Stojeći pred logorom Heliodrom u kojem su bili zatočeni Bošnjaci, Dijana Čuljak-Šelebaj lakonski je svojevremeno zaključila: „Mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj.“ Bila je to rečenica za antologiju svjetskog žurnalističkog beščašća, ali Dijana Čuljak nikad nije osjetila potrebu da se zbog toga javno ispriča. Stvar je u služenju Njezinu Božanstvu Državi. Za logorske misli nije se ispričala, jer su logori bili sastavni dio državne politike. Danas se ispričava u interesu državnog turističkog prosperiteta

Da ste slučajno imali priliku razgovarati sa Zverchugom na temu nogometa, stekli bi savršen uvid kako izgleda ostarjeli navijač koji je u vrijeme igranja Hajdukovih utakmica spreman za Vrapče, Jankomir, Jagomir ... Taj isti Zverchuga, inače osoba koja u „normalnom“ životu obavlja vrlo odgovornu dužnost, odlučio je podijeliti emocije (doduše to je preblag izraz) koje je proživljavao tijekom utakmice Unireae i Hajduka. Ukoliko pomislite da se radi o fikciji, bezočnoj laži ili možda pretjerivanju, imate krivi dojam, vjerujte na riječ

U, Lupežima i Dijani Čuljak Šelebaj, dragoj i našoj Bosni i Hercegovini, novi izbori kucaju na vrata. U listopadu će građani te zemlje još jednom odlučiti o svojoj sudbini. Kao i uvijek i ove godine bit će najbitniji nacionalni ključ, iako će nakon toga svaki vaš sugovornik iz BiH žestoko objašnjavati da im jebe i mater muslimanku i mater srpsku i mater hrvatsku, pjeneći se na nacionalne stranke. U takvoj klimi posebno zanimljivo izgledaju video „Vijesti iz budućnosti“ koje nudimo pod

I nakon svih tih godina, još uvijek mi se ponekad pojavi, u onim zbrkanim minutama u kojima se san pretvara u buđenje. Bijela, prazna mreža, na zapadnom golu stadiona na riječkoj Kantridi, lopta koja leti dugo, evo već petnaest godina s desna na drugu stativu, od koje je nekoliko metara udaljena momčina u crvenom-plavom dresu. Još i u tom polusnu, mišići kao da mi se pripremaju na skok slavlja.