„Hvala što ste došli obilježiti ono što smo čekali više od 100 godina, jer danas je prvi put da nakon sto godina ovdje više nema granice“, tim riječima službeno je prvog dana godine započela proslava ulaska Hrvatske u Schengen na graničnom prijelazu Rupa. Citirana izjava pripada Marijani Kalčić, direktorici Turističke zajednice općine Matulji, a direktorica koja očigledno nije previše pazila u školi ili možda jeste, teško je objasniti, prometnula se kandidatkinju za najbolju izjavu godine, a godina je tek počela. Inače, Kalčić je ujedno bila i glavna organizatorica ove proslave na mjestu gdje nikakva granica nije postojala punih 46 godina, od 1945. do 1991. godine, dakle sve do prije 31 godine. Kalčić dodala kako se nada da će ovaj čin premostiti i granice koje „imamo u glavama i da će se nakon toliko godina obnoviti i zajednički život“.

„Mi smo izgubili sve ono lijepo što smo imali u socijalizmu po pitanju zapošljavanja osoba s invaliditetom ili osoba s teškoćama bilo koje vrste. Mnoga poduzeća imala su odjele u kojima su radili ljudi s oštećenjima. Danas se na prste jedne ruke mogu nabrojiti poslodavci koji će dozvoliti osobama s teškoćama da rade u njihovim poduzećima. Uglavnom, to su velike tvrtke ili korporacije, a manje privatna poduzeća, no i tu se javlja problem prijevoza za one koji ne žive u gradu, jer osobe s teškoćama rijetko posjeduju automobile, a vozni red je u ruralnim područjima jako manjkav“, kažu u u varaždinskoj Udruzi savjetovališta „Uz tebe sam“, organizaciji čiji su članovi mahom djeca s teškoćama u razvoju i mlade osobe s invaliditetom, a dojam je da naša kultura i da mi kao šira zajednica još nismo dovoljno uviđavni prema njihovim potrebama.

Većina nas zapadnjaka voli slobodan život, maksimalno poštivanje ljudskih prava, sekularnu državu, izmjenjivost vlasti i pokušava čuvati te svoje vrijednosti, a i na Zapadu ih je sve teže i teže čuvati. Ali, kako nas uvjeravaju Amerikanci trebamo širiti „revolucije dostojanstva“ u zemljama čiji režimi, prema zapadnim uzusima, a i šire, nisu demokratski. SAD je špijunsko-diplomacijski i vojno intervenirao u drugim državama poslije Drugog svjetskog rata, praktički kad god je to htio, a da to s demokracijom i autokracijom nije imalo veze. Tako je i danas, uvijek se radi o američkim interesima kako bi ostala prva, najjača država svijeta. A borba „demokracije i autokracije“ uglavnom je samo izgovor, pa tko vjeruje, neka vjeruje. Ta država i dalje pretendira biti „svjetski policajac“ koji usput instruira i pokušava uvesti svoj patent demokracije.

Ipak, na Baniji se gradi, ali ne zahvaljujući državi, nego udrugama i privatnim donatorima. Samo Zaklada SOLIDARNA izgradila je deset kuća, dakle daleko više nego država. Jedna druga udruga, Adra (Adventistička agencija za pomoć i razvoj), izgradila je kuća skoro koliko i država. Pet! I obnovila je još 63 kuće. Nakon što u osnovnim crtama analiziramo proces obnove u ove dvije godine, a u slučaju zagrebačkog potresa to je skoro i tri godine, ukratko ćemo usporediti učinkovitost ove obnove s obnovom razrušenog Skopja nakon potresa 1963. godine. Iako su mnoge stvari neusporedive, s obzirom na specifične okolnosti tada i sada, ipak se neki načelni zaključci mogu izvući. Nakon prvotnog zamaha, rekonstrukcija grada nije posustala. Deset godina nakon potresa izgrađeno je ukupno 35.500 novih stanova, dok je 16.000 stanova sanirano.