"Kurdistan jan neman", memoarsko-putopisna knjiga Hajrudina Somuna, bit će predstavljena ove srijede, 15. ožujka, u 18 sati i 30 minuta, u kulturnom centru HKD Napredak u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici. Somun, nekadašnji diplomat te ugledni jugoslavenski i bosanskohercegovački novinar, koji je čak dva puta proglašavan za najboljeg televizijskog reportera Jugoslavije. kroz razgovore s uglednim kurdskim intelektualcima, vodećim političarima i vlastitim prijateljima, uglavnom iz Iraka, donosi opširan povijesni pregled kurdskog pitanja. U njegovom fokusu je i osobno svjedočanstvo „vječne“ kurdske borbe za autonomiju i pravo na vlastiti identitet, a ta je osobna iskustva stekao u više putovanja po iračkom dijelu Kurdistana u koji je prvi puta kročio još davne 1964. godine. Knjigu je objavila izdavačka kuća Synopsis Zagreb - Sarajevo, a promocija se održava na kurdsku Novu godinu,

„Nada“ – tako se zove novi zagrebački mural. Naslikao ga je street art umjetnik Boris Bare na zabatnom zidu zgrade u Ilici 83, nedaleko Britanca, a posvećen je integraciji izbjeglica, odnosno osvještavanju zajednice o pravima i potrebama izbjeglica te o stvaranju otvorenog društva dobrodošlice. „Pozivam sve da nam se pridružite i da zajedno stanemo i budemo uz izbjeglice, jer zajedno možemo napraviti razliku”, poručila je na otkrivanju murala predstavnica UNHCR-a, Anna Rich. Mural u UNHCR-u opisuju kao poruku koja pokazuje snagu i otpornost izbjeglica, ali nas i podsjeća da je poštivanje prava izbjeglica kontinuiran i nužan zadatak. Da prostora za suzbijanje ksenofobije u hrvatskom društvu itekako ima, posvjedočila je i video snimka koja se dva dana nakon otkrivanja murala proširio hrvatskim medijima. Na snimci je zabilježen ksenofobni ispad još uvijek neidentificiranog neofašiste, koji verbalno napada migrante.

Te izborne nedjelje sunce nije svanulo, a čitavu Italiju dočekale su kiše kakve se ne pamte mjesecima. Unatoč tome, gotovo 1,1 milijun aktualnih i bivših članova, ozlojeđenih i razočaranih apstinenata sjatilo se u ono malo otvorenih prostorija PD-a, "pljunulo" dva eura i glasalo. Prvi puta u povijesti drugi krug nije otišao na stranu kandidata iza kojega je stala centrala, već na stranu "autsajderice" Elly Schlein. Konačni rezultat jasno je pokazao revolt i izabrao izrazito lijevu opciju unutar stranke. Signal da lijevo biračko tijelo postoji ukoliko mu netko ponudi prihvatljivog kandidata. Dok većina najavljuje podršku Schlein u izgradnji novog PD-a, neki su već najavili odlazak, poput jednog od osnivača stranke, Beppea Fiorionija, kojemu je Schlein isuviše lijevo. Partija koja je izglodana strujama, čija je povijest raskopana transferima s desna i centra, teško može nastaviti kao da ništa nije bilo, pa je moguće da joj Schlein bude i posljednja šefica.

„Radila sam na farmi u Njemačkoj, kao sobarica u Irskoj i njegovateljica starih ljudi u Francuskoj. Svaki od tih poslova bio je drugačiji, ali svaki od njih je predstavljao nešto važno u globalnom svijetu, bilo da se radi o proizvodnji namirnica, turizmu ili o skrbi starih. Svaki od poslova bio je naporan na različit način, ali zajedničko im je bilo to da su ih radili Nijemci, Irci ili Francuzi, jako teško bi od toga preživjeli. Na stranu to što bi im zahtjevi poslodavaca oko radnog vremena onemogućili da vode normalan obiteljski život“, objašnjava novinarka Saša Uhlová u najavi svojih reportaža. Sve poslove obavljala je s lažnim identitetom. U Njemačkoj je svaki dan bila 17 sati na nogama, a kaže da joj je psihički najteže palo iskustvo iz Francuske, jer tamo nije bio u pitanju samo težak posao, koji se lako može napustiti, nego i ljudi o kojima se brinula, s kojima je ostvarila odnos.

Ovaj satirični osvrt na komplikacije s vizuelnim identitetom ne treba da služi podsmehu - na koncu svega, nije li već dosta svega? Da se ne uvredi niko ko iz kakvog god razloga drži do navedenih kompozicija površi i linija, ali čemu to kada nosi značenja koja opterećuju, kada su kroz ništa manje komplikovanu istoriju i oslikana platna postala komplikovana, glomazna i otežala - teško ih je nositi (opterećuju ogromna očekivanja majke države), teško rastumačiti (a još malo pa će i pravih orlova nestati, pa se u objašnjenje umeće još i sam pojam orla), a nekome teško i gledati (malanje nacionalnih boja na sve što boju prima nije ljubav prema zemlji na delu, svojevrsno je hromatsko zagađenje, i kod ljudi izaziva nacionalni overdose). Zaboravio sam da kažem, kad smo već kod grbova, barjaka i ostalih amblema, simbol i pečat Jastog Johnsona su - klešta! Da, grafički svedena predstava jastogove "ruke". Zašto?

Te 1985. godine godine u robnu kuću “Beograd” stigli su kasetofoni Stylandia. I to sa dvije glave. Teško je sad u ovo potrošačko vrijeme, doba suludog konzumerizma kad se ni u čemu oskudijeva i kad svega ima na tone, objasniti nekome šta je to predstavljalo u ono vrijeme. Dvije glave! Halo!!! Mogućnost presnimavanja s kasete na kasetu bez upotrebe dva uređaja (može sve na jednom) i bez potrebe obavezne grobne tišine za vrijeme snimanja, sve je to za nas omladinu bilo u istoj ravni sa otkrićem točka. Ili u najmanju ruku - vatre. Obećavao sam ja da ću biti dobar, da ću imati sve petice, primjerno vladanje, da neću gnjaviti mlađeg bracu i hiljadu drugih stvari samo da se dvokasetaš Stylandia pojavi u našem stanu. I pojavila se. One ale što će mnogo godina kasnije letati u “Igrama Prijestolja” bile su mali miševi u usporedbi sa dobijenim muzičkim zmajem, svemogućom dvoglavom aždajom.