„Smatramo da kao umjetnice možemo biti vidljive samo ako zajedno s institucijama počnemo mijenjati loše patrijarhalne obrasce sustava“, poruka je to pet riječkih umjetnica koje su u petak iznenadile okupljene u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti kada su za vrijeme otvorenja izložbe „Vidljive“ izvele nenajavljeni performans s papirnatim vrećicama na glavi. Izložba „Vidljive“ u Rijeku je stigla iz zagrebačkog Muzeja za suvremenu umjetnost, a radi se o projektu koji je u originalu predstavljao više od devedeset autorica, a nastao je kao svojevrsni rezultat istraživanja (ne)zastupljenosti umjetnica u umjetničkim zbirkama muzejskih institucija koja je, prema nekim statistikama, samo desetak posto. Primjerice, u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti zastupljenost autorica je tek 11 posto, a ni u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti nije bitno drugačije, tamo ta zastupljenost iznosi 14 posto.

Tragikomedija širokog "lijevoliberalnog" slavljenja Zorana Đinđića kao antiteze desničaru Aleksandru Vučiću – i silnih žaljenja što nije politika sakraliziranog mučenika dulje zavladala – u tome je što je Vučić u biti tek Đinđićev dobar đak ili bi ga čak mogao zvati tata (jedan mu od dvojice političkih tata – sa Šešeljem kao drugim). Po čemu je Vučić danas zlo i naopako po Srbina? Dijelom time što valja biti velikim Srbinom (baština Šešeljevog pulena), a još i više time što se mora biti veliki Švabo (baština Đinđićeve škole). Drugosrbijanska optika kao nositelja liberalne demokracije (odnosno, popperijanskog "otvorenog društva") projicira samu sebe u ulozi "građanskih" elita, naspram zaostalog, zadriglog, konzervativnog naroda u prirodnom savezništvu s dominantnom antimodernističkom elitom. Poznata priča koja itekako važi i za Hrvatsku, samo je u Srbiji izrazitiji, neamortiziraniji slučaj. Eldorado za neke.

Nakon iznimno uspješne knjige „Nejednaki” Ivane Dragičević, kojom nam je ova urednica na N1 televiziji pokušala dočarati u kakvom kontekstu živimo i kako se kreću društveni procesi, u svojevrsnom nastavku, knjizi „Nesigurni”, sada se bavi temom ljudske sigurnosti, važnosti zdravlja, demokratskih institucija, država, intereneta te kako je sve to uvezano sa svjetskim događanjima. Autorica progovara iz vlastitog iskustva suočavajući se s intimnim svjedočanstvom bolesti te niže fundamentalne teme - od zelene ekonomije, klimatskih promjena, digitalne tranzicije, ratova, potresa, poplava i drugih, osobnih i globalnih, katastrofa. Prema riječima Ivane Dragičević, radi se o svojevrsnom „priručniku za samopomoć čovječanstvu i humanizmu” u eri nesigurnosti. Autorica je trenutno urednica vanjske politike i novinarka na zagrebačkoj televiziji N1,

Nikada niste čuli za Miru Merkaš. Mira nema djece, Mira ima osamdeset i kusur i Mira je pala. Zbog osterosperoze. Stavit ćemo slučaj na stol, pa ćemo vidjeti. Tako su rekli iz socijalne službe. Tražili su i iz Kliničkog bolničkog centra Rebro da netko, bilo tko skrbi o Miri Merkaš koja nepokretna živi u svom stanu bez članova obitelji, jer članova obitelji ona nema. Stan u kojem živi Mira je bez grijanja, bez adekvatnih uvjeta za invalide, drugim riječima krevet u kojem leži Mira njen je i sanitarni čvor i kuhinja. Mira je, samo napomenimo reda radi, svoj životni vijek odradila do mirovine. Mirovine koja iznosi manje od 150 eura. Nedovoljnih da se nekoga plati da Miru očisti i nahrani. I to je Hrvatska Andreja Plenkovića, ignoranta koji ne zna ništa o ničemu, ignoranta koji je ostao bez 30 ministara, mahom zbog korupcijskih afera. I to je Hrvatska Mire Merkaš. Žene koja za Božić, da prostite, u istom krevetu mora i vršiti nuždu i jesti.