Ja i mama i barba Tonino smo izgibali u dvor. Tata i dida su ostali u kući. Onda smo za deset minuti mi pokucali na vrata. Kad je dida otvorijo barba Tonino je rekao: „Dobar dan, mi smo iz interpola!“ Dida je rekao: „O, izvolte, šta je reć?“ Kad smo ugibali u kužinu barba Tonino je didi rekao: „Čuli smo da se kod vas krije oni razbojnik Todorić! Došli smo van pretražit kuću!“ Dida je pitao: „A otkud vama to pravo?“ Barba Tonino je rekao: „Dobili smo nalog iz Zagreba!“ Dida je podviknijo: „Pa šta mene kuri bolac za nalog iz Zagreba?! Koliko ja znan, Šolta nema diplomacke odnose sa Endehazijom!“ Onda je mama dreknila: „Aj začepi, staro prdilo! Todorić je na međunarodnoj tjeralici i mi imamo pravo pretraživat cili svit!“ Dida je prosikćao: „Šta se ti na mene dereš, rospijo jedna! Koja si ti uopće?“ Mama je viknila: „Ja san naoružana službenica interpola! Budeš li ometa pretragu prokiniću te nogon u prsi da se neš tri dana dignit! Jesi me čuja, majmune?!“

S Kršćanskim socijaldemokratima prebrisana je tako i posljednja, najskrivenija mala razlika koja je još zbunjivala glasače SDP-a i HDZ-a. S najnovijom frakcijom više ne postoji nijedan jedini – makar i onaj gotovo nevidljivi – razlog da glasač koji ne želi desnicu na vlasti glasa za SDP. Štoviše, reklo bi se da ne postoji više nijedan jedini razlog da postoji SDP: takva partija, naime, već postoji i zove se HDZ. Ne samo da je bolja, veća i jača, već je u nekim zaista suštinskim ideološkim prijeporima – recimo, otporu neoliberalnom kapitalizmu – prilično ljevija, a svakako socijaldemokratskija od SDP-a. Cijela povijest SDP-a – sve od one zdravice HDZ-u u četiri ujutro 8. svibnja 1990. do danas – dugačka je povijest njihove propasti: drugačiji doli propali SDP ne samo da ne postoji, već nije ni moguć. Jednostavno, takav nije zamišljen. Svih svojih dvadeset sedam godina SDP je bio tek svoja vlastita demokršćanska frakcija, odnosno socijaldemokratska ‘udruga’ HDZ-a.

Tu i tamo postoje takve škole, koje su pozitivan primjer obrazovanja na ovim prostorima. Jedna od njih je i Poljoprivredno-prehrambena škola u bosanskohercegovačkom Prijedoru. Naime, prošlog mjeseca je ta škola dobila liniju za proizvodnju prirodnog soka, a učenici taj sok prave od voća koje dolazi iz školskog voćnjaka. No, to nije sve, u istoj školi, učenici koji su odabrali poljoprivredu kao svoje buduće zanimanje prave i sir, marmelade te razne vrste zimnice, a prodajom tih proizvoda pokrivaju osnovne troškove održavanja njihove prakse. Sama škola posjeduje voćnjak u okviru prakse za poljoprivredne tehničare, a na njemu su posađene jabuke raznih sorti. Sve proizvode koje naprave, objašnjava profesorica, prodaju građanima, profesorima i roditeljima učenika. Škola je prepoznata kao ustanova čiji učenici pronalaze posao godinu dana nakon završetka školovanja.

Tek tjedan dana nakon što je vraćena na postolje s kojeg je nestala još devedesetih godina prošlog stoljeća, bista narodnog heroja Ive Lole Ribara u Zagrebu, našla se na meti fašista. Simpatizeri onih protiv kojih se Ribar borio i koji su ga ubili, jučer su njegovu bistu išarali plavom bojom i na postolju nacrtali simbol fašističkog pokreta. Identičan potpis uz kraticu fašističke tvorevine ostavili su jutros i na spomeniku palim borcima u Adžijinoj ulici. Iako su spomenici očišćeni, Antifašistički Vjesnik je pozvao Zagrepčane, kao i druge antifašiste, ma odakle dolazili, na gestu sjećanja i zahvalnosti junacima i junakinjama Narodnooslobodilačke borbe.

„Ima li Tamara jedriličarskog iskustva? Nema. Je li poznavala svoje suputnike? Nije. Jesu li im nasred oceana otkazali autopilot i većina instrumenata? Jesu. Kužite sad zašto obožavamo Tamarine putopise? Dođite, ne propustite“, poručuju iz Bookse u pozivu da četvrtak navečer provedemo u ovom klubu i čujemo što Tamara ima za ispričati.

Makedonski vladajući socijaldemokrati pobijedili su na lokalnim izborima održanim u nedjelju, što ukazuje na veliku potporu novoj makedonskoj vladi koja se zauzela za ubrzano pridruživanje Makedonije NATO-u i Europskoj uniji.