Više od 2.000 vjernika i vjernica u manje od 24 sata potpisalo je peticiju „Ne u moje ime“ kojom se iskazuje jasno nezadovoljstvo vjernika prema nekim anomalijama u hrvatskom društvu. U peticiji je to objašnjeno ovako: „U posljednje vrijeme u našoj javnosti sve su glasnije osobe u Crkvi i udruge koji u svom programu navodno imaju obranu kršćanskih vrijednosti, a koji ne zastupaju stavove mnogih kršćana premda se tako predstavljaju. Biskup Košić i njegovi istomišljenici ne govore u moje ime kada siju govor mržnje prema drugima, kada veličaju zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku i zalažu se za pozdrav 'Za dom spremni'. Ne želim da se u moje ime iskrivljuje kršćanska istina i propagiraju politike mržnje i isključivosti koje su suprotne porukama Evanđelja. Udruge poput Vigilare, U ime obitelji i sličnih ne govore u moje ime kada se zalažu za promjene zakona kakve bi ugrozile najranjivije skupine društva, posebice žene, a ne za kršćansku, milosrdnu ljubav“

Prva osoba koja je potpisala peticiju je Jadranka Brnčić, znanstvenica zaposlena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje predaje hermeneutiku primijenjenu na Bibliju, dok na Teološkom fakultetu „Matija Vlačić Ilirik“ u Zagrebu drži izborne kolegije vezane uz spregu Biblije i kulture. Autorica je više studija, eseja i knjiga na temu kršćanstva - „Anđeli“ (Kršćanska sadašnjost, 1998.), „Vezan u snop života“ (Mozaik knjiga, 2002.), „Biti katolik još“ (Golden marketing, 2007.), „Svijet teksta. Uvod u Ricœurovu hermeneutiku,“ (Naklada Breza, 2012.), „Franjina Pjesma stvorenja“ (Svjetlo riječi, 2012.), „Zrno gorušičino. Interpretacija odabranih biblijskih perikopa“ (Ex Libris, 2013.). O nekim neuralgičnim točkama u Katoličkoj crkvi često piše u kolumnama na portalu Autograf.hr, a povodom peticije s njom smo poveli opširan razgovor.

"Vjernici koji ne žele biti 'ofce', osjećaju se kao izgnani iz vlastite Crkve" - Jadranka Brnčić (FOTO: Privatna arhiva)

Prva ste potpisnica peticije „Ne u moje ime“ koja je u samo jednom danu prikupila više od 2.000 potpisa. Tko je i zašto pokrenuo peticiju?

- Prva sam potpisala zapravo slučajno: čim sam saznala da je peticija pokrenuta, bila sam u prigodi da odmah otvorim stranicu i – stavila svoj potpis. Ispalo je da je prvi. Peticiju je pokrenula skupina katolika koji već dugo osjeća potrebu javno očitovati svoje neslaganje da osobe kao što je biskup Vlado Košić i udruge kao što su „Vigilare“ ili „U ime obitelji“ stavljaju i njih pod zajednički nazivnik „mi katolici“. Budući da su različite razine neslaganja: od negodovanja do zahtjeva za zakonskim sankcioniranjem zbog širenja govora mržnje i isključivosti, nije ni nas potrebno imenom i prezimenom svesti pod neko jednoznačno „mi“, osim možda pod „mi“ koncilskih katolika. Čini mi se da svrha peticije nije tek izraziti neslaganje, nego i prepoznati se međusobno te dati crkvenoj hijerarhiji i široj javnosti do znanja da postoje i drukčiji katolici od onih koji su okupirali javni prostor. Sudeći po broju potpisnika, ima anonimnih vjernika koji svoju pripadnost katoličkoj vjeri ne poistovjećuju s nacionalnom pripadnošću, a život u skladu s odabranim moralom ne vežu uz potrebu da taj moral zakonski nameću svima. 

Iako se radi o osobnoj stvari, za koju nikada nije pristojno pitati, s obzirom da ćete nakon ovog intervjua sigurno biti „optuženi“ da uopće niste vjernica, ipak Vas moramo pitati - jeste li vjernica? 

- Ako sam potpisala peticiju na kraju koje je stavljen potpis „Vjernice i vjernici u Republici Hrvatskoj“, onda je za pretpostaviti da jesam. Premda sam već, budući da otvoreno pišem o neuralgičnim točkama Katoličke crkve kojoj pripadam, mnogo puta doživjela optužbe da nisam ... No, što uopće znači biti vjernik? Iza peticije zapravo stoji to pitanje, a onda i odgovor da ne postoji jednoznačno određenje. Postoje vjernici koji svoju religioznost doživljavaju uglavnom kao svojevrstan folklor i identifikaciju s grupom, štoviše narodom u kojem se većina ljudi deklarira kao katolici; potom oni koji vjeruju u Boga, pri čemu je Bog određen koncept oblikovan tradicijom teoloških tumačenja; a onda i oni koji vjeruju Bogu, odnosno čija je vjera iskustvo trajno otvoreno propitivanju. Rekla bih da pripadam ovoj trećoj skupini.

Što vidite kao cilj udruga poput Vigilarea i U ime obitelji? Je li njihov isključivi cilj osigurati što važniju ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj?

- Da, čini mi se da je glavni cilj tih udruga usmjeriti društvo u pravcu prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve tako da ona određuje moralne vrijednosti društva i da društvo, koje je inače multikonfesionalno i pluralističko, bude primorano ravnati se prema usko shvaćenom katoličkom svjetonazoru. Pod izgovorom obrane kršćanskih vrijednosti te udruge ulaze u sve, a ponajprije u političke strukture društva, agresivno šireći crkvenu moć s uvjerenjem, možda i iskrenim, da tako učvršćuju i sadržaj poslanja Crkve. Međutim, teokratske države, znamo, ugrožavaju građanske slobode, uključujući i slobodu samih vjernika: ničiju savjest ne mogu i ne smiju određivati zakoni juridičkoga reda.

"Čini mi se da je glavni cilj tih udruga usmjeriti društvo u pravcu prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve tako da ona određuje moralne vrijednosti društva" (FOTO: Hina/Daniel Kasap)

Zašto takve udruge nastupaju ne samo kao da govore u ime svih katolika ove zemlje, nego kao i da imaju tendenciju da sve, koji ne misle kao oni, prikazuju kao neprijatelje ove države, Crkve, vjere, naroda…

- Mi smo se vratili u stanje predmoderne zbog izostanka prirodnoga tijeka sekularizacije prekinute ratom. Ne samo da zdrav i zreo sekularizam nije zaživio, nego Katolička crkva preuzima političke funkcije sekularizma, a politika religijske mehanizme. Pritom Crkva sekularizmu nastoji oduzeti njegovu političku legitimnost, a politika religiji umanjuje njezin duhovni potencijal. Kako u mladoj demokratskoj državi dati prostora vjernicima u javnom političkom prostoru tek nam je učiti. Spomenute udruge u takvoj situaciji inteligentno i netransparentno manipuliraju stereotipima, negativnim projekcijama i kolektivnim mobilizacijama. Ideologizacija religije, odnosno politički katolicizam kakvom smo svjedoci, ono „sveto“, inherentno religijskom poimanju svijeta, shvaća kao identitarnu pripadnosti, a s time je povezano i prozivanje i proizvodnja neprijatelja. Svaki identitet se hrani neprijateljstvom prema onom od čega se razlikuje, pa, ako treba, neprijatelje pritom i izmišlja. Vjera je, pak, barem ona kakvu Isus svjedoči, upravo sloboda od ma kakvog identiteta, izuzev onoga ljudskog.

Kolika je uloga tog famoznog Opus Deia u ovoj konzervativnoj revoluciji kojoj smo svjedoci?

- U dokumentu „Gaudium et Spes” Drugi Vatikanski koncil nije zamislio ulogu Crkve kao korištenje moći. Njegovo programatsko nadahnuće bilo je htjeti dijeliti radosti i nadanja čovječanstva. Papa Ivan Pavao II. ga je brzo preveo u dvostruki sukob s neprijateljskim snagama kršćanskoj poruci: s ateističkim komunizmom, a potom sa zapadnjačkim sekularizmom. A da bi proveo svoj temeljni projekt, doktrinarnu i moralnu restauraciju Crkve, trebala mu je provedbena instanca. I našao ju je među imućnim i utjecajnim pripadnicima pokreta „Opus Dei“. U Hrvatskoj je Pokret prisutan još od osamdesetih godina prošloga stoljeća te unatoč tomu što ga je Služba za zaštitu ustavnog poretka 2000. godine proglasila opasnim po državu, službeno je registriran 2003. godine. Da bi se saznalo kolika je njegova uloga u „konzervativnoj revoluciji“ trebalo bi imati uvid u popis organizacija koje ju financiraju. „Opus Dei“ je, čini se, tek jedan mali ud u tom tijelu što ga nazivam – Octopus Dei.

Čini se kao da su žene posebna meta te „revolucije“, kao da je cilj oduzeti im prava za koja su se mukotrpno borile i namijeniti im ulogu ponizne kućanice, majke i poslušne supruge.

- Biti ponizna kućanica, majka i poslušna žena po sebi nije ništa loše. Naprotiv. No, pitanje je kako definiramo što je to poniznost i poslušnost. U interpretacijama neprijatelja zalagatelja za ženska prava prije je riječi o podložnosti, o „drugotnosti“ žena. Osim što se vraćamo u cjelokupni mentalni sklop predmoderne, pa se dovode u pitanje i ona područja ravnopravnosti koja su nam se činila dobivenima, razlog mržnje prema feminizmu i rodnoj teoriji možda se skriva i u činjenici, s jedne strane, da je u Crkvi mizoginija imala dugu povijest, a s druge strane, da su feminizam i rodna teorija ušli u širi politički prostor iz ljevičarskih, sekularnih krugova, što bi, valjda, već po sebi a priori trebalo biti sumnjivo, pa se i ne propituju možebitne dobrobiti tih perspektiva. No, opasnost nije toliko u tomu što muškarci hoće ponovno učvrstiti svoju mušku dominaciju, nego u tome što žene na to, čini se, nerijetko pristaju.

"Crkva je odjednom postala toliko javno uposlenom i uspostavljanjem političkog saveza s državom, da se činilo kako će za vrlo kratko vrijeme nadoknaditi višedesetljetnu društvenu potisnutost i stigmatiziranost" (FOTO: Lupiga.Com)

Bivšeg predsjednika Ivu Josipovića će tužiti jer je ustvrdio da Hrvatska nije „katolička džamahirija“. Što vi tu vidite kao problem? Smeta li tužiteljima to što Hrvatska još nije „katolička džamahirija“ ili to što netko negira da Hrvatska već jeste „katolička džamahirija“?

- Tužiti gospodina Josipovića za opasku koju je napisao na svojoj Facebook stranici čini mi se besmislicom, osim ako pripadnici udruge Vigilare nemaju drugih, političkih razloga zašto bi to htjeli učiniti. Bivši predsjednik, naime, u svakoj prigodi zagovara sekularnu državu – premda pritom nema ništa protiv vjere i vjernika – i vjerojatno je to ono što ih najviše smeta. Ne toliko vezanje katoličanstva uz „džamahiriju“ kao „zločinački islamistički režim“, što, uostalom, ona, bez obzira na izvedbu, i nije jer znači naprosto: „svenarodna republika“. 

Kako objašnjavate da Katolička crkva ne vidi nikakav problem u tome što neki njeni biskupi, a o nižem kleru, da i ne govorimo, neprestano veličaju ustaški režim, koriste govor mržnje i javno šalju poruke koje su potpuno kontradiktorne kršćanskom nauku.

- To je teško razumjeti svakom koncilskom kršćaninu. No, motreći iz današnje situacije, čini se da je prihvaćanje zaključaka i nadahnuća Drugoga vatikanskog koncila bilo mnogo manje nego je to izgledalo slušajući koncilske ljude u Crkvi: Tomislava Šagi-Bunića, Josipa Turčinovića, Bonaventuru Dudu, Željka Mardešića i druge. Naime, do naroda i njihovih župnika nisu stizale, a kamoli se ukorjenjivale koncilske novosti i elitistička oduševljenja. Tamo je vladao krut tradicionalizma hranjen vjerom kao alternativom marksizmu i njegovoj državnoj prisili, a marksistička demonizacija religije samo je ojačala njezin politički potencijal. Naglo afirmirana, Crkva je odjednom postala toliko javno uposlenom i uspostavljanjem političkog saveza s državom, da se činilo kako će za vrlo kratko vrijeme nadoknaditi višedesetljetnu društvenu potisnutost i stigmatiziranost. Vrijeme postsocijalizma u Hrvatskoj vrijeme je trauma, zaglavljeno između ideoloških obećanja budućnosti i traumatičnih, ništa manje ideologizacijskih suočavanja s prošlošću, čije nemani opet izlaze na površinu. Koliko je „simpatija“ klera prema ustaškom režimu raširena teško je znati, ali je sve vidljivija zato što su „simpatizeri“ agresivniji i glasniji. 

Kako je moguće da vjernici u ovoj zemlji pristaju na takve poruke koje im dio klera upućuje, a koje su nedvojbeno poruke mržnje? Ova peticija je zapravo jedan od vrlo rijetkih znakova da se ne slažu s time.

- Vjernici su uglavnom naučili biti pasivnima. Takvim katolicima dovoljno je da budu podložni uputama svojih pastira: da kimaju glavom i šute radeći po svome i ne misleći o tom. Da budu naprosto „ofce“. Glasovi „direktora savjesti“, kako se govorilo u 18. stoljeću, upozoravaju ih da su Hrvati katolici i katolici u Hrvatskoj „dobri Hrvati“, a svi drugi njihovi neprijatelji. Vjernici koji ne žele biti „ofce“, osjećaju se kao izgnani iz vlastite Crkve jer još uvijek je prilično nezamislivo u lijepoj našoj da vjernici budu obrazovani, da mogu pristajati uz tzv. lijeve političke opcije, da umiju razlikovati odluke vlastite savjesti od sekularnih zakona, da ne žele nikoga isključivati ili diskriminirati ... Pa ni vjernike kojima je dovoljno da nedjeljom u crkvi pokažu svoju ulickanu obitelj čiji članovi se svađaju preko tjedna. Pa ni one uniformne liberalne progresiste koji ne prihvaćaju da bi i među katolicima moglo biti ljudi koji misle svojom glavom i koji ne žele živjeti pod tiranijom opasnoga mediokriteta. 

"Kao da se čeka da pontifikat pape Franje prođe, pa da papom postane opet jedan europocentričan, restauratorski kardinal koji će voditi Crkvu utabanim stazama" (FOTO: Lupiga.Com)

Zanimljivo je primijetiti kako se u Hrvatskoj svećenici uglavnom gotovo ni ne obaziru na poruke koje papa Franjo redovno upućuje. Čini se kao da je ovaj papa kod hrvatskih „pastira“ potpuno neomiljen i da im se nimalo ne sviđaju promjene koje on donosi.

- Papa Franjo nije omiljen među našim klerom iz niza razloga. Odgađa kanonizaciju Stepinca, no to ne čini zbog upitanosti o njegovoj svetosti, nego o njegovom simboličkom ulogu u politički katolicizam današnje Crkve u Hrvatskoj. Ne vjeruje u međugorsko čudo zbog načina na koji pojedini svećenici znaju manipulirati Gospinim porukama. Skeptičan je prema nacionalizmu jer on ne može, kao partikularan, biti ponad onog općeg, katoličkog. Ne prihvaća mit o Hrvatima kao predziđu kršćanstva jer ne želi održavati zidove, nego graditi mostove. Postavlja „nedržavotvorne“ biskupe zato što funkcija i poslanje biskupa i nije da budu „državotvorni“. Prihvaća ono najbolje iz naslijeđa teologije oslobođenja ne da bi afirmirao marksizam, nego da bi se, u Kristovu duhu, aktivno zalagao za obespravljene, među njima i muslimanske izbjeglice i druga, ne-ljudska stvorenja s kojima dijelimo zajednički dom na Zemlji. Koliko ozbiljno Crkva u Hrvatskoj shvaća zahtjeve koje pred nju stavljaju inicijative pape Franje svjedoče već činjenice koliko se piše i govori o njima. Vrlo škrto i često krnje iako članovi crkvene hijerarhije često s ponosom ističu vjernost i odanost papama kroz povijest, i to vjerojatno više zbog njihove naklonosti Crkvi u Hrvatskoj, a manje zbog njihova angažmana na razini cjelokupne Crkve. Oko inicijativa pape Franje vlada uglavnom šutnja ili tek pristojno pozivanje na njega kada govori o općim stvarima veće rečenima ranije. Stječe se dojam kao da se čeka da njegov pontifikat prođe, pa da papom postane opet jedan europocentričan, restauratorski kardinal koji će voditi Crkvu utabanim stazama. 

Ovih dana se govori o moliteljima na granicama, koji valjda imaju namjeru molitvama spriječiti izbjeglice da ne pokore ovu zemlju i da njome ne zavlada islam. Koliko ima kršćanskog u tome što oni rade?

- Je li to uopće potrebno komentirati? Nisu li izbjeglice u situaciji u kakvoj su bili Isusovi roditelji, Marija i Josip, kada su bili primorani bježati u Egipat? Nije li Isus (u Mateja 25, 40) rekao: „..što god učiniste jednomu od ovih najmanjih, i meni učiniste“. Ili (25,45): „..što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste“?

Također, zadnje vrijeme, sve glasniji su oni koji tvrde da Hrvatska zapravo nije sekularna država. Kako vi gledate na to „pitanje“?

- Prvo, Hrvatska jest sekularna država po Ustavu, i tko bi to htio negirati, morao bi rušiti Ustav koji jamči u pluralističkom društvu ravnopravnost svih građana pred zakonom. Uostalom, i papa Franjo jasno je rekao da države trebaju biti sekularne. Drugo, unatoč mnogoslojnom značenju, sekularizacija – kao glavna oznaka moderniteta korisna je za kršćane. Pomaže Crkvi da bude autonomna, slabi joj političku moć, ali u isti mah otvara slobodan prostor za jačanje vjere usuprot pukoj religioznosti. Sekularizacija pomaže vjernicima da vjera postane duhovnim i slobodnim činom uvjerenja, a ne, kako piše Mardešić, „po rođenju puko uvrštavanje u tradicijski društveni prostor”, odnosno da postane osobni izbor i osobna odluka pojedinca, a ne slijepo prihvaćeni i neotuđivi dio kolektivnog pamćenja. Pozvani smo ponovno promišljati odnos religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve štitili od diskriminacije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"