I nakon svih tih godina, još uvijek mi se nekad pojavi, u onim zbrkanim minutama u kojima se san pretvara u buđenje. Bijela, prazna mreža, na zapadnom golu stadiona na Kantridi, lopta koja leti dugo, evo već petnaest godina s desna na drugu stativu, od koje je nekoliko metara udaljena momčina u crvenom-plavom dresu. Mirsad Hibić, inače vrlo zahvalan nogometaš i sjajan stoper, samo se trebao nakloniti. To je i napravio.

Još i u tom polusnu, mišići kao da mi se pripremaju na skok slavlja. A onda, opet, kao i na Kantridi 1995. godine, lopta prolazi pored stative praznog gola. Obično se tad probudim do kraja, neuspješno pokušavajući potisnuti sjećanja na ono što je uslijedilo; gol Panathinaikosa iz kontre u tim kvalifikacijama za Ligu prvaka, košmarno truckanje u noći nesanice i razočaranja u autobusu do Splita, pa svi ti silni Shelbourni, Torpeda, Debreceni ...

Slika dobrog Hibića s Kantride od jučer više neće mučiti navijače Hajduka. Nakon 15 godina, prokletstvo je konačno palo.

OprostimiBože, to ne može ni Mišo Kovač

Pala je, međutim, i jedna posve površna, pseudointelektualistička i izrazito popularna predrasuda o nogometu kao proizvodu koji se u Hrvatskoj "ne može prodati". Prazne tribine? Na utakmici domaće lige, sa Zadrom, Poljud je pohodilo deset tisuća ljudi. Dva europska pretkola - sedamdeset! Tisuća!!! Dva puta u dva tjedna Poljud je, dakle, bio rasprodan - sa prosječnom cijenom od oko 100 kuna po ulaznici! Pa to u Hrvatskoj više ne može ostvariti ni Thompson, čak možda ni, oprostimiBože, ni Mišo Kovač ....

Nogomet je, dakle, proizvod koji i usred najcrnje krize ima itekakvu tržišnu prođu i na kojem se, kao u cijelom svijetu, i u Hrvatskoj može (legalno), okrenuti dobra para. (Prazne tribine u Zagrebu, pak, na Dinamovim utakmicama, plod su jedne priče duge otprilike kao Hajdukov post iz euro-skupina, a krenula je otprilike kad se tadašnji Poglavar uplašio da bi njegov klub mogao pasti u preduboku sjenu trofejnijeg takmaca s juga ... uglavnom, d(r)uga priča).

Početak novih sto godina

No, koliko god Hajduk u svojoj stotoj godini postojanja oduševio publiku europskim izletom (nek' samo bude što duži) i, eventualnom titulom prvaka Hrvatske, i koliko god nas puta Ibro bacao u delirij golovima na čiju snimku bi oko mogao baciti i jedan Leo Messi, ove godine se, ipak, prava utakmica može dobiti daleko od travnjaka. Ona u kojoj se navijači neće 15 godina trzati zbog jedne promašene prilike (ajde bar da je bila u nekom euro-finalu, nego u - pretkolu), u kojoj se neće na kraju sezone u kojoj je samo od nagrada UEFE zarađeno 15 milijuna njemačkih maraka konstatirati kako je klub na - pozitivnoj nuli, u kojoj se neće za koju godinu članovi uprave kluba "slikati" s lisicama oko ruku.

Hrvatska, a Split pogotovo, unatoč spominjanom uvjerenju dijela javnosti, imaju baš sve uvjete za egzistenciju europskog kluba srednje kvalitete (a to bi značilo redovnog jesenskog člana euro-tablica, a tu i tamo možda i koje euro-proljeće): neprestano naviruću bujicu talenata i nevjerojatnu odanost navijačkih armija. Za stvaranje uspješnog poslovnog modela s takvim "inputima" i ne treba biti Bill Gates. E, ako u toj utakmici Hajduk ne izgubi gore nego od Ajaxa u Amsterdamu 1993. godine (0:6), a baš je tako nekako izgledalo sve nakon 1995. godine, onda će i pad prokletstva s Kantride označiti sjajan početak novih sto godina.