definiraju od trenutka začeća do prirodne smrti. Ako ste za takvu definiciju života, onda ste i protiv pobačaja i određenih vrsta kontracepcije, ali to ne morate izgovoriti. Kao i u pitanju braka - oni su za brak. Svima se nama brak sviđa, samo njihova definicija braka je tradicionalna, patrijarhalna, heteroseksualna, zbog čega su iz njega isključeni određeni ljudi. Oni su također za vjerske slobode. Svi mi cijenimo slobodu vjeroispovijesti, međutim, ono što takve grupe smatraju vjerskom slobodom znači da pojedinac kao religiozna osoba ima pravo derogirati, kršiti zakone kojima se sprječava diskriminacija. Dakle, svoje pravo, bazirano na religiji, smatraju nadređenim, važnijim od prava drugih ljudi. To se dobro vidi na primjeru prigovora savjesti.

Međutim, Europski sud za ljudska prava (ESLJP) još uvijek ta prava ne prepoznaje nadređenima, iako je pod stalnim pritiscima.  

- Točno. Ultrakonzervativne grupe imaju strategiju da vjerske slobode dožive uspjeh na tom sudu. Jedan od nedavnih primjera je spor oko prigovora savjesti u reproduktivnoj medicini u Švedskoj.  U Švedskoj, ako ste ginekolog ili babica nemate pravo na prigovor savjesti u pitanjima pobačaja, jer ste izborom specijalizacije izabrali ulazak u tu profesiju i mogućnost da ćete sudjelovati u prekidu trudnoće. To je dio posla. Ako vam se to ne sviđa, niste morali postati ginekolog, babica ili opstetričar. Brojne su anti-choice grupe testirale ovaj zakon, ali su gubile, najprije kod pučkog pravobranitelja, pa na lokalnim sudovima, pa nacionalnim sudovima, e kako bi došli do saslušanja na ESLJP-u. Predviđam da će Europski sud presuditi protiv te vjerske argumentacije, međutim, takve organizacije dobivaju na prestižu samim vođenjem tih postupaka u Strasbourgu. 

Sudeći po vašem iskustvu, smatrate li da je većina ovakvih inicijativa za ili protiv EU?

- Ono što sam mogao uvidjeti jest da u svim tim ultrakonzervativnim, anti-choice grupama postoji jak anti-EU, antiestablišmentski i antielitni sentiment. One "surfaju" na valu populizma, odbacujući tradicionalne političke klase. Njihova se argumentacija sastoji od kritiziranja nadnacionalnih organizacija, poput EU ili Ujedinjenih naroda, koje se vode poveljama o ljudskim pravima i zato često idu protiv njihovih želja. Zbog toga ih optužuju za nelegitimno ponašanje i protiv su internacionalnih institucija.

Međutim, dok se one ne uruše, prilagođavaju im se. 

- Upravo tako. One se protive EU i nadnacionalnim institucijama, ali su tijekom godina izgradile infrastrukturu, kako bi ih iskoristile za vlastite ciljeve. 

"Anti-choice i neokonzervativni nazor često se poklapa s reakcionarnim stavovima u sferi ekonomije" (FOTO: Lupiga.Com)

Smatrate li da te organizacije zanimaju samo pitanja ljudskih prava ili ona dolaze u kombinaciji s idejama iz drugih područja, recimo, tržišnim fundamentalizmom ili poricanjem klimatskih promjena?

- Uočljiva je određena konvergencija interesa. Kada je riječ o društvenim temama zamjetno je poklapanje anti-choice i neokonzervativnog nazora s nekim veoma reakcionarnim stavovima u sferi ekonomije. Radi se o tvrdim desnim perspektivama, ultraliberatijanskim u smislu ekonomije, pristupu koji bi se mogao nazvati hiper slobodnotržišnim. I da, to ide rukom pod ruku s delegitimiziranjem pitanja koja otežavaju ili onemogućavaju tu vladavinu slobodnog tržišta, u što spadaju i klimatske promjene. 

Fundamentalisti slobodnog tržišta i poricatelji klimatskih promjena, barem u SAD-u, su dosta vidljivo isprepleteni kroz različite institute, fondacije i think-tankove.

- Upravo tako. To je hiperlibertarijanska ekonomska perspektiva koja zahtijeva da se država ne miješa u većinu aspekata vođenja ekonomije, uključujući ekološke standarde. Najbolji način za podrivanje uloge vlada u osiguravanju ekoloških standarda je poricanje da problem uopće postoji. Zato i poriču klimatske promjene. 

No, postoje li zabilježene financijske poveznice koje bi tom paktu tržišnih fundamentalista i poricatelja klimatskih promjena priključile i svjetonazorske ultrakonzervativce?

- Moram ovdje reći da nisu sve anti-choice i ultrakonzervativne grupe poricatelji klimatskih promjena ili ultraliberali. Neke se po tim pitanjima ne izjašnjavaju i  fokusiraju se isključivo na pitanja izbora. No, tu treba reći i da je financiranje tih organizacija vrlo mutno. Teško je sa sigurnošću utvrditi odakle novac dolazi, iako imamo određenu predodžbu kako se financiraju. U SAD-u je objavljeno nekoliko knjiga o tome kako neki vrlo bogati pojedinci, u principu milijarderi, koji financiraju određene socijalno konzervativne ideje i kandidate koji imaju izrazito slobodnotržišnu orijentaciju i ne žele da se vlada miješa putem regulacije. Ti su ljudi sada u Bijeloj kući.

Kada govorimo o financiranju neokonzervativnih skupina, u Hrvatskoj mi uredno slušamo da im sve financije dolaze "od građana" i da imaju mnoštvo volontera. Bismo li to čuli i van Hrvatske i kako se uopće postaviti prema takvom "argumentu"?

- Postoji određeni anti-choice krajobraz financiranja. Kad je u pitanju to privatno financiranje, pogotovo pokreta odozdo, uvijek ćete čuti da to financiraju građani. Da, čuli biste to i van Hrvatske. Kod nekih grupa vidim da je to točno, pa se ne može u svim slučajevima tvrditi da ih ne financiraju građani svojim donacijama. Međutim, brojne se skupine financiraju novcem bogatih pojedinaca, konzervativaca ili putem određenih privatnih fondacija. Teško je reći koje se organizacije kako financiraju, no poznato je da u Meksiku ovakve inicijative financija Carlos Slim, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Tu su i ruski oligarsi, od kojih su neki vrlo bliski Vladimiru Putinu, primjerice Konstantin Malofeev i njegova fondacija St. Basil. Obiteljska kraljevska fondacija Katara također financira ovakve inicijative. U Francuskoj postoji fondacija nazvana po akademiku Jeromeu Lejeuneu, koja također financira socijalno konzervativne ideje i homofobne pokrete.  

Što smatrate glavnim motivom tih bogatih financijera?

- Teško je govoriti o motivaciji drugih ljudi, ali to mogu biti zajedničke vrijednosti, kao i konvergencija interesa, o kojoj sam govorio, koja vodi financiranju kandidata koji su društveno konzervativni i ekonomski reakcionarni. 

Kako komentirate medijsku strategiju tih ultrakonzervativnih inicijativa? Pokrenut je niz novih medija neokonzervativnih medija, od Breitbarta do Narod.hr-a, a ranije ste spominjali širenje lažnih vijesti kao oruđe u njihovoj borbi.

- Budući da imaju ograničen pristup srednjostrujaškim medijima, prisiljeni su na razvoj vlastitih medija, gdje se manje provjerava i važe istinitost njihovih tvrdnji. To je normalna strategija: ako imate poruku koju želite komunicirati, a tradicionalni putevi nisu otvoreni, pronalazite nove. Osnivanje medija je danas jednostavnije i jeftinije nego ikada prije. Kada se stavim na njihov položaj, to mi je potpuno logično.

Postoji li način da se publika, po vama, orijentira u tom bazenu, gdje plivaju i lažne vijesti, bez da se ograniči sloboda govora i novinarstva?

- Ograničavanje slobode govora i tiska sigurno ne želimo. Najnoviji događaji koji se tiču razvoja medija i nicanja novih izvora informiranja podsjećaju me na ono što se zbivalo nekoliko desetljeća unatrag s cigaretama i brzom hranom. Bilo je potrebno vrijeme da ljudi shvate da to nije dobro za njih. Ljudi i dalje puše, ali kada zapale cigaretu znaju da ne čine dobro svom zdravlju, kao ni odlaskom u McDonald's. Nadajmo se da će proći samo nekoliko godina dok si ne priskrbimo alate za nošenje s lažnim vijestima, koje nam nadiru preko društvenih mreža i raznih medijskih organizacija. Problem je u tome što ljudi uživaju u čitanju tvrdnji koje osnažuju njihove predrasude. Kako izaći iz tog balona je izazov, jer se svi nalazimo u svojim nekim tunelima koje moramo naučiti nadići. Uvijek se tu kombinira nešto istine s lažima, tako da se te istinite tvrdnje samo koriste za legitimiranje lažnih dijelova teksta. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"