O pravu na priziv savjesti u medicini razgovarali smo s doc. dr. sc. Anom Horvat Vuković, docenticom na Katedri za Ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 

INTERVJU - VIŠNJA LJUBIČIĆ: "Bolnice imaju pravo zapošljavati ginekologe koji se neće pozvati na savjest"

POBAČAJ U HRVATSKOJ: Privid savjesti

U SJENI COVIDA: Rasprave o pobačaju

Rješenjem Ustavnog suda RH iz 2017. godine fetusu nije dodijeljen status nositelja ustavnog prava na život u svim razvojnim fazama, pobačaj na zahtjev žene nije proglašen neustavnim i ne smije biti zabranjen, a zakonodavcu je prepušteno da novim zakonom uredi sva pitanja oko abortusa, uz napomenu da je javni interes da on postane iznimka. S obzirom da je po USUD-u pravo na abortus zaštićeno posredno, kroz pravo na privatnost, kakav zakon očekujete? 

- Odluka Ustavnog suda nesumnjivo predstavlja pozitivan iskorak u borbi za reproduktivna prava. Odbijanjem da se upusti u samostalno definiranje trenutka početka “života” i osobnosti “ljudskog bića” (čl.21. Ustava) fokus je postavio na pravično uravnoteženje dva sukobljena zahtjeva. S jedne strane, ne štiti se “pravo” na život fetusa (i on ne dobiva samostalnu pravnu osobnost) nego “ustavna vrednota” zaštite života općenito, koja je obaveza države, ali i javni interes svih građanki i građana ove Republike. Taj javni interes nije apsolutan i ne može/ne smije a priori nadjačati s njim sukobljeno pravo/interes. Ustavno pravo mora biti životno, pa se fokusira na nalaženje pravde u kompromisu. U prijevodu, traži način kako svakom sukobljenom pravu dati najširi mogući opseg, a da se međusobno potpuno ne poništavaju. Tako da je, kaže Ustavni sud, jednako važno osigurati ne samo život kao takav, već istodobno i zaštititi ženino dostojanstvo, pravo na slobodu i osobnost (čl.22. Ustava) te privatnost (čl.35.). Ustavni sud stoga odlučivanje o prekidu trudnoće smješta u onaj dio intime koji pripada području ženine osobne autonomije i prava na slobodno samoodređenje. Kao i javni interes općenite zaštite života, ni ova prava nisu apsolutna, tako da treba naći neki via media. Koje će pravo nadvladati a koje ustuknuti ovisi o tome koje od njih u okolnostima ovog slučaja više štiti smisao Ustava - ljudsko dostojanstvo. Jasno je, obično je upravo to područje u kojem dolazi do najvećih problema i sukoba. Ustavni sud je u tom traženju praktične ravnoteže imao polovičan uspjeh. S jedne strane, jasno je da se granica dopuštenosti pobačaja budućim zakonom ne smije pomaknuti na kraće od sadašnjih 12 tjedana trudnoće (10 tjedana od začeća). Također, iz Rješenja je jasno da čak i da Sabor budućim zakonom utvrdi da „život“ počinje trenutkom začeća, to ne može utjecati na činjenicu da je mogućnost pobačaja u sadašnjim granicama i dalje ustavno nedodirljiva – čak i eventualnim ustavnim referendumom koji bi zatražilo deset posto birača, a koji se ponekad u medijima pogrešno spominje kao realna mogućnost. Ipak, postoje i lošiji dijelovi Rješenja. Prvo, Ustavni sud govori i o mogućnosti da se budućim zakonom za trudnicu uvede „primjereno razdoblje razmišljanja“ prije nego donese konačnu odluku, što je patronizirajuća ideja koja jasno vrijeđa ženino dostojanstvo. Također se bojim da iz Rješenja proizlazi i da se dopušta da zakon taj period proglasi obaveznim, što bi dodatno odgodilo izvođenje zahvata koji se već i ovako mora poduzeti u kratkom periodu. Mogu se složiti da bi mogućnost neobaveznog savjetovanja bila korisna, kao uostalom i sve druge mjere koje ne reduciraju ženu na 3D bio-printer „kojem“ se trudnoća događa, već na njeno podupiranje u donošenju slobodne i informirane odluke kao one „koja“ tu jedina ulaže svoje tijelo, vrijeme i zdravlje. Drugo, šteta je da Sud svoju odluku nije zasnovao na supstancijalnom pravu na rodnu jednakost, jer u tom slučaju ne bi bilo moguće da Sud prepusti Saboru odluku o tome tko će snositi teret troškova prekida trudnoće, žena, ili zdravstveni proračun. Načelo po kojem niti jedna društvena skupina ne smije trpjeti subordinaciju i niži status zahtijevalo bi, naime, da u državi koja pati od kroničnog izostanka obaveznog/sekularnog spolnog odgoja troškove prekida neželjene trudnoće snosi proračun. Time bi se između ostalog i završila dodatna diskriminacija siromašnijih žena koje si pobačaj ne mogu priuštit, a jasno je da si stoga teško mogu priuštiti i troškove minimalno 18-godišnjeg podizanja djeteta. I treće, zakonodavcu se prepušta sloboda da dodatno/drugačije uredi pravo priziva savjesti liječnika koji ne žele pružati uslugu prekida trudnoće. Naravno, Sud će biti nadležan za ocjenjivanje ustavnosti tog zakona nakon njegova usvajanja, i tu će strogo nadzirati pridržava li se ustavnih zahtjeva pravednosti i razmjernosti.

Dostupnost pobačaja na zahtjev ozbiljno je ugrožen raširenom praksom pozivanja na priziv savjesti. Jeste li se bavili političkim i društvenim uzrocima trenutne situacije u hrvatskim bolnicama? Mislite li da je najveći problem u načinu na koji se upravlja zdravstvom ili Vam se nešto izvan tog konteksta čini važnije? 

- Sociolozi su svakako najpozvaniji odgovoriti na ovo pitanje, međutim osobno mi se čini da problem leži u vaninstitucionalnim faktorima koji onda automatski utječu i na način upravljanja zdravstvom. Kako pokazuju istraživanja kao što su ono koje su npr. objavili Petričušić, Čehulić i Čepo, u Hrvatskoj je u posljednjih desetak godina – podudarno sa europskom ekonomskom krizom – ojačao vjersko-politički pokret s konzervativnim programom koji se protivi sekularnoj konstrukciji reproduktivnih prava i nameće koncepte ukorijenjene u hetero-normativnoj, patrijarhalnoj vrijednosnoj matrici. Zašto je tomu tako, relativno je jednostavno objasniti s obzirom na ekonomsku neizvjesnost i vezane društvene promjene, koje potiču instinktivno povlačenje na binarno viđenje svijeta koje takav pokret nudi. Odavno je poznato da je određeni stupanj društvenog bogatstva i napretka nužan preduvjet za stvaranje sustava koji stremi pravdi, toleranciji različitosti i jamstvu najšire moguće definiranog seta temeljnih prava za sve individue nekog društva. Društvo čiji pripadnici pate od ekonomske i egzistencijalne nesigurnosti – nezaposlenosti, prekarnog rada, nefunkcionirajućeg upravnog i sudbenog sustava, visokog percipiranog nivoa korupcije, klijentelizacije i društvene stratifikacije na koje se nadovezala ugroženost života i zdravlja uslijed pandemije (kao i velika elementarna nepogoda kao što je nedavni potres) – teško nalazi snagu da se otvori istini da svi mi zauzimamo položaje na širokom spektru mogućnosti za samoodređenje i definiranje vlastitog identiteta i života. Stoga me ne čudi da se smatra kako značajan dio liječnika i zdravstvenog osoblja koje odbija sudjelovanje u pružanju usluge prekida trudnoće to zapravo čini tek po tzv. „nagovoru savjesti“. Taj termin Gordane Gjurić ukazuje na to da veliki broj prizivatelja nema osobne prigovore izvođenju pobačaja, nego samo linijom manjeg otpora slijedi društvenu atmosferu i pritisak radne okoline. Taj pritisak je dijelom neformalan, ali dijelom i realno opresivan u slučaju zdravstvenih ustanova koje de facto ulažu institucionalni prigovor izvođenju usluga koje su po zakonu (i Ustavu) obvezane pružati. Taj institucionalni prigovor je, treba reći, ne samo protuustavan nego i krši međunarodnopravne obaveze Republike Hrvatske.

"Neodgovorno planiranje zapošljavanja i dopuštanje institucionalnih prigovora savjesti hrvatska je realnost koja predstavlja značajnu povredu temeljnih prava pacijentica" (SCREENSHOT: HRT)

U razgovoru s uključenima u ovu raspravu, pa čak i s nekim stručnjacima za ustavno pravo, može se vidjeti da se na pravo na priziv savjesti gleda prilično dogmatski. Uglavnom se podrazumijeva da članak 18. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, sa zajamčenim pravom na slobodu savjesti i vjere, daje neograničena prava liječnicima i da se ograničavajući dio istog članka ne može odnositi na pobačaj, jer on nigdje nije definiran kao temeljno pravo. Npr. Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila je pravo na priziv savjesti u medicini Rezolucijom 1763 iz 2010. godine. U točki 1. ove Rezolucije, među ostalim, stoji da niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju. Tako danas dvije bolnice (Sv. Duh i OŽB Požega) u Hrvatskoj uopće ne rade pobačaj i nitko ih zbog toga ne poziva da riješe problem. Cijeli sistem je u pat poziciji.

- Na žalost, da, ponekad nailazimo na sklonost doslovnom tumačenju Ustava. Ipak, Ustav nije „priručnik za veš-mašinu“ pa sama činjenica da u njemu ne piše verbatim „jamči se pravo na pobačaj“ ne utječe na to da je učinkovit pristup pobačaju do 12 tjedana trudnoće ustavna kategorija nerazdvojna od ustavnog prava žene na slobodu, dostojanstvo, privatnost i jednakost. Spomenuti članak 18. MPGPP-a sadržajem odgovara članku 9. za nas možda najvažnijeg međunarodnog pravnog dokumenta koji štiti ljudska prava, a to je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda Vijeća Europe. S obzirom da je po uzoru na njega (njih) krojen i relevantni čl.40. Ustava Republike Hrvatske, za nas su vrlo važne odluke Europskog suda za ljudska prava u tumačenju tog članka Konvencije. Ta praksa nam kaže zanimljive stvari: prvo, kaže nam da se pravo na „očitovanje“ nečijih uvjerenja može ograničiti zakonom, uz poštovanje načela razmjernosti, ukoliko se ne može uz razumne napore akomodirati. U prijevodu, zdravstvene ustanove zaista ne mogu – osim u slučaju hitnoće – djelatnika prisiliti da protiv svoje savjesti sudjeluje u onom što on(a) percipira kao oduzimanje života, i moraju planovima zapošljavanja i na ostale načine nastojati organizirati rad čak i u prisutnosti djelatnika koji od tog zahvata apstiniraju. Poanta nije suprimirati takve djelatnike, nego racionalnim planiranjem postići da njihovo postojanje ni na koji način ne utječe na funkcioniranje zdravstvenog sustava i dostupnost zakonitih usluga; s druge strane, Sud kaže da nitko nema „pravo na zaposlenje“. To znači sljedeće: zdravstveni djelatnik ima pravo da temeljem priziva savjesti odbije pružanje usluge koja je dio opisa njegovog radnog mjesta. No, to njegovo pravo ne sprečava poslodavca da takvog djelatnika: a) uopće ni ne zaposli, ili da mu b) otkaže ugovor o radu. Svakako je njegovo pravo i odrediti kako će taj djelatnik „pokriti“ manjak sati koje je odbio uložiti u obavljanje dužnosti koju je prebacio na druge kolege i time im povećao radno opterećenje. Ovo pravo poslodavca proizlazi iz jednog drugog članka Konvencije, a to je čl.8. koji jamči zaštitu privatnosti. Čl.8. zahtijeva da Republika Hrvatska organizira svoj zdravstveni sustav na način koji osigurava da (u kontekstu pobačaja) pacijentice ostvare pristup uslugama na koje imaju ustavno pravo. Jednostavno rečeno, pravo jamčeno čl.8. u stvarnosti ne postoji ako pacijentica može dobiti pobačaj samo u teoriji, ali ne i praksi, što se recimo događa u Poljskoj ili Italiji (uz osudu međunarodnih tijela). Upravo 2020. je Europski sud za ljudska prava u predmetima Grimmark i Steen potvrdio zakonitost otkazivanja ugovora o radu dvjema primaljama koje su odbijale sudjelovanje u pružanju usluge pobačaja u svojim (švedskim) bolnicama. Pravo na reproduktivno zdravlje ne smije biti dotaknuto, a kamoli ukinuto, osobnim pertubacijama zdravstvenih djelatnika. Za osiguranje ovoga su odgovorne zdravstvene ustanove, tj. država. S obzirom na sve to, pogrešno je mišljenje da bi pravo na priziv savjesti bilo „jače“ od „prava na pobačaj“. Niti se radi o UFC borbi, niti uopće ta dva prava dolaze u međusobni odnos. Pacijentica koja zahtijeva pobačaj ima isključivo zahtjev prema državi, koja mora osigurati da ona nije spriječena u korištenju svojih ustavnih prava. Zdravstveni djelatnik ima također zahtjev prema državi, da ga na izvođenje tog zahvata ne prisili i da izađe u susret – onoliko koliko je to razumno moguće – njegovom prizivu tako da zahvat organizira bez njegovog sudjelovanja. Problem nastaje kada država zanemaruje te svoje obaveze, i dopušta da kadrovska rješenja ustanova diljem RH de facto sprečavaju učinkovit i jednak pristup zdravstvenim uslugama. Neodgovorno planiranje zapošljavanja i dopuštanje institucionalnih prigovora savjesti, gdje čitave bolnice nemaju niti jednog ginekologa-opstetričara ili anesteziologa koji sudjeluje u obavljanju pobačaja, na žalost je hrvatska realnost koja predstavlja značajnu povredu temeljnih prava pacijentica. Također predstavlja i neopravdan trošak za državni proračun, s obzirom da ustanova koja je radi neracionalnog planiranja u nemogućnosti provoditi pobačaje mora snositi teret plaćanja vanjskih suradnika. Tako vidimo zaista nevjerojatne situacije da liječnici putuju preko čitave države obavljati pobačaje u npr. Dubrovnik, i da taj lokalni slom sustava iziskuje inače posve nepotrebne dodatne troškove poreznih obveznika - uključujući upravo onih žena kojima se negira tako notorna mogućnost kao što je opredjeljenje protiv majčinstva. Sve je to posljedica dugogodišnjeg državnog zatvaranja očiju pred ustavnim i međunarodnim očekivanjem da jedna demokratska država bude u stanju obavljati svoju najbazičniju moguću zadaću – funkcioniranje zdravstvenog sustava.

U najboljoj varijanti vidimo stav da dva prava - pravo na priziv savjeti i pravo na abortus - treba dobro izbalansirati. U praksi se pokazalo da to nije moguće ako je pravo na priziv savjesti shvaćeno kao bezuvjetno i neograničeno, pa čak ni u zemljama s pluralističkim i decentraliziranim zdravstvenim sustavima. Npr. u Italiji je stanje jako loše. U Hrvatskoj je to posebno teško, jer je zdravstvo centralizirano, a uslugu pobačaja je dozvoljeno pružati samo u bolnicama koje su uglavnom javne ustanove. Gledajući takve uvjete u zdravstvu i nespremnost administracije da se suoči s problemom, je li jedina opcija da se „odozdo“ ospori bezuvjetnost prava na priziv savjesti? 

- Niti jedno pravo u demokratskoj republici sa vladavinom prava nije, i ne može biti neograničeno. Pravne mogućnosti postoje i jasne su, iako i dalje uvijek ovise o spremnosti i sposobnosti da budu uvažene i implementirane. Tu postoji niz vrlo važnih sadržajnih izmjena za koje je nužno da što prije budu izvršene u našem pravnom okviru. Prema podacima pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2018. godine, 59 posto zdravstvenih djelatnika odbija obavljanje pobačaja, što govori u prilog zaključku da je pristup pobačaju – iako ustavno zajamčen – u RH znatno otežan, a za žene iz ruralnih područja ili one nižih primanja zapravo nepostojeći. Intervencije koje su nužne su minimalno ove: treba ustrojiti registar „prizivatelja“ i učiniti ga javno dostupnim. Namjera ulaganja priziva mora se deklarirati prilikom procesa zapošljavanja, a nakon njega samo ako se može demonstrirati značajna promjena moralnih/vjerskih uvjerenja prizivatelja. O ulaganju priziva se mora odmah izvijestiti pacijenticu i bez odgode ju uputiti osobi koja pobačaj izvodi. Propust poštovanja te dužnosti treba rezultirati disciplinskim postupkom, i tumačiti kao izravnu spolnu diskriminaciju. Bilo bi lijepo i da već postojeći Popis zdravstvenih ustanova koje imaju ovlaštenje za obavljanje postupka prekida trudnoće, objavljen na stranicama Ministarstva zdravlja, odgovara realnom stanju. Trenutno, 20 posto ustanova s popisa tu uslugu uopće ne pruža. Ustanove koje ju i pružaju trebale bi biti spriječene da pacijenticama na njihov zahtjev odbijaju pružiti informacije obavljaju li zahvat ili ne, da ih odgovaraju od njegovog izvođenja ili pak u sustavu „gluhog telefona“ preusmjeravaju uvijek iznova na druge adrese ili (nefunkcionirajuće) brojeve telefona. Možda i najučinkovitije, treba inzistirati na širenju prakse medikamentoznog pobačaja, koji osim nesumnjivih psiholoških i zdravstvenih benefita eliminira izravno uključenje liječnika u prekid trudnoće. Što se tiče magistara farmacije, mogućnost ulaganja prigovora temeljem Kodeksa ljekarničke etike i deontologije je jasno protuustavna, te također protivna odlukama Europskog suda za ljudska prava. Glede primalja, prigovor bi se trebao dopustiti samo u postupcima vezanim za prekid trudnoće, ali nikako u edukaciji o kontracepciji, obavljanju amniocenteze ili porađanju beba začetih putem postupaka MPO. Sve te navedene su, naime, situacije u kojima je dokumentirano ulaganje prigovora hrvatskih primalja.

"Namjera ulaganja priziva mora se deklarirati prilikom procesa zapošljavanja" (SCREENSHOT: HRT)

Bi li npr. bilo neustavno kada bi od liječnika tražili da dokažu autentičnost svojih stavova? Kako pravo na priziv savjesti stoji u odnosu na radno zakonodavstvo? 

- Svako pravo nosi i odgovornost. Zlouporaba prava je u ovom kontekstu svakako moguća i nije rijetka, npr. u slučajevima liječnika čiji se priziv odvija samo u jutarnjim satima i u uvjetima gdje za svoj posao nisu dodatno plaćeni u okviru privatne prakse. Ipak, smatram da bi obaveza dokazivanja vjerske ili druge motivacije moralnog prigovora sudjelovanju u oduzimanju života bila protuustavna. S druge strane, bilo bi moguće da poslodavac ili neko tijelo (neki autori navode nezavisne komisije) dokazuju da takvo uvjerenje ne postoji. Obvezivanje zdravstvenog djelatnika da dokazuje da prigovor zaista autentično i drži bi bila nepraktična, jer je vrlo teško pojedincu dokazivati točan sadržaj svojih moralnih uvjerenja ili njihovu međusobnu usklađenost. Ako bi tvrdio da priziv proizlazi iz njegovog vjerskog uvjerenja, kako bismo to uopće verificirali? Bismo li mogli utvrditi da je lažan priziv katoličkog liječnika koji je razveden, koji sa vanbračnom partnericom (ili partnerom!) koristi kondome, koji ne prijavljuje prihod od iznajmljivanja apartmana na otoku ili koji crkvu posjećuje tek na velike blagdane? Što je sa vjernicima koji ne pripadaju nekoj definiranoj religiji ili vjerskoj zajednici? Što je sa ateistima, agnosticima i ostalima koji ne baziraju prigovor na vjerskoj osnovi? U skladu sa pravom na samoodređenje do kojeg toliko držimo, i koje je u osnovi naše tvrdnje da svaka žena mora moći sama odlučiti o svom tjelesnom integritetu, svaki čovjek – vjernik ili ne - također ima pravo na autonomno definiranje opsega svojih etičkih uvjerenja na način koji je u njegovom mišljenju smislen. 

Time smo sigurno u zatvorenom krugu. Ako ne postoji obaveza autentifikacije, ni dužnost pridržavanja svih obaveza iz Ugovora o radu – a one u javnom sektoru moraju sadržavati i pružanje usluge pobačaja – s koje se pravne osnove priziv savjesti može osporiti?

- U slučaju kada bi Sabor nastavio ignorirati obavezu na detaljno uređenje područja priziva savjesti na način koji udovoljava ustavnim standardima, opcija bi bila obratiti se Ustavnom sudu. U odlučivanju mu od velike pomoći može biti praksa Europskog suda za ljudska prava, koja je do danas sistematično i po mom sudu pravično razriješila temeljne dileme praktične primjene prava na priziv savjesti. U slučaju magistara farmacije, odluka o ukidanju njihovog prava na ulaganje priziva relativno je nekomplicirana i očekivana, kao i odluka kojom se postojeći Etički kodeks primalja tumači na način da strogo isključuje pravo na ulaganje priziva u svim situacijama koje se ne tiču izravnog sudjelovanja u obavljanju pobačaja. Vjerujem da bi Ustavni sud vezano za Zakon o liječništvu ipak prakticirao značajno samoograničavanje, s obzirom na činjenicu da se u tom konkretnom propisu radi o propustu da se pitanje priziva regulira u dovoljnoj mjeri. Praksa Ustavnog suda do sada je išla za tim da se u slučaju postojanja pravne praznine u pojedinom propisu intervenira ukidanjem samo ako bi ta lacuna izazvala „ozbiljan sustavni i strukturalni poremećaj u pravnom poretku“. To je Sud nedavno ponovio recimo u slučaju Zakona o udomiteljstvu. Svakako može uvijek reagirati i Izvješćem u kojem bi upozorio na probleme i opasnosti koje predstavlja pod-normiranje ove materije, no to je slaba utjeha desecima žena koje se u 2020. godini ponovno moraju boriti za ostvarenje prava originalno izborenih pred dva naraštaja. No, u svakom slučaju treba naglasiti da već danas i sada postoji obaveza svih tijela koje obnašaju javne ovlasti (sudska, upravna i druga) da postojeće pravne propise tumače da budu u skladu sa zahtjevima Ustava i međunarodnog prava koje obvezuje Republiku Hrvatsku. Ta tzv. „harmonična interpretacija“, gdje se određeni propis tumači na način da (p)ostane u skladu sa višim propisima (Ustavom i međunarodnim ugovorima) nije nešto što ovisi o tom složenom „plesu“ ustavnosudske i zakonodavne vlasti, i već i sada mora funkcionirati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/HRT

Ovaj tekst četvrti je u nizu tekstova iz serije "Razgovori sa savješću", nastale uz potporu Agencije za elektroničke medije