Grad Zagreb ovih je dana, nakon višemjesečnog natezanja, bio prinuđen dostaviti H-alteru ponudbeni list koji je početkom godine zaprimio od akademika Kuzme Kovačića za posao koji je službeno opisan kao "modeliranje izvedbene skice–modela i izrada kipa dr. Franje Tuđmana u glini u konačnim dimenzijama".

Onda je učiteljica Smilja prozvala onu tuljanicu Nivesku. Ona je nju pitala: „Niveska, da li po tvom mišljenju naše heroje i mučenike šta su osuđeni u Hagu tribamo smatrat našim herojima i mučenicima ili ratnim zločincima?“ Tuljanica Niveska je rekla: „Tribamo ih smatrat našim herojima i mučenicima!“ Uča je rekla: „Bravo Niveska, sidi!“ Onda je učiteljica Smilja prozvala onog Rina Sajlu. Ona je njega pitala: „Rino, šta ti misliš o teškoj neistini i neopisivoj kleveti da je hrvacki državni vrh planirao i proveo udruženi zločinački pothvat u susidnoj Bosni i Hercegovini?“ Rino Sajla je rekao: „Mislin da je to teška neistina i neopisiva kleveta!“ Uča je rekla: „Bravo Rino, sidi!“ Onda je učiteljica Smilja prozvala onu balibanicu Lidiju. Ona je nju pitala: „Lidija, šta nam moš kazat o onim beštijama i odvratnim izdajničkim govnima koja se slažu sa sramotnom, nepravednom i neoprostivom presudom Haškog suda?“

Bio je 23. juli 1993. kada sam kao 17-godišnjak postao logoraš tzv. Herceg-Bosne. U zloglasnoj stolačkoj Koštanoj bolnici boravio sam do 15. oktobra 1993, kada sam, zahvaljujući sestri, koja živi u Švicarskoj, praktično otkupljen za nekoliko hiljada dojč-maraka. Tih gotovo tri mjeseca u kazamatu Herceg-Bosne prekinulo je moje djetinjstvo / mladost i obilježilo moj život. Prvo što sam vidio kad sam kročio u Koštanu bio je visoki, ćelavi policajac koji je preda mnom premlaćivao mog poznanika M. Hota, koji će kasnije poginuti negdje u okolini Mostara. Najteži trenutak za svakog zatvorenika u Koštanoj bilo je prozivanje; udar svežnja ključeva ili kundaka puške s druge strane vrata, praćen uzvikom nečijeg imena i prezimena. U trenu između te dvije radnje svi, ama baš svi, molili smo Boga da izgovoreno ime bude tuđe.

Nisi, budalo, jadnice – dođe čovjeku da joj odgovori – ti si Ljiljana Preradović iz Prnjavora, imaš trideset i četiri, mlada si i glupa, ali nisi ratni zločinac, nikad u svom malom, kratkom i bijednom životu nisi naredila niti jedan plotun na grad, a kamoli nečije strijeljanje!

Grupa maskiranih osoba napala je jutros na Partizanskom groblju u Mostaru grupu ljudi koja je došla položiti cvijeće, potvrdio je Ljudevit Marić, glasnogovornik MUP-a HNŽ-a. AgencijaPatria piše kako je napadnuti izaslanstvo UABNOR-a i SDP-a koje su došle položiti cvijeće povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Nešto kasnije, poslijepodne, navijači Nogometnog kluba Zrinjski napali su skupinu studenata iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, koji su također obilazili Partizansko groblje. Studenti nisu imali namjeru odavati počast u groblju ukopanim partizanima, nego su, naprosto, bili u obilasku grada te im je vodič u jednom trenutku želio pokazati nekadašnju mostarsku znamenitost, a danas jednu od brojnih sramota ovog grada. Iz delegacije UABNOR-a istakli su da su u prvi mah pomislili kako se radi o grupi mladića koji su došli da im se pridruže u obilježavanju jednog ovakvog dana, ali ubrzo su shvatili da se radi o, kako su kazali, najobičnijim crnokošuljašima, koji su antifašistima poručili „da partizani ovdje ne mogu biti“.

"Još jedan Srbin osuđen je u Hagu. Mi smo znali da će Ratko Mladić biti osuđen, da će sve biti tako i mi, na žalost, tu ništa ne možemo da učinimo", rekao je Irinej, prema navodima beogradskog tabloida.