„Zadnji neka ugasi svjetlo“, doslovna je to poruka neobičnog dokumentarnog filma „Poštovana predsjednice“ koji na iskren i dojmljiv način progovara o mjestu zaboravljenom od svih, mjestu kojem prijeti nestanak. Znate o čemu govorimo? Jedno od onih mjesta kakvih ima na desetine diljem Hrvatske. U ovom slučaju se radi o Hrvatskoj Kostajnici. Gradić je to u kojem danas živi jedva dvije tisuće duša, smješten na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom, gdje granične crte još uvijek nisu jasno uređene, pa je granica čas s jedne, čas s druge strane rijeke Une, za što, osim lokalnog stanovništva koje ima njive na tom području, nikoga nije briga. Nikog nije briga ni za to što Hrvatska Kostajnica svakog mjeseca ima sve manje stanovnika, jer od posljednjeg rata ekonomska slika ovog gradića je iz godine u godinu sve gora. Posla tamo više gotovo da nema i mladi su prisiljeni odlaziti trbuhom za kruhom. 

Jedan od onih koji se već dva desetljeća ne miri s takvom situacijom odaziva se na ime Daniel Pavlić. S nevjerojatnom upornošću, još otkako se vratio iz prognaništva, Pavlić pokušava kulturno i društveno revitalizirati Hrvatsku Kostajnicu, dakle baš na onim poljima koje neki grad čine gradom.

Daniel Pavlić (SCREENSHOT: Poštovana predsjednice)

Kao pokretač KAOS-a (Kostajničke alternativne scene) i EKS-a (Ekološko-kulturne scene) u gradiću na Uni svih ovih godina organizirao je nebrojenu količinu aktivnosti, dovodio razne manifestacije, volonterske kampove, festivale, radio s mladima i djecom, ukazujući na potencijal cijeloga ovoga kraja i značaj njegove povijest i baštine. Uz sve to pokrenuo je i bunt mještana Pounja kada se doznalo da je obližnja Trgovska gora određena za odlagalište nuklearnog otpada. I pri tome je jedini Pavlićev motiv bila golema ljubav prema njegovom gradu. No, nakon što pogledate film koji potpisuje, „Poštovana predsjednice“, upitat ćete se je li Pavlić ipak odustao.

„Život mi je dao limun, a ja sam napravio limunadu“, uz smiješak nam govori Pavlić kada ga pitamo kako je došlo do ovog dokumentarca. 

A film počinje panoramom Hrvatske Kostajnice kojom dominira Una, dok je zvučna kulisa prvi u nizu besmislenih govora hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, onaj u predizbornoj noći nakon trijumfa na predsjedničkim izborima, govor koji će najaviti obilje ispraznosti što će obilježiti njen predsjednički mandat. Pavlić naglasak stavlja na njeno obećanje kako će Hrvatsku odvesti u blagostanje. I tu kreće Pavlićeva priča, ispričana kroz pismo koje piše hrvatskoj predsjednici i razgovore s članovima njegove obitelji, uz snimke koje zorno pokazuju kako izgleda obećano „blagostanje“.

„Radilo se i živjelo se, a sad se više nit' radi nit' živi. Preživljava se i pomalo svi umiremo“, možda je i najefektnija poruka ovoga filma, koju čujemo iz usta Pavlićeve majke, a koja bespomoćno promatra kako njen sin preispituje smisao svega onoga što je radio posljednjih dvadeset godina i što bi tek trebalo raditi.

„Odluka je pala kada su početkom godine objavljeni rezultati natječaja koje je raspisalo Ministarstvo kulture i kada smo vidjeli da za četiri projekta na području Pounja, području od posebne državne skrbi, ni kune nismo dobili za rad s djecom i mladima. Prijatelji su me nagovarali da se žalim, ali sam znao da će odgovor biti u stilu: 'Žao nam je, ali pokušajte sljedeće godine ponovno'. No, godine lete i više je sve izgubilo smisao. Onda su me nagovarali da pišem pismo hrvatskoj predsjednici. Nakon nekoliko sati odlučio sam napisati to pismo“, govori Pavlić za Lupigu. Objašnjava kako je pismo složio na šest stranica, opisujući realnu sliku mjesta u kojem živi. Uz pismo je dodao i spomenuta četiri odbijena projekta i onda mu se, a taj je prizor zabilježen i na filmu, ukazala Kostajnica u svom „punom sjaju“.

„Kada sam odlučio u subotu otići na poštu da pošaljem pismo, našao sam zatvorena vrata pošte. Pošta više subotom ne radi“, indisponirano će. Upravo je taj nesretni detaljčić presudio da se jedno pismo pretvori u film. 

Kostajnica u "punom sjaju" (SCREENSHOT: Poštovana predsjednice)

„To je potvrdilo sve ono što sam i pisao u pismu - grad lagano, ali sigurno, umire. Tada sam odlučio da pismo neću poslati, nego ću po njemu snimiti dokumentarac, jer slika vrijedi više od tisuću riječi“, kaže nam Pavlić, kojeg su mediji nazivali „čuvarom života u Hrvatskoj Kostajnici“ i koji je prije četiri godine dobio godišnju nagradu za doprinos ugledu i promidžbi Sisačko-moslavačke županije, u koju spada i Hrvatska Kostajnica. 

Iako su ga lokalne vlasti cijelu njegovu karijeru ignorirale koliko god su mogle, jer nije htio plesati onako kako politika svira, što je „na lokalu“ ne poželjna, nego obavezna vrlina, ipak je svojevremeno bio ravnatelj Pučkog otvorenog učilišta. Nije dugo trajalo. Pogađate? Lokalne vlasti ustanovu su trajno zatvorile. 

Jedan od projekata koje je početkom godine odbilo Ministarstvo kulture je PRESS film festival, posvećen snimatelju HRT-a Gordanu Ledereru te dvojici novinara ruske državne televizije, Genadiju Kurinoju i Viktoru Noginu koji su ubijeni tijekom rata dok su izvještavali za svoje tv kuće. Proteklih se godina festival koji tematizira novinarstvu i foto-reportažu održavao na mjestu Ledererove pogibije gdje danas stoji impresivno spomen obilježje. Prvo festivalsko izdanje bavilo se tematikom ratnog novinarstva, a potom se narednih godina PRESS bavio putopisima, migrantskom krizom, govorom mržnje i istraživačkim novinarstvom, a odbijeno izdanje trebalo je tematizirati problem „fake newsa“. Svih ovih godina u Kostajnicu su na projekcije filmova, izložbe fotografija i tribine, osim domaćih, dolazili novinari iz Sjedinjenih Država, Rusije, Japana, Norveške, Danske, Bosne i Hercegovine, Sirije, Srbije, Crne Gore …

Središte Hrvatske Kostajnice (SCREENSHOT: Poštovana predsjednice)

Glazbu za "Poštovanu predsjednicu" potpisuju poznata kompozitorica filmske i kazališne glazbe, Anita Andreis i glazbenik Dinko Čvorić, dok je za naraciju, osim Pavlića bila zadužena i mlada pjesnikinja, Ena Rajić. Pavlić će „Poštovanu predsjednicu“ prijaviti na nekoliko međunarodnih festivala dokumentarnog filma. Od lokalne zajednice ne očekuje baš ništa jer, objašnjava nam, ona nema sluha za filmove tako da ne zna ni hoće li ga uopće negdje pogledati. Provlači se to i kroz „Poštovanu predsjednicu“ gdje možemo čuti kako „kultura ljude više ne zanima“. 

„Nemam što izgubiti, jer ništa nisam ni dobio“, za kraj će Pavlić

Očigledno je da se Pavlić kroz ovaj film pita ima li smisla nastaviti borbu. Oni koji poznaju njegov rad mogu se samo nadati kako je ipak konačni odgovor – ima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"