"Dobro je, i časnije, i teže biti u manjini. Ja sam u životu izabrao biti u manjini i tu se osjećam svoj na svome", reći će istaknuti kolumnist i književnik Boris Dežulović u emisiji „Razgovor s razlogom“. Nakon što se u prošloj sezoni na Hrvatskoj radioteleviziji dogodilo čudo u vidu ukazanja Viktora Ivančića, doduše u kasnonoćnom terminu, ovog tjedna se na Prisavlju dogodilo novo čudo i u emisiji voditeljice i urednice Morane Kasapović ukazao se i Dežulović. e bi to bila, da se ponovimo, neka posebna vijest da javna televizija, nenavikla na kritičke glasove, nije posljednje mjesto na kojem bismo očekivali vidjeti nekoga kao što je Dežulović. Izvan svake je sumnje da se urednicima na HRT-u nije dizala kosa na glavi od onoga što je ovaj gost izrekao u tridesetak minuta koliko emisija traje. Govoreći o činjenici da naše društvo teško uči Dežulović će primijetiti: „Povijest možda jest učiteljica života, ali mi smo oni najgluplji u razredu“.

„Smoqua“ kombinira umjetnost i aktivizam s ciljem promicanja ljudskih prava i propitivanja predrasuda – tako je možda najbolje predstaviti festival koji se danas otvara u Rijeci. Rečeni 7. Festival queer i feminističke kulture „Smoqua“ upriličuje Lezbijska organizacija Rijeka "LORI", a tijekom trodnevnog događaja, desetine aktivista, aktivistkinja, umjetnika i umjetnica iz različitih zemalja sudjelovat će u više od 20 različitih događanja na četiri lokacije u Rijeci. Grad festival spremno dočekuje pa su tako uoči festivala uzduž riječkog Korza osvanule festivalske zastave i zastave duginih boja. Ovogodišnje izdanje Smoqua festivala, kako nam kažu organizatori, postavlja pitanje sigurnosti u javnom prostoru kao svoju središnju temu, te također obilježava svoju povijest te doprinos queer i feminističkoj kulturi. Festival „Smoqua“ se kontinuirano održava od 2017. godine.

Gotovo nijedan od vodećih medija u Hrvatskoj nije prošle subote s lica mjesta izvijestio o protestnom skupu radnika poduzeća A1 i pridruženih kolega iz drugih telekomunikacijskih kuća. Samo to lice bilo je najcentralnije moguće: strogo središte Zagreba. Inače, odatle novinari izvještavaju subotom već po inerciji, o redovnim klečavcima ili modnim rješenjima s metropolske špice. No, medijska roba preuzeta je naknadno s Hine, fakturirana i plasirana u svom generičkom obliku, dok su razlike zabilježene samo u naslovima. A javnost naša takozvana, ona je neizbježno ostala u razmjernom neznanju oko događaja, s informacijom upakiranom marginalno, reklo bi se neatraktivno, i još bez očite poante, jer bi se pregovori između sindikalnih predstavnika radništva i uprave imali nastaviti tek u srijedu. Na raspolaganju nam je dakle sasvim dovoljno vremena da pojasnimo neke relacije.

Nema gotovo niti jednog izvještaja međunarodnih nevladinih institucija koje tradicionalno ocjenjuju slobodu medija u državama svijeta a da u tekstu o stanju u Hrvatskoj ne spomenu i Hrvatsku radioteleviziju. U negativnom kontekstu. Obično piše da i dalje traje uplitanje države u upravljanje HRT-om. A kad se upliće država, to znači dominantna vladajuća stranka i kod nas je to najčešće HDZ. Riječ je ponajviše o utjecaju na informativni program HRT-a i to očitije na Televiziju nego na Radio. U prvom desetljeću hrvatske države vladao je HDZ Franje Tuđmana i informativni program je bio pod dominantnim utjecajem te stranke, još i više negoli je TV Zagreb bio pod utjecajem republičke komunističke partije u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ali, što je vrijeme odmicalo, bilo je nekih izuzetaka. Jedan značajan, kvalitetan izuzetak bila je „Latinica“ koja je startala 1993. godine i, uz prekide, bila emitirana do 2011. godine.

„Posljednjih dana, povodom izmišljenih ugroza i napada na lokalno stanovništvo, čak i neke parlamentarne stranke militantno i ekstremistički nastupaju protiv migranata, zazivajući čak vojsku na granicama ili paravojno 'samoorganiziranje' lokalnih zajednica. Nijedan stvaran slučaj napada nisu uspjele naći – naravno, jer sve što migranti traže je slobodno kretanje i rješenje svojeg statusa. Pri tom treba istaknuti slabo prikriveni rasizam – a ne samo „običnu” ksenofobiju – prisutan u takvim iskazima. Dovoljno je samo usporediti različit tretman 'nama sličnih' izbjeglica iz Ukrajine i onih tamnih, drugačijih. Ako se kolektivno ponosimo načinom na koji smo prihvatili Ukrajince, može nas kolektivno biti sram postupaka naše države i naših predstavnika prema jednako tako nesretnim ljudima iz manje 'naših' krajeva“, navode iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek i Documente.

Središnji državni ured za demografiju i mlade raspisao je Javni poziv za dodjelu nagrade za fotografiju i videozapis "Hrvatska u očima mladih". Dodajmo: Dvadeset i tri tisuće tri stotine i četrdeset (23.340). Toliko je, prema procjenama, manje stanovnika imala Hrvatska u odnosu na godinu ranije. Podatak je to koji je prošli mjesec objavio Državni zavod za statistiku uspoređujući sredinu 2022. s istim razdobljem 2023. godine. Istovremeno se bilježi i povećanje starosti ukupnog broja stanovnika Hrvatske, po čemu je ovdašnje stanovništvo među dobno najstarijima u Europi. Rezultat je to onoga na što demografi upozoravaju već godinama – mladi odlaze iz Hrvatske. Stoga je možda najbolja fotografija ili video koji mladi mogu poslati na rečeni natječaj Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade, upravo kadar sličan onome koji je zabilježen na fotografiji s početka ovog teksta.