Hoće li se sada pogledati u ogledalo svi oni koji su podržavali javni linč? Hoće li svi oni koji su se kleli u zambijsko pravosuđe, sada kad je hrvatske državljane to isto pravosuđe oslobodilo, javno priznati da ti ljudi nisu krivi? Hoće li se kroz te kamene glave provući barem neka ljudska isprika, ili neka humana gesta, pa makar i tiha: "Da, željeli smo im zlo jer su drugačiji od nas. I bili smo u krivu." Osobno, drago mi je da su ljudi oslobođeni i da se potvrdilo ono što je bilo evidentno od početka. Onima koji su im zadnjih šest mjeseci željeli doživotni zatvor u Zambiji, još jednom poručujem, pogledajte se u ogledalo, gledajte dugo i recite naglas: ja sam htio da osmero ljudi trune u doživotnom zatvoru, želio sam to na temelju neprovjerenih informacija i iz mržnje koju su u mene usadili drugi, propagatori nesreće i sociopati željni medijske pažnje.

U vremenima kada nam imigranti sve više „uzimaju“ poslove biciklista-dostavljača hrane, Mile Kekin je ponovo zabilježio pun pogodak odabirom glavne uloge u spotu za pjesmu „Guvernal“ sa svog novog albuma „Nježno đonom“. Naime, u Kekinovom spotu ključni akter je Indijac Rakesh Vetagire koji svoj kruh već neko vrijeme zarađuje na zagrebačkim ulicama, a ovim potezom Kekin je napravio baš ono što treba - približio nam naše nove sugrađane. "A kako je kod nas trenutno u Zagrebu jako puno stranih građana na biciklima koji nam donose hranu kad nam se ne da kuhati tako je odluka pala da to bude jedan strani građanin. Bilo bi mi drago kada bi ovaj spot učinio naše nove sugrađane više vidljivima, da ih manje doživljavamo kao isključivo dostavljače koji nas 'hrane'“, poručuje Kekin.

Povijesni revizionizam sustavno provođen zadnjih 30 godina učinio je svoje. Zločinci su mnogima heroji, borci za nezavisnu Hrvatsku. O tome svakodnevno svjedoče ne samo znakovlja s uličnih fasada i mržnja na društvenim mrežama, već i poruke koje se u eter odašilju s najviših državnih instanci, govorima u Hrvatskom saboru ili, recimo, nedavnom porukom ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana – „Hrvati su opstali unatoč Bleiburgu“ – čiji je otac, nota bene, bio partijski dužnosnik u vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u kojoj je današnji ministar stekao obrazovanje i živio vrlo lagodnim i bezbrižnim životom. Ipak, Zagreb pamti otpor, a pamtit će ga još i bolje kada izađe nova verzija vodiča „Zagreb u ratu, otporu, stvaralaštvu i pamćenju. Vodič po Zagrebu u Drugom svjetskom ratu“.

„Mi – trans žene, trans muškarci i sve rodno raznolike osobe; interspolne, kvir, arodne, aseksualne, panseksualne, biseksualne osobe; gejevi i lezbijke – zauzimamo ulice i trgove našega grada kako bismo obranile društvo slobode, empatije i jednakosti“, stoji u proglasu 22. zagrebačke Povorke ponosa koja će se održati u subotu 10. lipnja pod sloganom „Zajedno za trans prava!“. Zašto je odabran ovaj slogan i ova tema za ovogodišnji Pride jasno je svima koji posljednjih godina prate medijske kanalizacije kojima su na piku transrodne osobe, marljivo radeći kako bi proizveli atmosferu linča trans osoba. Ovogodišnja Povorka ponosa krenut će, uobičajeno, okupljanjem na Rooseveltovom trgu, ispred zagrebačke Mimare u 15 sati, da bi u 16 sati krenula do Ribnjaka, gdje će se u 18 sati održati aktivistički prosvjedni skup, a potom i prigodni zabavni program.

Veliku pozornost javnosti izazvao je Marko Tomaš, pjesnik, književnik, Lupigin kolumnist i naš dežurni romantik, tijekom svog gostovanja u vrlo popularnoj televizijskoj emisiji „24 minuta sa Zoranom Kesićem“ koja se emitira na kanalu TV Nova Srbija. Pored onih koji svaku Kesićevu emisiju s nestrpljenjem iščekuju pred televizijskim ekranima, Tomaševo gostovanje u proteklih je devet dana na YouTubeu pogledalo više od 80.000 korisnika tog servisa, što je za jednog pjesnika u današnjim vremenima izuzetna i nesvakidašnja vidljivost. „Kolektivna sloboda ne postoji, mislim da je na svakom od nas da se oslobodimo. Naša sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugog čovjeka. Moramo shvatiti da biti slobodan ne znači ponašati se bahato, razulareno, gaziti u tuđu intimu, prelaziti preko nekih granica pristojnosti“, kaže Tomaš.

Opravdan je zahtev da se onemoguće režimski mediji da i dalje uništavaju ne samo političke protivnike već i svaki oblik civilizovane komunikacije, pretvarajući društvo u zverinjak u kome ne važe nikakve moralne norme. Protesti ne smeju biti ograničeni na postavljanje najopštijih zahteva u vezi sa demokratijom i medijskim slobodama. Treba ukazati i na socijalne probleme, kao što su siromaštvo, uništavanje prirodnih bogatstava, zagađenje životne sredine, odsustvo zaštite prava na radu i slično. Da bi se protesti omasovili potrebno je uključiti sve legitimne oblike nezadovoljstva. Treba povezati političke zahteve sa problemima običnih ljudi, kako bi oni proteste videli kao šansu za ostvarivanje svojih interesa. Pored zahteva za više demokratije, treba uključiti i zahteve za socijalnu pravdu.