Nakon što je punih trideset godina pomno čuvao sva izbjeglička pisma i razglednice koje su mu poslali mostarske gimnazijske kolegice i kolege ratne 1992. i 1993. godine, glumac zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Damir Markovina o svojoj je generaciji snimio potresan dokumentarac „Dezerteri“. Damiru se u Zagreb pismima odasvud javljaju njegovi prijatelji, maturanti. Javljaju mu se, može se prepoznati, i Hrvati, i Bošnjaci i Srbi - iz Londona, iz Vanersborga u Švedskoj, Istanbula, talijanskog Lido de Jesolo, iz Češke, Podgore, Beograda … U nekom postojanom ritmu, izmjenjuju se kadrovi današnjeg Mostara, ali nema u njima ničeg lijepog i očaravajućeg. Pusto dječje igralište, izgubljeni starci, napuštene zgrade, razbijeni poštanski sandučići … Damir Markovina je na kraju filma ispisao poruku: „Film je posvećen svima koji bježe“.

Prije četiri godine preraslo je u neku tradiciju. U ožujku kada je Dubrovnik još uvijek u zimskom snu i, na mapi društvenih događanja, zapravo izolirani otok, skupina dubrovačkih intelektualaca, predvođenih Željkom Vrtikapom i Perom Mrnarevićem, organizira razna društvena događanja. Bilo da su to javne tribine ili predstavljanje književnih izdanja, radi se o vrlo kvalitetnom programu. A tako će biti i ove godine. „Dovodimo ugledne goste, istaknute mislioce iz cijele regije kako bismo promovirali humanističke ideale, potaknuli kritičku misao, proširili prostor slobode misli i govora, potaknuli konstruktivni dijalog, doprinijeli kvaliteti javnog života i, konačno, povezali Grad i ljude“, objašnjavaju organizatori ovogodišnje edukativne manifestacije pod nazivom REBEDU. Program počinje u četvrtak 30. ožujka, u 19 sati, u Hotelu Croatia u Cavtatu, javnom tribinom „Nacionalizam i nasilje“, a na kojoj je jedan od sudionika novinar i književnik Boris Dežulović.

Gradska vlast Novog Sada posekla je šodrošku šumu, pretvarajući je u pustopoljinu koja sada izgleda kao da se ne nju sručila serija napalm-bombi. Protiv seče protestovalo je tek par desetina aktivista, pred kamerama nekoliko nezavisnih medija koji postoje u Novom Sadu i Srbiji. Sa druge strane, seču je obezbeđivalo stotinak policajaca-specijalaca u punoj „ratnoj opremi“. Borba Davida i Golijata. Iza maskiranih „robokapova“ sa štitnicima, stabla su padala kao domine. Aktivisti su bespomoćno gledali šumu koja nestaje, sa suzama u očima. Na šodroškom „bojištu“ ostala je jedino neuhapšena baka Ruža, jedan od simbola odbrane zelene oaze. Novosadski novinar Žarko Bogosavljević zabeležio je nadrealan i simboličan trenutak: baka Ruža sedi nasuprot stotinak specijalaca, koji od nje čuvaju kamion koji kupi debla, odvozeći ih potom ko zna gde.

Rusija je bila slobodna, kaže u filmu student Ilja, no kratko, samo u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Dolaskom Putina, ne u samom početku, ali vrlo brzo, iz godine u godinu stanje ljudskih prava u Rusiji se pogoršavalo pa do danas - kada se za bilo kakav javni prosvjed može dobiti do 15 godina zatvora. Procjenjuje se da je poslije napada na Ukrajinu, a pogotovo od proglašenja mobilizacije, iz Rusije od rata i Putina pobjeglo oko 800.000 uglavnom mladih i obrazovanih ljudi. A to su zapravo ovi ljudi, uglavnom studenti, koje prikazuje film u nešto ranijim godinama kako vode debatne klubove na koje i bez ikakva naloga upada policija, studenti koji organiziraju žestoke, hrabre prosvjede, a policajci ih trpaju u marice i brutalno pendreče, čim im se imalo suprotstave. Glavni lik dokumentarca je Maša. Ona je bila pritovrena 48 sati, a 2019. godine osuđena na rad za opće dobro.

Sasvim neobičan festival, vrijedan svake hvale, održan je ove subote u Zagrebu. Radi se o Festivalu Urbana džungla koji promovira uzgajanje hrane u gradu, hiperlokalnu proizvodnju, osvještavanje zdravih navika u jelu i poticanje bioraznolikosti očuvanjem sjemena u vlastitom vrtu Nagradu za promicanje urbane džungle dobio je Vladimir Dimić, „ilegalac“ i gerilac“ koji o svom trošku i sa nesvakidašnjim elanom već više od 35 godina po zagrebačkim ulicama sadi drveće i zelenilo. Time, smatraju organizatori, svesrdno doprinosi urbanoj džungli. „Dimić je svojom neumornom, samozatajnom sadnjom po Zagrebu primjer zelene gerile koja se opire devastaciji zelenila u Zagrebu“, stoji u obrazloženju dodjele nagrade. Po svojoj procjeni Dimić je u Zagrebu posadio više od tisuću raznih stabala, a prvih godina je svoj hobi skrivao ne samo od komunalnih službi koje imaju predviđene novčane kazne za ovakve pothvate, nego čak i od obitelji

Prošli tjedan preminula je Dubravka Ugrešić. Smrt je jednu od naših najvećih književnica zatekla u egzilu, točnije u Amsterdamu u kojem se skrasila nakon što je 1992. godine u Hrvatskoj postala metom javne hajke, izuzetno odvratne, kakve hajke inače i jesu. I nakon njene smrti ta je hajka nastavljena. Mržnja se slijevala društvenim mrežama gdje se puk zapjenjenih očnjaka iskazao pisanjem impresivne količine neukusnih i vulgarnih komentara na račun pokojnice. Pouzdan je to znak da je proces šovinističkog odgoja uspješno okončan i da se u proteklih 30 godina hrvatsko društvo promijenilo samo malo, i to na gore, rekli bismo. „Slučaj 'hrvatskih vještica' za mene je samo epizoda u lancu neugodnosti koje su započele napadom rodoljubivog Antuna Šoljana na mene-izdajicu, i koje traju sve do danas“, tako je o hajci i društvenoj klimi koja je dovela do toga da napusti Hrvatsku, u rujnu 1998. godine, govorila Ugrešić u razgovoru za Feral Tribune.