Fašizam u Hrvatskoj raste i traži vašu podršku, da mu malo progledate kroz prste, jer nije on bilo čiji, nego baš naš. Fašizmu nije, kako vidimo, potrebno puno. Jedan koncert i eto ga, već je izvirio iz rupe, u politici, u prijavljivanju reklamnih panoa zbog „nehrvatskog“ jezika“, u sabornici, u otkazivanju koncerta Bajagi, u negiranju Jasenovca, u sramotnim prijetnjama Zoranu Pusiću … Fašizam je kolektivna opsesija koju vi svojim sramotnim istupima isporučujete frustriranim građanima. Fašizam je i kolektivna amnezija koju tako izdašno njeguje sve popularniji elitizam u Hrvatskoj. Fašist niste samo ako dižete desnicu ili ste spremni. Fašist ste i ako svojom šutnjom to odobravate, razumijete ili fašizam krstite domoljubljem. Sramotno je ovo čemu svjedočimo ovih dana, i civilizacijski i ljudski. Sram me živjeti u takvoj državi koja diskriminira, kojoj se politika nastoji dodvoriti fašizmu, predstavljajući ga kao domoljublje.

Već gotovo godinu dana traje hajka na udrugu Domino, a provodi je cijeli niz konzervativnih medija, ukoliko takve huškačke pojave, pogonjene isključivo političkim interesima, uopće ima smisla nazivati medijima. Dominu se, naime, zamjera što se sa svojim projektima javlja na razne javne natječaje i na njima dobiva sredstva za provedbu tih projekata. Najglasniji su, uobičajeno, oni koji se također javljaju na iste ili slične natječaje, ali uporno nisu u stanju osmisliti i napisati kvalitetan projekt, vjerojatno iz razloga što, uz skučene umove, osim huškanja, za ništa drugo i nisu sposobni, a pri tom im svjetonazor ne dozvoljava da uopće shvate čime se Domino zapravo bavi. Stoga je, nakon „prekomjernog granatiranja“, odlučio reagirati predsjednik Domina, Zvonimir Dobrović, uputivši javnosti otvoreno pismo u kojem vrlo detaljno objašnjava što se i zbog čega ustvari događa.

U knjizi „Tražeći bombu” ("Seeking the Bomb") iz 2022. godine, profesor nuklearne sigurnosti i politologije na Massachusetts Institute of Technology (MIT), Vipin Narang, odgovara na pitanja kako određene zemlje dolaze do nuklearnog naoružanja. „O nuklearnoj proliferaciji često razmišljamo kao o stiliziranom 'Projektu Manhattan', ali SAD i Sovjetski Savez zapravo su jedine zemlje koje su na taj način došle do nuklearne bombe. Ostale nuklearne sile su to napravile drugačije”, navodi Narang. Premda tek devet država trenutno ima nuklearne kapacitete, tijekom godina, barem još 29 ih je pokušalo doći do naoružanja za masovno uništenje. Narang analizira načine i strategije koje su tragači za bombom koristili te ih razvrstava u nekoliko kategorija. Obzirom da razvoj nuklearnog oružja često nije u interesu niti saveznika, najveći broj zemalja stoga do nuklearnog oružja pokušava doći krijući to.

Split 3 je dio grada podignut sedamdesetih godina prošlog stoljeća za 40.000 do 50.000 stanovnika, velikih socijalnih ambicija. Uvjetno rečeno, modernistički grad u gradu. Značaj mu je široj javnosti predstavila televizijska serija „Betonski spavači“. U epizodi "Split između plana i kaosa", elaboriran je kao "najcjelovitija realizacija urbanističko-arhitektonske kulture u Hrvatskoj", na temelju urbanističkog rješenja "koje će se pokazati kao jedan od najbolje zamišljenih koncepata novih naselja na svjetskoj razini". Izgrađeno je 14.000 novih stanova. Nije sve, doduše, izvedeno kako je planirano. "Bitan dio novog dijela Splita nije ostvaren. Split 3 ostaje bez zamišljenog novog središta, koje je trebalo osigurati prostor za društveni život, kulturu i sport", sumira se. O aktualnoj buni stanara Trstenika, s pokrenutom peticijom i održanom javnom tribinom, izvijestila je Slobodna Dalmacija. Boje se, naime, "Kaufland scenarija".