U Zagrebu sam mjesec dana i srce mi puca. Toliko je jadnih ljudi, siromašnih, toliko beskućnika, toliko prosjaka. Sa svakim od njih popričam, želim shvatiti njihovu sudbinu. Ova država ih je izdala, pokrala, dovela u situaciju da prose, da kupe plastične boce. Više od svega, u njihovom jadu im teže pada što ih njihovi sugrađani ne vide. Ne žele da ih vide, a jedna ih ovrha, jedan neplaćeni račun dijele od njihove sudbine. Marko je beskućnik. Ostao je bez posla, bez primanja, kucao je na poglavarstva, na njihova viteštva i na njihove preuzvišenosti. Odgovora nije dobio. Danas sam bio čitav sat sa Markom. Skupio je niti pet eura. Možda će vam se sudbina našeg Marka učiniti smiješna. Možda ćete se upitati zašto Marko ne radi kao i vi? Marko nažalost ne može raditi jer je invalid. I sve što je sudbina odredila našem Marku je stanica jedanaestice prema Dubravi i milost dobrih ljudi. On nije kivan na državu.

Pokojni papa emeritus, Benedikt XVI., na određen je način u sebi inkorporirao “dr Jekylla i mr Hydea”, odnosno “Božjeg Rottweilera” i “Mozarta teologije”. Tek nakon njegove smrti, kojom se zatvara jedna specifična etapa kohabitacije dvaju papa, počinje neviđena ofenziva konzervativnog dijela crkvenog establišmenta protiv pape Franje dovodeći u pitanje njegov put obnove. U ovoj etapi papa Argentinac u teškim uvjetima otvorenih sukoba mora potvrditi put promjena i reformi koje provodi unutar okoštalih crkvenih institucija. Pri tom je svjestan činjenice da su reforme koje je otpočeo tek na pola puta. “Postoji samo jedan Papa i zove se Franjo”, napisao je 2018. godine Ratzinger u pismu koje je objavio nakon izjave njemačkog kardinala Waltera Brandmüllera koji je zajedno s još tri kardinala predložio da se Jorge Bergoglio proglasi “nesposobnim” za rukovođenje Crkvom. Na taj način je Ratzinger ipak predstavljao branu konzervativnoj ofenzivi.

Glavnina od ukupno 223,7 kilometara zagrebačke „toplinske“ mreže izgrađena je osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća na, ističe se, „zastarjeli način“. Tehnologija polaganja cijevi koja se tada koristila nije zaštitila mrežu od oborinskih i voda iz rijeke te vlage. Sve to ubrzalo je koroziju i propadanje cijevi. Kroz tekuću investiciju zamijenjeno je, ili će tek biti, ukupno 68,5 kilometara ili oko 30 posto gradskog vrelovoda. „Životni vijek cjevovoda je oko 35 do 40 godina, što znači da je oko 40 do 50 kilometara mreže, položene prije 1980. godine, pri kraju ili je premašilo svoj životni vijek dok se oko 90 kilometara vrelovoda izgrađenih u osamdesetim približava kraju životnog vijeka trajanja“, navodi se u studiji utjecaja na okoliša zamjene vrelovoda u Zagrebu. Obnovu vrelovodne mreže Zagreb je dočekao s 91.562 kućanstava i 4.322 tvrtki priključenih na vrelovode.

Ugovor o energetskoj povelji (Energy Charter Treaty, ECT) zamišljen je i sročen nedugo nakon pada Berlinskog zida, e kako bi se investitore u strateškoj grani energetike zaštitio od zlih navada svježe preminulog Istočnog bloka. Pokrivao je scenarije od eksproprijacije do drugih vrsta nepravednih i proizvoljnih ograničenja države prema sredstvima proizvodnje, opipljivim i neopipljivim, a položenim na tlo zemlje domaćina ulaganja. Prvih deset godina tužbe investitora su "kapale" i to uglavnom u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Do 2008. godine skupilo ih se svega 19. No, nakon toga, zahtjevi za arbitražu temeljem ECT-a se upeterostručuju, a povelja mutira u korporativno oružje protiv poreznih obveznika, prosvjednika za čist okoliš i njihovog prava na obranu od prljave energije i klimatskih promjena. Danas ga zovu ugovorom suprotnim od Pariškog sporazuma, jer omogućuje slijevanje javnoga novca u džepove naftnih kompanija.