„Spomenik koji ste uništili i dalje čeka – ogoljen i prazan“
Za one koji ne znaju, dana 6. 5. 1945. godine oslobođen je grad Karlovac, da se razumijemo – ja nisam povjesničar, ne bavim se dnevnom politikom, osim što ispunjavam, s vremena na vrijeme, svoju građansku obvezu, ne pripadam niti jednoj političkoj opciji i na kraju, ali ne manje važno, u svojoj sobi nemam televizor. Politolog sam po zvanju i jako mi je stalo do toga da, kao slobodan i odgovoran građanin, nemam magareće uši, ili barem želim misliti da je tome tako. Stoga, kao pripadniku vrste koja razmišlja o individualnim i kolektivnim sjećanjima, o savjesti, o identitetu te o potisnutim i zatajenim epizodama iz bliže hrvatske povijesti, ponekad, kao što je sada slučaj, poželim o tome javno progovoriti.
Primjerice u mnogim gradovima europskih zemalja dan oslobođenja tretira se kao praznik – ne radi se. Kada je riječ o obilježavanju Dana oslobođenja Karlovca, i odnosu službene gradske politike prema tom amblemtatskom datumu naše povijesti, odmah na početku želio bih nedvosmisleno izreći svoj stav koji nikada nije bio, kao što nije ni danas, nepristran. Objektivnost me, kada se govori o obilježavanju Dana oslobođenja našega grada, ne zanima.
Što uopće znači biti objektivan kada se već desetak godina, usprkos vrlo domišljatim “marifetlucima“ gradskih politikanata, polaganje vijenca, kojeg organizira Udruga antifašističkih boraca i antifašista Karlovac, Dan oslobođenja grada obilježava pred bijelim, ogoljelim, besadržajnim kamenim zidom, i svaki put imam osjećaj da se nalazim pred Zidom plača u Jeruzalemu, a ne u Karlovcu.
Karlovčani vrlo dobro znaju da bi taj „kameni zid“ ustvari trebao predstavljati Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, znaju da je djelo jednog od najpoznatijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća, Drage Iblera i akademskog kipara Vanje Radauša, znaju da je podignut 1955. godine, znaju da je izrađen u bronci i kamenu i znaju da ga je otvorio Josip Broz Tito. Karlovčani jedino „ne znaju“ tko ga je i, što je još važnije, zašto srušio 1991. godine.
A zašto je uopće podignut? Odgovor je kratak, zbog kauzalnog principa sve što postaje ili što se zbiva, ima svoj uzrok. Slijedom toga podsjetimo na neke neprijeporne činjenice. Godine 1941. u Zagrebu, Sisku, Karlovcu … u novinama i na ulicama gradova osvanule su razne obavijesti poput: „zabranjuje se svim Židovima ulazak u sve gostionice, krčme, kavane, restaurante i hotele“; „Stanovnici grada Karlovca srpske-pravoslavne vjere smiju se po gradu Karlovcu kretati samo ograničeno i to od 8 sati ujutro do 6 sati poslije podne. Ostalo vrijeme imaju se zadržavati u svojim domovima“; „Nalaže se svim židovima grada Siska da imadu s danom 1. srpnja 1941.godine otkazati stanove u slijedećim ulicama i trgovima…. Zabranjuje se svim Židovima na području grada Siska pohađanje kinematografa i zadržavanje na šetalištima. Židovi mogu živežne namirnice kupovati samo u židovskim radnjama“.
Spomenik je danas tek u bijelo obojan zid (FOTO: Facebook/Udruga antifašističkih boraca i antifašista Karlovac)
Nisu li prethodno navedeni dokumenti, koje je vrlo lako provjeriti, dovoljan dokaz da s tek uspostavljenom NDH nešto nije bilo u redu? Planirana i nemilosrdna eksterminacija određene skupine ljudi po sasvim apstraktnom ključu vrlo je razvijen oblik zla. Možda bi sve bilo dobro da se stalo na pisanju, na peru, ali nije. Poslije tih i takvih zabrana, odredbi i naredbi počelo se nešto i činiti, i to primjerenijim sredstvima nego što je bilo pero. U pravilu, pištoljem. Prakticira se metoda opkoljavanja kuća i živih ljudi u njima, tko izađe iz kuće dobije metak. Zatim držanje i ubijanje talaca. Zatim odvođenje ljudi u konc-logore i masovne egzekucije. Takvo činjenje se pak u svim civilizacijama, kulturama, u cjelokupnoj ljudskoj vrsti zove zločin. U politološkom smislu to se zove fašizam. Rječnikom običnog građanskog intelektualca to se zove radikalno zlo. Kako zlu reći NE! Kako ga se moglo zaustaviti? Na jedan jedini mogući način – borbom. Nažalost, u borbi se gine.
U spomen, za sjećanje na one koji su u borbi protiv zla dali svoj život, u znak zahvalnosti što su grad oslobodili, nova gradska vlast podigla je 1955. godine spomenik u čijem temelju je zapisana brojka od 915 palih boraca i 1.825 žrtava fašizma. Kažu da je spomenik jedan od najvrednijih u Radauševu opusu. On podsjeća na prošlost, i kao takav bi trebao biti zaštićeno kulturno dobro.
U svakom vremenu događa se zlo, ali lakoća s kojom je srušen spomenik koji je punih 35 godina krasio obod jednog od najljepših karlovačkih parkova, pogodila je svakoga tko je Karlovac osjećao kao svoj dom. A u dom se ne dira. Zaboravili su na to „naši dečki“, kako im neki vole tepati zbog njihovih zasluga u pružanju otpora srpskom nacionalizmu. Oni su samo „odradili svoj posao“. Oni drugi, uljuđeni i obrazovaniji, koji nikada ne skidaju rukavice, počeli su proizvoditi programirane istine i poticati vojsku neznalica koja ne razumije jezik argumenata. U takvu rabotu upregli su cijeli sustav odgoja i obrazovanja, ali i sve druge pogone proizvodnje svijesti koje su i danas u funkciji proizvođenja takve istine. Njihov stav bio je više nego jasan: ovdje se uči „naša povijest“ proizvodi se i posreduje „naša istina“. Da bi do nje došli morali su otpočeti sa prekrajanjem povijesnih činjenica. Tita i njegove „razbojnike“ smatraju pobunjenicima protiv legalne vlasti. Pišu i govore da Karlovac nije oslobođen nego okupiran i da je taj dan obilježilo skidanje hrvatske i podizanje jugoslavenske zastave te da je to dan koji simbolizira pljačku, pokolje i početak višegodišnju okupacije Hrvatske. Nije teško zaključiti, vidimo da i riječi ponekad mogu srušiti spomenik pa makar on bio od kamena i bronce. Pametnome dosta.
Pa i da jeste sve to naše točno, utemeljeno, neupitno, a nije, kakva je to manifestacija političke kulture u jednoj emancipiranoj i demokratskoj zajednici na kraju 20. stoljeća koja dozvoljava dekapitaciju nad svim gradskim spomenicima podignutim u slavu onih koji su 1941. godine zlu rekli NE? Zar smo izašli iz granica Jugoslavije samo zbog forme, kako bismo ucrtali nove granice, zar nismo napustili granice Jugoslavije zbog sadržaja za kojeg smo govorili da nam nedostaje unutar te iste zajednice? Bez bojazni da ćemo napraviti ozbiljniju pojmovnu teorijsku-metodologijsku ili iskustvenu pogrešku, mogli bismo reći da su demokracija i politička kultura sinonimi. Pa zašto su se onda, pobogu, rušili spomenici ako smo od stoljeća sedmog čekali da sami uredimo svoj dom, da pokažemo svoju duhovnu i kršćansku superiornost? Moj je odgovor, zbog našeg pomahnitalog nacionalizma. U dvije godine Domovinskog rata šutke je spaljeno 2.800.000 knjiga i srušeno preko 3.500 spomenika, a da naša građanska liberalna kulturna elita ni u jednom trenutku nije radikalno protestirala protiv toga.
Kada bi se radila inventarizacija spomenika prije i poslije devedesetih, bojim se da naš grad ne bi dobro prošao. Sramotna je činjenica da je trebalo 20 godina da se uopće primaknemo ostvarivanju inicijative za vraćanje biste Veci Holjevcu, najmlađem Titovom generalu, rođenom u Karlovcu, čovjeku koji ju je neosporno zaslužio. Da nije bilo pritiska iz Zagreba, nakon čega je bista vraćena, danas, 2020. godine, u Karlovcu ne bi postojao niti jedan spomenik antifašizmu.
Imao sam priliku upoznati kćer Vece Holjevca i iz prve ruke čuti nešto o njemu i tvrdim da ni u jednom čestitom hadezeovcu ili esdepeovcu nema srčanosti i želje za činjenjem općeg dobra, kakvi su grijali karlovačkog prvoborca Vjekoslava kada je u samo deset godina izgradio čitav Novi Zagreb.
Stanje "spomenika" 2010. godine kada se obilježavanje održalo bez predstavnika gradskih vlasti (FOTO: KAportal)
Zlo se lako čini, ali se još lakše transponira na druge. Lako je okrenuti leđa vlastitom mraku, kao što to godinama rade političke strukture grada, nego se suočiti s vlastitim zlom. Da budem potpuno jasan, nema nikakve sumnje da je hrvatska historiografija do 1991. godine bila ideologizirana, još jasnije, bila je pod utjecajem Komunističke partije što znači da je narativ bio propisan, nije bilo puno propitkivanja u školskim udžbenicima i knjigama koje su se na tu temu izdavale. Ukratko, historiografija je do 1991. bila tendeciozna i selektivna. I tu se pogriješilo, bez obzira na širi kontekst koji je uslijedio poslije 1945. godine. Do višestranačkih izbora u Hrvatskoj vjerovali smo u neophodnost ukidanja verbalnog delikta, u transparentnost društva, u demokraciju, u racionalnost, vjerovali smo u taj projekt demokratizacije kroz otvorenu javnost, ukratko, vjerovali smo u liberalni koncept društva. I sam sam bio jedan mali „vjernik“, ali stvari su krenule u krivom smjeru i za mene je ta velika priča završila. Nažalost, od korjenite promjene državnog ustrojstva i političkog poretka ostala je samo „galopirajuća“ politička socijalizacija temeljena samo na „velikim Hrvatima“. Mehanizam političke reprodukcije društva jednostavno se trajno oštetio, kotači su se počeli krivo okretati i to se više nije moglo popraviti.
Kako to da smo 1991. godine željeli stvoriti zajednicu slobodno mislećih, ideološki neopterećenih, bez društvene nepravde i htjeli promijeniti sve, a napravili smo da sve ostane isto kao što je bilo i prije. Zašto je bilo nužno otići u drugu krajnost i ponovno hrvatsku historiografiju učinit ideologiziranom, tendencioznom i selektivnom. Zar baš ništa vlasti u Karlovcu nisu naučile iz poučka zemlje kojoj se čak ni imena ne žele sjetiti.
Ljudi koji su 1945. otišli u emigraciju nastavljaju živjeti svoje iluzije, svoje zabrane, odredbe i naredbe, a povratkom doma devedesetih, veliki broj takvih ljudi danas smatra da moraju naplatiti to što su morali otići te da moraju ispraviti ono što se u Hrvatskoj učilo, jer je to krivo, i nisu oni poraženi, nego cijela Hrvatska. Iskazi o njihovoj istini su rezolutni, a sudovi konačni, oni ne ostavljaju nikakav prostor sumnji ili dijalogu. Na djelu je monološka svijest i manihejska logika. Taj monolog ide i izvan imperativa i logike rata. I u ratu se protivniku, neprijatelju ponekad priznaju stanovite vrline i vrijednosti. U aktualnom hrvatskom prostoru nema prostora za takvo nešto. Zar su doista ti koji su se 1941. godine digli protiv importirane hrvatske vlasti bile tolike hulje i nitkovi, da im je trebalo rušiti spomenike, zar su svoje mlade živote dali budzašto, zar su bili toliki „zločinci“ da danas ne zaslužuju ni pogled. A zid ko zid, stoji i čeka.
I još nešto, koliko god ekstremna desnica imala problema s tim, Republika Hrvatska utemeljena je na demokratskim vrijednostima i antifašizmu. Oko toga nema nikakvih dilema. Ona je pak nastala u direktnom obračunu s okupatorskom soldateskom i marionetskom ustaškom državom. Prevedeno na jednostavan rječnik znači da se ovdje radi o apsolutnom nepoštivanju Ustava budući je antifašizam u temeljima Republike Hrvatske.
Smatram da je krajnje vrijeme da oni koji s pozicije moći u gradu odlučuju, da li će se ili neće obnoviti spomenik antifašizmu, da li će se ili ne dostojanstveno obilježiti Dan oslobođenja našega grada, da li će se ili ne s punim pijetetom pokloniti poginulim, prestanu na antifašizam gledati iz žablje perspektive, to je perspektiva koja čitav Narodnooslobodilački rat, čitav poslijeratni život u Hrvatskoj, Titovu ličnost promatra prije svega kao jedno diktatorsko, totalitarno doba.
Svima onima koje podižu spomenik žabi, što mi je osobno simpatično, jer u sebi sadrži neku karlovačku konotaciju, a godinama odbijaju obnoviti Spomenik antifašističkim borcima poručio bih - prestanite sa svojom nepismenom mržnjom, zar ne shvaćate koliko ste beznačajni i sitni pred antifašističkim nasljeđem grada Karlovca? To da se 2020. godine bojite položiti cvijeće pred spomenik kojemu je uklonjeno njegovo bitno obilježje, koji u stvarnosti predstavlja samo obični kameni zid, da nemate elementarno ljudsko, građansko poštenje da kažete javno - da, mi smo anti-antifašisti i zbog toga ne želimo - nego s figom u džepu i nesuvislim izjavama dezinficirate nečistu savjest.
Evo, ja ponizno pred svima vama tvrdim da time što se ne slažem sa vama i vašim etnocentričnim tvrdnjama, nisam bolji čovjek od bilo kojeg od vas i od onih koji u te tvrdnje slijepo vjeruju. Samo tim putem, putem da poniznost bude univerzalno prihvaćena i da se radikalno odbacuje sve ono što predstavlja naslage ideologizirane povijesti, samo tako možemo graditi tolerantniji, podnošljiviji, a možda i malo bolji svijet. Prvi korak na tom putu neka bude dostojanstveno obilježavanje Dana oslobođenja grada Karlovca.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: p-portal
Evo bas citam kako je opet pao avion Hrvatske vojske a dvoje pilota je poginulo.Dakle drzava koja ima dva aviona i par helikoptera,pokopala je u desetak godina desetak pilota,Jugoslavija je u 45 .godina postojanja imala na stotine aviona i helikoptera i koliko ja znam nije poginuo niti jedan pilot,eto upravo takva je razlika izmedju Karlovca u Jugoslaviji i Karlovca u RH.Jugoslavija je bila ozbiljna drzava,dok je hrvatska slucajna drzava,to su dva svijeta kao sto je to Karlovac tada i Karlovac danas.