Postoje djeca koja se boje škole, ništa nova pod kapom nebeskom, ali nitko se škole nije bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca. Učeni ljudi što se razumiju u dječje strahove mogli bi o Mensurovim noćnim morama ispisati čitave knjige, a stvar je zapravo bila u tome da je škola za mališana bila zgrada u kojoj crna čudovišta jedu ljude i malu djecu. Čuo je on od starijih, slušao u dugim ljetnim večerima kako muškarci iz sela pripovijedaju mračne priče o staroj školi, i uvijek je na putu do kuće usta suhih od straha široko zaobilazio tu sablasnu ruševinu. U ratu su Hrvati pri povlačenju zapalili pola sela, ali danas, desetak godina kasnije, samo je zgrada škole ostala onakva kakvu je Mensurov amidža Irfan zatekao kad je na čelu Druge Nesunačke ušao u napušteno rodno selo.

Iza nas je 2023. godina u kojoj je filmska industrija radila punom parom. Na ovom mjestu donosimo izbor najboljih deset filmova snimljenih prošle godine prema izboru stalnog Lupiginog filmskog kritičara, Marka Stojiljkovića. Da ne odugovlačimo i ne skrivamo – najbolji igrani film po mišljenju našeg kritičara koji je lani pogledao čak 533 filma, pretežito dugometražnih ostvarenja – »Zona interesa« Jonathana Glazera. Što se tiče hrvatskih igranih filmova na prvom je mjestu »Pamtim samo sretne dane« Nevia Marasovića, a u konkurenciji dokumentaraca za Stojiljkovića je najbolji dojam ostavio »Pero« Damjana Kozolea. Na koncu, kao najbolji animirani film 2023. godine naš kritičar izdvojio je »Pelikan Blue« koji potpisuje Laszlo Csaki. Za one koji su se smjestili izvan prve pozicije morat ćete ipak pogledati cijelu listu.

Pablo, Lorenzo i Anton su moja braća. Isprva ti zvuči čudno kad te netko s Filipina zove bratom. Tako je i meni prije godinu dana kada smo se upoznali bilo čudno zašto baš to „brate“, a onda sam shvatio kako je to interna šala među kolegama u restoranu u kojem radimo. Pablo je čuo kako se Srbi i Bosanci koji rade zajedno s njima u kuhinji pozdravljaju sa „brate“ pa je mislio da je to dio pozdrava pa je tako ostalo. Nama u Splitu ta sintagma je „brale“, ali kako sam jedini djelatnik restorana koji je iz Splita nisam ništa ni pokušavao objašnjavati. To „brate“ ubrzo sam prihvatio kao nešto normalno i simpatično pa smo s tim „brate“ nastavili, eto, hvala nebesima, već drugu sezonu. Nije mi, istinabog, prvih dana bilo jednostavno. Sva trojica natucaju engleski, a od hrvatskog su, otprilike, naučili „pička materina“, "jebiga" i refren Grdovićeve „Dalmatinac sam“.

Cilj ovakvog društvenog aktivizma je jasan - šarenim koloritom paleta prekriti grafiti uvredljivog sadržaja i poruke govora mržnje u javnom prostoru. Pri tome se daje prostor i prilika domaćim, uglavnom mladim, umjetnicima da svoje radove prezentiraju na vrlo velikoj „pozornici“. Sukus je to akcije koju već četvrtu godinu zaredom provodi Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU), poklanjajući građanima Zagreba umjetničke intervencije na trafostanicama. Ovaj put oslikane su nove tri trafostanice, tijekom listopada i studenog. Inače, glavna vrsta grafita na zagrebačkim trafostanicama su većinom tagovi, psovke, seksualne insinuacije, navijačke parole, ali i simboli te akronimi koji su povezani s nacističkim i fašističkim ideologijama. Prva trafostanica koja je u ovoj rundi doživjela preobražaj ukrašena je ona koja je smještena tik do Laube.

„Želimo djecu i mlade osvijestiti i educirati o održivoj i odgovornoj potrošnji, ali i o direktnim i indirektnim utjecajima na okoliš i klimu“, cilj je koji su sebi zadali u Društvu za oblikovanje održivog razvoja (DOOR). Ova udruga, sastavljena od stručnjaka na ovom polju, bavi se promicanjem održivog razvoja na području energetike i već neko vrijeme u više zagrebačkih osnovnih škola provodi projekt „Odgovornom potrošnjom do bolje klime“. Voditelj radionica Matija Eppert s nama podijelio neke jednostavne načine smanjenja potrošnje energije o kojima se govori na tim radionicama: „Korištenje LED rasvjete, gašenje svjetla kada nismo u prostoriji, isključivanje punjača iz struje kad je mobitel napunjen. Također, savjetujemo kako da se češće tuširamo, umjesto kupamo i da zatvaramo vodu za vrijeme pranja ruku ili zuba“.

„Albert“, peti roman riječkog pjesnika i prozaika sa zagrebačkom adresom, Ivice Prtenjače, opremljen je novom postavom autonomnih protagonista i kao takav – emancipiran od svojih prethodnika – predstavlja samosvojan literarni svijet. Očito je ipak da lik mladog Alberta pripada koherentnom opusu koji autor dosljedno oblikuje od svog debija. I ovdje nalazimo uobičajene Prtenjačine preokupacije, filozofično zdvajanje nad nestankom humanističkih vrijednosti, inzistiranje na dubinskom poštovanju za drugoga, ali i glad za ljepotom. U „Albertu“ ćemo naći i otprije prepoznatljiv vremensko prostorni okvir, a to je sadašnjost postavljena u kontrapunktu, ili radije u pretapanju urbanog i inzularnog. Prtenjačina gradskost i u „Albertu“ je zagrebačka, melankolična i meka.