O prizivu savjesti u medicini i reperkusijama na reproduktivna prava žena u Hrvatskoj, razgovarali smo s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Višnjom Ljubičić. 

"Izjave o prizivu savjesti vrlo su šturo i manjkavo dokumentirane u zdravstvenim ustanovama" - Višnja Ljubičić (SCREENSHOT/YouTube/HINA)

Platforma za reproduktivna prava provela je istraživanje o dostupnosti pobačaja u vrijeme epidemije covida 19 i došla do poraznih rezultata po kojima se u čak osam od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev. Po istraživanju koje sam provela koji mjesec kasnije, stanje se vraća na staro, što znači da je dostupnost pobačaja na zahtjev jako ograničena. Što je najgore, sistem je potpuno zatvoren za pravo javnosti, ravnatelji/ce i medicinski kadar ponašaju se kao da je cijeli problem u privatnoj sferi. Obraćaju li se žene Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u vezi s dostupnošću abortusa na zahtjev u ovoj javnozdravstvenoj krizi?

- Razmjeri pozivanja zdravstvenih djelatnika/ca na priziv savjesti u Hrvatskoj su nažalost takvi da otežavaju ženama pristup zakonom zajamčenoj zdravstvenoj usluzi prekida trudnoće. To su pokazala i dva istraživanja koja smo proveli tijekom proteklih godina: Istraživanje o praksi zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj po pitanju osiguranja dostupnosti legalno induciranog prekida trudnoće (2014.) te Istraživanje o dostupnosti zdravstvene usluge prekida trudnoće (Izvješće o radu za 2018. godinu, str. 313.). Konkretne pritužbe žena na nedostupnost zdravstvene usluge prekida trudnoće u pravilu ne zaprimamo, pa ih tako nismo zaprimali niti tijekom pandemije. Iz toga zaključujemo da pacijentice u konačnici dobivaju uslugu koju zatraže, unatoč spomenutim poteškoćama. Ukoliko prekid trudnoće nije moguće obaviti u nekoj od ovlaštenih zdravstvenih ustanova zbog priziva savjesti svih djelatnika/ca, pacijenticu se mora uputiti u drugu najbližu ustanovu koja joj tu zdravstvenu uslugu može pružiti.

POBAČAJ U HRVATSKOJ: Privid savjesti

U SJENI COVIDA: Rasprave o pobačaju

Dr. Jasenka Grujić, članica Inicijative za regulaciju priziva savjesti u medicini, tvrdi da u 21. stoljeću u Zagrebu postoje liječnici koji pobačaj obavljaju u svom stanu. Pritom se poziva na svjedočanstva pacijentica koja smatra vjerodostojnima. Je li zabrinjavajuće da danas možemo čuti tako nešto?

- Takva svjedočanstva su u svakom slučaju vrlo zabrinjavajuća. Ilegalni prekidi trudnoće sa sobom nose veći zdravstveni rizik i izostanak pravne zaštite u slučaju ako dođe do komplikacija ili liječničke pogreške. Pojava ilegalnih prekida trudnoće, odnosno crnog tržišta u kojem se ta zdravstvena usluga obavlja izvan mreže javnih zdravstvenih ustanova ovlaštenih za njezino pružanje, sporadično se spominje u javnosti već dugi niz godina. Na to smo ukazivali i mi – u Istraživanju o praksi zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj po pitanju osiguranja dostupnosti legalno induciranog pobačaja (2014.) i u Izvješću o radu za 2017. godinu (str. 265.). Nažalost, osim policijske akcije „Ordinacija“ (2010. godina), nakon koje su pojedini zdravstveni djelatnici pravomoćno osuđeni, nemamo drugih konkretnih saznanja i informacija koje bi potvrđivale daljnje provođenje takvih protuzakonitih praksi u Hrvatskoj. Međutim, s obzirom na tvrdnje koje se sporadično iznose, tu problematiku je potrebno pratiti s posebnom oprezom.

Neovisno o tome što se ne spominju imena ginekologa koji to navodno rade, mislite li da bi Ministarstvo zdravstva trebalo provesti ili inicirati istragu i utvrditi vjerodostojnost takvih tvrdnji? 

- Za svaki zdravstveno-inspekcijski nadzor koji provodi zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravstva, jednako kao i za svaki drugi inspekcijski ili ispitni postupak, potrebno je imati na raspolaganju dovoljno informacija koje opravdavaju sumnju da je došlo do određenih nepravilnosti i temeljem kojih se nadzor može provesti. Ukoliko je poznato u kojoj zdravstvenoj ustanovi su ti djelatnici zaposleni (bez obzira što nisu poznata njihova imena), to bi moglo predstavljati dostatan temelj za provedbu nadzora.

Kad govorimo o prizivu savjesti u ginekologiji, pravni će stručnjaci najčešće konstatirati da pravni okvir ženama osigurava pravo na abortus, a liječnicima pravo na priziv savjesti, te da ta dva prava u praksi treba dobro izbalansirati. Hrvatska nije jedini primjer koji pokazuje da to nije tako jednostavno. Slažete li se s mišljenjem da je priziv savjesti u ginekologiji temeljno ljudsko pravo? U Švedskoj, Finskoj, Bugarskoj i na Islandu ne dopuštaju priziv savjesti kada je u pitanju abortus i njihov odnos prema tome nije osporen na Europskom sudu za ljudska prava. Kako vidite tako različita pravna tumačenja? 

- Priziv savjesti je institut koji je definiran u međunarodnom i nacionalnom zakonodavstvu te se koristi u više područja javnog života. O tome treba li priziv savjesti biti osiguran i u području ginekologije ne postoji konsenzus u Europi i Europskoj uniji te ovisi o statusu koji mu pridaju nacionalna zakonodavstva. S obzirom da se radi o vrlo kompleksnoj problematici, raskorak u međunarodnim praksama nije iznenađujuć. Iz perspektive ravnopravnosti spolova i nastojanja da se ženama osigura nesmetana dostupnost zdravstvenih usluga koje se odnose na planiranje obitelji, manje je važno je li priziv savjesti u ginekologiji dozvoljen ili nije, već je ključno pitanje utječe li ostvarivanje tog prava na nemogućnost ostvarivanja prava na prekid trudnoće. Pravo na priziv savjesti i pravo na prekid trudnoće mogu se paralelno ostvarivati ukoliko postoje odgovarajuća zakonska rješenja koja bi to regulirala. U našem zakonodavstvu to nažalost nije riješeno i tome svakako treba pridati pažnju. Što se tiče potpune zabrane priziva savjesti, treba reći da se potpuno uskraćivanje nekog već postojećeg prava u demokratski uređenim društvima u pravilu izbjegava. Ukoliko se prikloni ukidanju nekog prava, ono mora biti temeljeno na snažnim argumentima i treba biti korišteno kao krajnje rješenje u izostanku drugih mogućnosti. Budući da pravo na priziv savjesti u ginekologiji Hrvatskoj egzistira već dugi niz godina, njegovo ukidanje bi bilo prikladno samo u slučaju ako ne postoji način da se osigura paralelno ostvarivanje prava na priziv savjesti i prava na prekid trudnoće, odnosno ako ne postoji učinkovit mehanizam koji bi osigurao da korištenje prava na priziv savjesti nema utjecaj na mogućnost ostvarivanja prava na prekid trudnoće.

"Pomalo nestvarno djeluje podatak da u Hrvatskoj priziv savjesti na pružanje zdravstvene usluge prekida trudnoće koristi 59 posto liječnika/ca, a u Sloveniji samo tri posto" (SCREENSHOT: YouTube/HINA)

Kako sloboda savjesti stoji u odnosu na pravo poslodavca – u našem slučaju uprave bolnice u javnom sektoru – da zaposli osobu koja će izvršavati sve ugovorne obaveze? 

- Smatramo da bi poslodavci trebali imati legitimno pravo izvršavanje svih ugovornih obveza uvrstiti u natječajne uvjete za zapošljavanje. Međutim, nisu nam poznati primjeri takvog načina raspisivanja natječaja.

Istražujući uvjete pozivanja na priziv savjesti u hrvatskoj ginekologiji, nalazim da je savjest ginekologa potpuno privatizirana. Zaposleni ginekolog/inja uopće nije dužan dokazati da odbija raditi abortus iz najdubljih vjerskih ili moralnih osjećaja, a dovoljno je da u bilo kojem trenutku na papiru napiše da konzumira pravo na priziv savjesti. Budući da je priziv savjesti institut kojim država garantira slobode pojedinca, čini li Vam bi zauzvrat mogla tražiti i provjeru autentičnosti moralnih stavova liječnika u javnom sektoru? 

- Naše istraživanje iz 2018. godine polučilo je iste rezultate koje navodite: izjave o prizivu savjesti vrlo su šturo i manjkavo dokumentirane u zdravstvenim ustanovama. U nekim ustanovama čak se izjavljuju samo usmenim putem. Međutim, upitno je bi li pomniji pristup ispitivanju konkretnih razloga iz kojih liječnici/e izjavljuju priziv savjesti u potrebnom obimu utjecao na manji broj onih koji ga izjavljuju. Također je vrlo upitna pouzdanost načina na koji bi se autentičnost moralnih stavova liječnika/ca mogla provjeriti.

U izvještaju o dostupnosti zdravstvene usluge abortusa na zahtjev žene, konstatirate da je to pravo značajno osujećeno masovnim pozivanjem na priziv savjesti. Vidite li neki politički ili društveni događaj kao ključan u eskalaciji problema? Je li to pravo liječnika na dvojni rad, donošenje Zakona o liječništvu iz 2003. godine, Vatikanski ugovori ili neokonzervativni pokreti? 

- Teško je utvrditi točne razloge iz kojih je korištenje prava na priziv savjesti u Hrvatskoj toliko rašireno. O tome nažalost možemo samo spekulirati. Najvjerojatnije se radi o kombinaciji niza čimbenika. Hrvatska po tome u svakom slučaju jest specifična. Pomalo nestvarno djeluje podatak da u Hrvatskoj priziv savjesti na pružanje zdravstvene usluge prekida trudnoće koristi 59 posto liječnika/ca, a u Sloveniji samo tri posto.

Izjasnili ste se da je opstrukcija prava na pobačaj na zahtjev protivna Direktivi 2004/113/EZ o provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pristupu i nabavi robe, odnosno pružanju usluga. Nije li korijen svih problema u tome što se pobačaj na zahtjev tretira kao komercijalna usluga, umjesto kao esencijalni dio zdravstvene zaštite obuhvaćene univerzalnim zdravstvenim osiguranjem? 

- Premda prekid trudnoće nije zdravstvena usluga koju u Hrvatskoj pokriva obvezno zdravstveno osiguranje, njezino pružanje je zajamčeno Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/78, 31/86, 47/89 i 88/09), te su određene zdravstvene ustanove koje su ovlaštene za pružanje te usluge. Kontinuirano ukazujemo da je, pored velikog broja liječnika/ca koji koriste priziv savjesti (zbog čega pojedine zdravstvene ustanove nisu u mogućnosti obavljati prekid trudnoće), dodatna prepreka u smislu dostupnosti te zdravstvene usluge cijena koju određuju zdravstvene ustanove, a koja je u pravilu visoka i nepristupačna. To je u svakom slučaju loša praksa na koju već dugo ukazujemo i preporučujemo da se troškovi prekida trudnoće počnu pokrivati iz zdravstvenog osiguranja. Republici Hrvatskoj je isto preporučio i Odbor za ukidanje diskriminacije žena UN-a.

Jeste li inicirali komunikaciju s Ministarstvom zdravstva o ovom problemu? 

- Pored toga što Ministarstvu zdravstva kontinuirano upućujemo dopise s preporukama vezano uz sve aspekte reproduktivnog zdravlja i prava žena, s predstavnicima/ama Ministarstva održali smo više sastanaka tijekom proteklih godina, uključujući i sastanak s bivšim ministrom Milanom Kujundžićem. Na tim sastancima ukazivali smo na osnovne probleme na čijim rješenjima smatramo da je potrebno raditi. Ministarstvo je 2014. godine svim zdravstvenim ustanovama ovlaštenim za pružanje zdravstvene usluge prekida trudnoće naložilo da osiguraju uključivanje vanjskih suradnika u slučaju ako zbog priziva savjesti svih svojih djelatnika/ca nisu u mogućnosti pružati tu uslugu. To je ubrzo rezultiralo njezinom boljom dostupnošću. Međutim, unatoč tome, u dijelu zdravstvenih ustanova ta zdravstvena usluga i dalje nije dostupna, pri čemu noviji podaci ukazuju na to da je takvih ustanova sve više. Usprkos spremnosti Ministarstva na suradnju, rješenje ovog problema u dugoročnom smislu se ne nazire. Uoči početka rada na novom zakonu, Pravobraniteljica je Ministarstvu zdravstva izrazila spremnost za svojim sudjelovanjem u radu radne skupine, međutim nije uključena u nju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Denis Cerić

Ovaj tekst treći je u nizu tekstova iz serije "Razgovori sa savješću", nastale uz potporu Agencije za elektroničke medije